Poslije tri napisana bloga o Pivi, čitajući komentare na moje tekstove, shvatila sam da za mene tamo ima još dosta posla. Mada, osim ove tri priče, ja sam o Pivi pisala dosta i ne znajući da pojedini predjeli o kojima pišem pripadaju Parku prirode Piva. Tako sam do sad napisala pojedinačne tekstove o Škrčkim jezerima, Prutašu i vrhu Raklje misleći da su dio NP Durmitor; pisala sam o vodopadu Skakavica i durmitorskom prstenu (čiji dio pripada Parku prirode Piva); kao i o Pivskom, Trnovačkom i Stabanskim jezerima. I pored čak 11 ispričanih priča o ljepotama Pive, tokom prethodne godine sam pravila spisak lokacija iz Parka prirode koje još uvijek nisam vidjela, a vrijedne su toga. Zato sam odlučila da i ovogodišnje trinaestojulske praznike provedem u Plužinama u namjeri da vidim zacrtano i prenesem vam utiske. Našla sam se u dilemi kako da sortiram viđeno, ali mislim da je najbolje da idem redom, onako kako sam šta i obilazila.
Čim smo stigli u Plužine, pošto je još bilo rano da idemo do smještaja, odlučili smo da se malo provozamo po Pivskom jezeru i pogledamo pojedine djelove Pive iz druge perspektive. Na gradskoj plaži smo vidjeli reklamu za prevoz i okrenuli broj. Pojavio se momčić, više dječak, sa gumenim čamcem. Nismo se tome nadali, u vidu smo imali jedan parkirani brodić, ali ne odustadosmo. Vožnja je trajala sat vremena. Sa desne strane smo ostavili most na putu koji vodi prema Šćepan polju i Žabljaku. Čamac je skrenuo lijevo od njega. Pivsko jezero je vještačko jezero. Akumulacija se pravila u periodu od 1967. do 1975. godine. Izuzetno je dugačko. Po nekim podacima 42, po nekim 45 km, a površina mu je 12,5 km². Najveća dubina jezera iznosi 188 metara. Mora se osjetiti strahopoštovanje za ove podatke. Ono što ovo jezero meni čini najprivlačnijim je njegova boja. Više njih me je pitalo da li su u pitanju neki filteri ili je boja jezera baš ovako intenzivna. Baš ovako! Visoko iznad nas, s jedne strane je smješteno selo Brljevo, a sa druge Donji Unač, oba na našem spisku.
Gledajući neku staru geografsku kartu Crne Gore vidjela sam da postoji kružni put kojim se iz Plužina ide do Mratinja, produžava za Brljevo i na kraju stiže na početnu tačku. To nam je bio sljedeći korak. Inače, odavno smo planirali da pođemo do Mratinja. Prvo smo stali da osmotrimo branu koja nas je uvijek fascinirala. Koliko god puta ovuda da prođemo to ne preskačemo. Visina brane od 220 metara čini je više nego imponzantnom. Vode je bilo više nego prethodne godine u ovo doba pa smo duboko dolje uspjeli da vidimo i Pivu. Zadržali smo se malo na mostu osmatrajući i fotografišući dok se nije oglasila sirena. Streknusmo i zapitasmo se o čemu se radi dok ne shvatismo da je sirena upozoravala upravo nas da se sklonimo iz zaštićenog područja. Poslušali smo bez riječi.
Kroz neobični tunel, u koji se ulazi kad se odmah poslije mosta na brani skrene lijevo, zaputili smo se prema Mratinju. Ono je od brane udaljeno oko 4 km i nalazi se na visini od 950 metara. Čak smo razmišljali i da “trknemo” do Mratinjskih jezera (za koja sam skoro čula), ali se ispostavilo da su naši fizički dometi nedovoljni za taj uspon. Malo smo se prošetali, bacili oko na okolne vrhove, čudili se mega dimenzijama objekta koji je nekada bio omladinski dom. Jedina osoba na koju smo naišli se rukova sa Duškom. Pomislih da je to običaj u krajevima gdje ima malo ljudi, kad se ispostavi da je to Duškov poznanik. Malo ima zabačenih mjesta na kojima nam se nije desila slična situacija. Štaviše, što je zabačenije mjesto, sa manje ljudi, veća je vjerovatnoća za to. Duškov poznanik nam reče da su dimenzije objekta pred nama imale smisla tokom izgradnje brane. Sad, nažalost, služi samo za čuđenje.
Pitasmo ga kakav je put do Brljeva. Ispostavilo se da ni on, kao ni vozač i suvozač školskog kombija koji je upravo naišao, nisu čuli da se tuda može stići do Brljeva. Iako je Gugl pokazivao da puta ima, ne mogasmo protiv nevjerovatne samouvjerenosti suvozača. Prođosmo most i popesmo se do početne tačke za veoma zahtjevne planinarske ture koje odavde idu do Trnovačkog jezera i Maglića. Bacismo pogled na vrhove oko nas. Mora se priznati da stanovnici Mratinja imaju nevjerovatan pogled, mada sumnjam da to njima mnogo znači. Navikli su se.
Vratili smo se nazad tvrdoglavo odlučivši da nam neće nedostatak jednog puta pokvariti zacrtani plan. Krenuli smo ka Brljevu iz Plužina. O selu sam čitala da ima nestvarno lijep pogled, te da je spalo na jednog stanovnika… To je selo koje sam dobro vidjela (tad me i zaintrigiralo) sa vidikovca iz sela Dubljevići, gdje sam ga gledala preko kanjona, iz ptičje perspektive. Put za Brljevo ide od Plužina ka Stabni. Na jednoj raskrsnici (dobro je obilježeno) desno se odvaja put za Budanj i Brljevo. Stali smo pored table koja nas je obavijestila da smo stigli u Budanj. Osvrnuli smo se okolo-naokolo sa posebnom pažnjom osmotrivši obronke planine Bioč i nastavili ka Brljevu.
Ubrzo smo stigli i do njega. Put je uzak, ali je protok auta više nego sporadičan. Selo je grupisano, mada smo kasnije primijetili i neke kuće koje se izdvajaju. Zaintrigirao nas je jedan spomenik u obliku krsta. Prilično je star, ali sumnjam da se može svrstati u stećke. Konstatovali smo da je pogled prema Durmitoru izvanredan. Počev od Prutaša, preko Bobotovog kuka, pa nadalje, dobar poznavalac vrhova Durmitora bi mogao sve da ih locira. Mi smo u nešto bili sigurni, ponešto smo nagađali.
Tu je bio i kraj asfalta, ali smo odlučili da nastavimo makadamskim putem, onako, grlom u jagode. Poslije nekog vremena, vozeći se kroz šumu bez nade da ćemo uskoro negdje stići, pomislismo da ovaj put 100% vodi do Mratinja. No, bilo je već kasno, a mi nespremni da se vozimo samo da bismo dokazali staru tezu: ne slušaj lokalce!
Vratili smo se do sela. Ono se nalazi malo dalje od kanjona ali smo znali da ćemo, idući ka ivici visoravni, doći do nekog vidikovca. Nikakvog putokaza u tom smislu nije bilo, ali mi poslušasmo svoj instinkt. Uskoro smo uspjeli da nazremo i slabo utabanu stazicu. Nije nam trebalo puno do cilja, ali je sunce pržilo žestoko iako se sumrak približavao. Duž preko 40 km Pivskog jezera ima bezbroj vidikovaca. Za ovaj iz Brljeva se ne može reći da je jedan od najljepših, ali kad smo već bili tu, šteta bi bilo da se ne baci pogled i sa ove strane.
Stvarnost je uglavnom ljepša od mojih fotografija jer one umnogome zavise od položaja sunca, a ja ne mogu na svako mjesto da stignem baš onda kad je taj položaj idealan. I fotoaparat je vjerovatno prije za muzej. Dade jedan čitalac mog bloga predlog Vijestima: “Šteta je što ovako zanimljivi tekstovi nisu ilustrovani fotografijama boljeg kvaliteta, zato nabavite Jasni jedan profesionalni fotoaparat i obučite je”. Jasna bi se tome mnogo radovala. No, do tad, to je što je.
Za povratak smo ostavili jedan pogled na jezero koji smo uočili pri dolasku, neposredno poslije skretanja prema Brljevu. Malo proširenje pored puta je mjesto odakle se pruža, za mene, jedan od ljepših pogleda na Pivsko jezero. Ovim pogledom se završio prvi dan našeg boravka u Plužinama.
Tokom prošlogodišnjeg boravka u ovim krajevima, posljednjeg dana, propustili smo vožnju jezerom brodićem koji polazi ispod etno sela Izlazak u Rudinicama. Tada nam je preljubazni vlasnik etno sela Izlazak obećao vožnju kad god nama to bude odgovaralo. Dogovorili smo se da to bude drugi dan našeg boravka u ovim krajevima. Prije krstarenja jezerom, našli smo se sa našim drugarima Peđom i Sanjom. Peđa je porijeklom iz Rudinica pa me odveo da mi pokaže neka njemu važna mjesta iz djetinjstva. Rudinice su, to sam konstatovala u više navrata, jedno od ljepših pivskih sela. Skupa smo se uputili ka Izlasku, a zatim se spustili do jezera gdje nas je već čekao brodić. Mi smo se, u stvari, vozili nekadašnjim koritom rijeke Komarnice. Od čovjeka koji je upravljao čamcem čuli smo mnoge zanimljivosti o veličini i dubini jezera, koliko nivo vode padne tokom pojedinih sušnih godina, kako postoji jedan izvor pitke vode, ali je trenutno još ispod vode jer je ove godine nivo vode iznad prosjeka za ovo doba. Puno zanimljivih podataka nisam popamtila jer nisam uspijevala da se koncentrišem očarana bojom jezera, raznim oblicima i bojama okolnih stijena, odrazom stijena u vodi… Tu i tamo su se iz vode pomaljala suva stabla, davno potopljena. Visoko iznad nas vidjeli smo most koji je priroda sama napravila. Više od dva sata vožnje, uz odlično društvo i zanimljivu priču vodiča, prošli su za tren. Kao i obično, planirali smo više aktivnosti nego što se u jedan dan može nagurati pa smo ostali dužni i sebi i domaćinu još malo neobaveznog druženja.
Sljedeća stanica nam je bila selo Donji Unač. Kada se iz Plužina krene prema Trsi, nedugo pošto se prođu svi oni neobični tuneli, nailazi se na lijepu tablu koja nas upućuje na selo udaljeno 2 km od glavnog puta. Selo je poznato i po vidikovcu i po tome što se u njemu nalaze obilježeni stećci. Vidikovac je bio odličan. U to smo se odmah uvjerili.
Stećci su srednjovjekovni kameni nadgrobni spomenici. Često su na njima uklesani razni natpisi, oblici i figure. UNESCO je prije pet godina stavio pod svoju zaštitu više lokacija na kojima se nalaze stećci u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, te su tako one postale dio svjetske kulturne baštine. U Crnoj Gori stećci se nalaze u okolini Žabljaka i na više mjesta u Pivi. Selo Donji Unač je jedna od tih lokacija. Vidljivo je obilježen put do njih. Ima ih samo nekoliko, ali su interesantne rezbarije po njima. Nisam se mogla oteti utisku da bi se, da se bar malo kopnulo, našlo tu još dosta toga. Možda će se nekad neko i time pozabaviti. I odavde se pruža lijep pogled na Plužine i jezero.
Produžili smo malo naprijed stazom da pogledamo kako izgleda selo. Pažnju mi je privuklo groblje pa sam se uputila ka njemu. Ne pamtim da sam vidjela seosko groblje na ljepšem mjestu. I tu je bilo nekoliko spomenika koji bi se možda mogli uvrstiti u stećke. Bar se meni tako učinilo. Dio ekipe je za to vrijeme produžio naprijed i vratio se sa informacijom o lokaciji Gornjeg Unča. Kasnije sam saznala da bismo, da smo produžili dalje, došli do još jednog izvanrednog vidikovca. Ne može se sve!
Vratili smo se na glavni put i produžili prema Trsi. Posle 4-5 kilometara došli smo do skretanja za Gornji Unač. Kad smo već krenuli u obilazak, odlučili smo da i njega vidimo. Gornji Unač nema ni stećke ni pogled ka jezeru (bar ne odavde dokle smo mi bili), ali nam se učinilo mnogo simpatično, sa dosta kamenih kuća i ponekim stanovnikom.
Planirali smo da odemo i do Sušičkog jezera, da vidimo ima li ga još ili je postalo livada. No, nedaleko posle Trse, prema Nedajnu, na raskrsnici na kojoj desni put vodi ka Sušičkom jezeru, veliki braon putokaz nam je govorio da se lijevo nalaze stećci. Rekosmo: ajde časkom da vidimo ove stećke pa ćemo onda na Sušičko. I krenusmo da nađemo stećke. Da ne dužim i detaljišem, tek… stigli smo do Crkvičkog polja, prošli preko 20 km, još dva puta naišli na isti putokaz i na kraju saznali da u stvari tu stećaka nema. Malo je reći da smo bili bijesni na sve one koji su postavili table koje, umjesto da informišu, dezinformišu turiste i troše njihovo vrijeme, novac i ponajviše živce.
Jureći stećke nismo se zaustavljali pa smo tek u povratku, mada ljuti i razočarani, stali (i nismo se pokajali) da pogledamo jedan zanimljivi prirodni fenomen za koji niko od nas do tad nije čuo: Vojvodića rupe. Da se tako zovu i da se nalazimo u selu Kneževići kazala nam je info tabla pored odmorišta. Na njoj piše i da je ovo pravo čudo prirode, koje nekoga podsjeća na mjesečeve rupe, a nekoga na pustinjske dine. Priznajem, tu sličnost sa dinama ne uočih. Da djeluje kao da si na nekoj drugoj planeti – možda. Još na tabli pisaše da ove kraške vrtače, ili “zeleno more”, nisu dovoljno istražene i da su “izazov za arheologe, botaničare, naučne ekspedicije”. Sigurno da ovaj fenomen treba da se multidisciplinarno razmotri, samo ne znam koliko su svi ti naučnici upoznati sa postojanjem ove lokacije. Jer, iako je na tabli pisalo i da su Vojvodića rupe prava turistička atrakcija, ja ni riječ o njima na internetu nisam našla. A nije da ne zaslužuju.
Za Sušičko jezero je bilo prekasno. Svratili smo u Trsu da uz kafu i pivo rezimiramo utiske proteklog dana. Zaključak je bio jedinstven: sve bi bilo idealno da nas nisu iznervirale table o nepostojećim stećcima, ali da nije bilo njih ne bismo vidjeli Vojvodića rupe, pa smo opet na dobitku.
Blog se odužio, teško da mogu u njega da uguram i treći dan boravka na Pivi, pa će on sačekati sljedeći nastavak.
Bonus video:
