Ovih dana na fejzbuku sam imala prilike da vidim fenomenalne fotografije suncem okupanog, snijegom pokrivenog vrha Hum Orahovski. Fotografije su izgledale nestvarno, a učesnici toga pohoda su stekli iskustvo koje će sigurno dugo pamtiti. Zavidim im na tome. Međutim, ja takve fotografije mogu da gledam, nikako da budem autor neke od njih. Tamo gdje ima snijega, moja noga se trudi da ne zakorači. Desilo mi se 2-3 puta da prilikom nekog uspona neplanirano naiđemo na snijeg, ali da idem unaprijed očekujući snijeg, ne. Svjesna sam svojih mogućnosti, a i opremljenosti.
No, ove me fotografije podsjetiše na moj uspon na ovaj isti vrh, koji sam izvela prije nekih mjesec i po dana. Možda će nekome ovaj moj tekst pomoći da lakše do njega dođe, pa bilo sad, po snijegu, bilo kad granu proljećni dani. Vrijeme leti, to je sjutra.
Hum Orahovski je dio Kučkih planina. Vidi se iz većeg dijela Podgorice. Uspon počinje sa Kučkih Korita. Čula sam odavno da je pogled sa vrha izvanredan, ali sam mislila da je uspon teži i stalno sam ga odlagala. Zahvaljujući korona virusu koji je “zaključao” opštine tokom vikenda konačno sam stigla i do ovog vrha. Kao i obično, prije kretanja na turu je obavezno čitanje teksta sa Vrhova Crne Gore. Početak staze je otprilike na polovini asfaltnog puta koji vodi od izlaska na visoravan Kučka Korita do pojila za stoku. Bili smo sigurni da ćemo naići na putokaz pa nisam obratila pažnju na fotografiju koja je označavala početak staze. Posle male vožnje u krug otvorismo ponovo tekst i locirasmo kuću odakle startuje tura. Kuća se nalazi pored puta sa lijeve strane iz pravca Podgorice.
Ovdje smo parkirali auto i krenuli pored kuće prema uzvišenju. Tekst u Vrhovima CG je pisan prije više od 4 godine. U međuvremenu je ovdje nastupio građevinski bum koji je vjerovatno uzrok nestanka početnih markacija. Požari su ovdje česti ali je prije neku godinu ogroman požar opustošio ovo područje te uništio veći dio staze sa strane koja se vidi sa Kučkih korita. Skoro sve drveće je izgorelo. Na njima su se nalazile markacije. Neizgoreli djelovi stabala su zatrpali stazu. Ovaj dio uspona ka vrhu je i najteži upravo zbog toga što nema ni staze ni markacija. U glavi sam imala šemu putanje koju sam vidjela na stranici Vrhovi Crne Gore. Autor mi je dozvolio da pozajmim tu sliku uz pomoć koje je uspon bio neuporedivo jednostavniji.
Staza od starta ide naglo uz brdo pa skreće lijevo uz stalno uspinjanje i na kraju naglo skreće desno. Prateći sliku iz glave i bez markacija sam našla put.
Prvo smo se malo popeli pa skrenuli lijevo stalno dobijajući na visini. Reper su nam bila Kučka Korita koja su ostajala ispod nas. Kada sam naišla na prvu markaciju bila sam preponosna na svoju intuiciju i sposobnost snalaženja u prostoru. Dalje je sve postalo lakše. Poslije prve, markacije su bile sve učestalije, a konačno je i staza postala uočljiva. Odavde do zaokreta u desno nije nam trebalo puno.
Kada smo skrenuli desno pred nama se našla kamena staza, kao da je ljudskom rukom postavljana. Išli smo skoro po ravnom. Nisam mogla da odolim da stalno ne pogledujem prema zaravni ispod nas. Nisam se mogla načuditi broju vikendica u dolini. Nikle su kao pečurke posle kiše. Dok sam ja prebrojavala vikendice Sanja je pogledivala prema Prokletijama. Za oko joj je bio zapao jedan vrh i pokušavala je da izgugla kako se zove i kako da do njega stigne. Nije uspijevala, što je nerviralo. Prizori izgorelih stabala, kao, na žalost, na mnogim našim planinama i vrhovima, bili su brojni. Koliko god da smo bili tužni zbog ovakve devastacije prirode, nismo mogli da se ne oduševimo pojedinim stablima, a na jednom mjestu i čitavom šumarku koji kao da je dobio srebrnu patinu. Dok sam ja hodala polako fotografišući okolo, naokolo, Sanja i Duško su napravili pauzu pokušavajući da detektuju bar neki vrh od ovih koji su se pružali pred nama. Sa sigurnošću smo jedino utvrdili mjesto na kom se nalazi vidikovac Grlo Sokolovo.
Staza je i dalje išla pretežno kamenitim terenom. Na jednom mjestu smo opet malo skrenuli sa staze (opet su razlog bila oborena debla), ali smo ipak pratili smjer staze dok opet nismo došli na nju. Kamenje je zamijenilo pitomije okruženje. Čak je u jednom dijelu šuma bila mnogo bolje očuvana. Iznenada smo ispred sebe ugledali ostatke, čini se, davno zaboravljenog katuna, koji je smješten u udubljenju između tri vrha Huma. Zadržavanje kod katuna smo ostavili za povratak.
Čim se prođe katun staza skreće ulijevo i uspinje se ivicom šume. Vodi kroz nisko rastinje, koje je bilo već sasušeno, sa suvim bijelim djelovima na vrhu, koji su podsjećali na paperje ili ovčju vunu.
Sve dok nismo izašli iz šume i krenuli dobro utabanom stazom kroz travu mislili smo da je ovaj vrh zaboravljen od strane planinara. Razlog za to je nedostatak staze pa time i markacija na prvoj trećini staze. No, kao što rekoh, dobro utabana staza u ovom dijelu je pokolebala to naše mišljenje. A tek kad smo pogledali knjigu posjetilaca… Puna i prepuna. Neki su čak ponosno napisali: Četvrti put na Humu Orahovskom!
Vrlo brzo smo stigli do mjesta odakle smo mogli da uočimo vrh. Sanja je pošla pravo pa desno, kuda su i vodile markacije, a Duško i ja smo, po običaju, pošli prečicom, strminom.
Na vrhu je nastupilo tradicionalno oduševljenje. Što se mene tiče, ne pamtim da su mi očekivanja od nekog uspona i vrha u ovolikoj mjeri bila nadmašena. Jeste da sam već pročitala da se sa ovoga vrha može vidjeti mnogo toga, ali je drugo kad se sam u to uvjeriš. Ljubitelji pogleda sa vrhova su posljednjih godina ugroženi zbog zagađenosti vazduha. I pored apsolutno vedrog dana nismo mogli sa sigurnošću da lociramo sve ono što sa ovoga vrha može da se vidi. Za nešto smo bili sigurni: tu su Prokletije, Kučke planine (koje u velikoj mjeri zaklanja nešto niži vrh Huma od ovoga na kojem smo stajali), most na Moračici sa Brotnjikom u pozadini. U podnožju se vidi selo Orahovo po kojem je vrh najvjerovatnije i dobio ime. Sa vrha se vide Prekornica, Garač, Skadarsko jezero, dio Podgorice (koji smo locirali zahvaljujući Sjenici i koji se jedva nazirao od dima). Do Lovćena, Rumije i Jadranskog mora pogled nam nije stigao, mada je mogao da je vazduh bio čist.
Upisali smo se u svesku i sa žaljenjem konstatovali da je šteta što nema pečata. Onda ga je Duško ugledao zalijepljenog na piramidi iznad naziva vrha. Prvi put sam ovo vidjela i oduševila se inovacijom. Poslije najmanje tri kruga fotografisanja, pokušaja lociranja pojedinih vrhova koji su se nazirali i divljenja ovima koji su se dobro vidjeli, krenuli smo nazad. U povratku je, kako to obično biva, sve bilo lakše. Prošli smo pored jednog izgorelog drveta-skulpture, koje sam ja proglasila najzanimljivijim od svih viđenih tog dana. Kao da se dva stabla grle pa se malo odmakla da se bolje vide. Ili plešu…
U povratku smo se zadržali desetak minuta pored katuna. Pored nekoliko objekata koji se koliko toliko drže, zapazili smo brojne ostatke temelja za kolibe (mislim da se one u Kučima zovu glade), pa sam sigurna da je u ovom katunu tokom nekih davno prohujalih ljeta bilo vrlo živo. Položaj katuna je izuzetan. Zaštićen, ušuškan i nadasve do njega nije lako doći. Jedna koliba je imala i niski trijem, a zapazili smo i djelove taraba koje još odolijevaju truljenju.
U povratku smo uspjeli i da vidimo koje oboreno drvo nas je skrenulo sa staze prilikom dolaska. Iz suprotnog smjera su se markacije bolje uočavale. Sve dokle ih je bilo. Put bez markacija i staze ni u povratku nije bio ništa lakši sem što smo imali jasno vidljiv cilj pred sobom i znali smo da ne možemo zalutati.
Stigli smo do auta gdje nas je u termosu čekao još uvijek vreo čaj. Bojeći se hladnoće prvi put sam se sjetila termosa (poklona koji je godinu dana proveo neotpakovan). Bili smo se i prilično nabundali pa smo u hodu smicali dio po dio slojevite odjeće. Dan je bio puno ljepši i topliji od očekivanog. Visinu od 500 metara nadmorske visine sam prošla u dva smjera, a da je nisam ni osjetila. Vrh je bio tri puta bolji od mojih očekivanja. Vrlo malo smo lutali. Svi kriterijumi za zadovoljstvo turom su bili ispunjeni.
Pošto Sanja nije do tad “uhvatila krug” oko Korita odlučili smo da je upoznamo i sa drugim dijelom ove panoramske rute. Parkirali smo se u Deljaju da bacimo oko na kanjon Cijevne. Sumrak je lagano padao. Zimski dan je prekratak. Kanjon je bio u izmaglici, ali dovoljno intrigantan da ga Sanja stavi na spisak budućih poduhvata. Mi smo se već spuštali. U blizini vidikovca mirno je paslo stado ovaca. Cijeli predio zajedno sa ogromnim krstom i skulpturom Isusa više pripadaju podneblju Latinske Amerike.
Ne odoljesmo da se ne popnemo na još jedan vidikovac koji nam je bio uz put: Kuk Ledinski. Vidikovac je, u stvari, stijena pored puta sa koje se pruža odličan pogled na Podgoricu i dio Skadarskog jezera, Suku Grudu, Sjenicu. Penjanje do vrha stijene omogućava postavljena ograda koja služi za pridržavanje tokom uspona. Stijena nije visoka ali je prilično strma. Na žalost, jedna šipka od ograde se već otkačila. Varilac valjda nije znao da će ljudi na šipke da se oslanjaju svom težinom. Ovdje nam je pogled malo omeo mrak, a malo više dim koji je pritisnuo Podgoricu. Ali, nismo htjeli da cjepidlačimo. Dan je bio savršen.
Kad sam ušla u domet interneta stigla mi je poruka sa nepoznatog FB profila: Kad ste bili ovdje?, sa fotografijom naših imena upisanih u svesku za upis na vrhu. Ispostavilo se da su 3 momka bila tamo 15-ak minuta posle nas. Niti smo mi vidjeli njih, niti oni nas. Gdje i kako smo se mimoišli ostala je velika nepoznanica i njima i nama.
Bonus video:
