Reče mi drugarica: 11. decembra je Međunarodni dan planina, pripremi se! Skoro svake godine obilježim ovaj dan dijeleći sa svog ličnog FB profila i stranice Jasnina putovanja neki od mojih ranijih blogova u kom se opisuje neka planina ili vrh. Pošto sam ove godine na vrijeme obaviještena, riješih da ove godine napišem za tu priliku novi blog o planini. Pošto sam se ulijenila u pisanju, otkrih da imam više potencijalnih mogućnosti. Naravno, kad već može da se bira, ja izabrah Durmitor!
Crvenu gredu sam prvi put posjetila prije tri godine, a kratko spomenula u jednom blogu koji sam pisala pola godine kasnije, kao i sad, u zimskim danima evocirajući uspomene na ljeto. Međutim, ovog ljeta, iako sam planirala, zbog skoro svakodnevnih padavina tokom mog sedmodnevnog boravka na Žabljaku, odustala sam od uspona. Htjela sam da probam da li mi se čini ili stvarno imam snage da probijem granicu od 350 metara nadmorske visine koju sam sebi do skoro bila zacrtala kao krajnju mogućnost. Na Žabljaku je krajem septembra pao snijeg, pa kiša, ali se 10.10. očekivao sunčan dan. Tu šansu nismo htjeli da propustimo. Poranili smo i stigli na početak staze, nekoliko stotina metara prije restorana Momčilov grad. Vidjela sam da mnogi koji pišu griješe, pa misle da je ovo selo Bosača iz kog se može stići do Jablan jezera i dalje nastaviti ka Crvenoj gredi. Samo što je to sasvim druga staza koja je puno duža i zahtjevnija od ove. Ja, naravno, već duže vrijeme biram samo lakše varijante.
Od Malih dolova (tako se zove mjesto odakle se startuje), kreće se utabanom stazom koja nije markirana. Ali ne može se pogriješiti. Ubrzo po polasku sa desne strane će se ukazati prizor usamljene kuće sa Štuocem u pozadini. Vrlo čest motiv nas fotografa amatera.
Poslije pola sata laganog hoda stiže se do raskrsnice. Lijevo je staza koja iz Bosače vodi ka Jablan jezeru. Pravo je staza kojom se stiže do jezera sa južne strane (gdje se prvo naiđe na izvor) dok desni krak vodi ka početku staze za uspon na Crvenu gredu. Vrlo brzo poslije skretanja ugledaju se prve markacije. Na jednom kamenu je napisano Crvena greda i tu se staza odvaja desno. Nastavljajući pravo, uskoro bi se stiglo do Jablan jezera.
Od starta do cilja pređe se oko 4 km i 424 metara nadmorske visine. Ne znam da li je to sa svima slučaj ili sam ja nešto umislila, ali svaki put mi se čini da nikad lakše ne pređem takvu distancu. Valjda zato što sam sve vrijeme ushićena prizorima oko sebe. Vrlo brzo se ispod nas pojavilo Jablan jezero. Nije bilo u svom najboljem izdanju (kao ni većina jezera ove godine), ali njegova smaragdna boja je neuporediva sa ostalim jezerima. Kako smo se uspinjali jezero je izgledalo sve ljepše. Uskoro smo ugledali i Žabljak sa okolinom.
Teren je kamenit i mora da se vodi računa o svakom koraku. Problem je što je to teško kad toliko toga interesantnog okolo ima. Ubrzo gubimo Jablan jezero iz vida, ali dobijamo druga dva, okružena šumom: Crno i Zminje jezero. Jedno plavo, drugo zeleno. Nevjerovatan prizor. Ispred nas su mnogi vrhovi Durmitora, pravi čas iz geografije. Tu je Savin kuk, Šljeme, Bandijerna, Veliki i Mali Međed, Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Rbatina, Obla glava, Ališnica, Planinica. Ja sam se prisjetila svoja dva uspona do Ališnice. Odavde su se dobro vidjeli početak staze za taj uspon: Poljanak i mjesto za prvi odmor: Crepuljina poljana. Prošlo je više od 15 godina od tih uspona, a ja se i dalje sjećam mnogih detalja. To su bila davna i divna vremena kad sam pravila prve krupnije planinarske korake zajedno sa djecom i ujninim djevojčicama. Poljanak mi je izgledao čudno (a to je mjesto gdje rastu najljepše šumske jagode). Onda sam shvatila da se vide tragovi od kvadova. Sjetila sam se da sam ljetos vidjela prepreku ka Zminjem jezeru na kojoj je pisalo da je kvadovima zabranjen prolaz. Čudo jedno kako mi uspijemo sve da pokvarimo.
Prije vrha naišli smo na jedan vidikovac. Markacije su besprekorne (što mene najviše raduje), ali i pored toga dva moja saputnika su previdjela natpis “vidikovac” koji je bio ispisan na kamenu. Skreće se lijevo i posle stotinjak koraka… uzvici oduševljenja i obavezni “foto sešn”. I opet isti prizori: Crno i Zminje jezero, Poljanak, Crepuljina poljana i silni vrhovi. Brzo smo stigli i na vrh. Ja nisam uspjela da lociram najvišu tačku ovog grebena. Možda negdje i postoji natpis, ali je meni promakao. Piramide, pečata i sveske za upis, nije bilo. Ništa od toga mi nije nedostajalo toliko da bi mi umanjilo osjećaj oduševljenja kad sam se našla na grebenu.
Kad smo upili sve utiske sa ovoga mjesta, nastavili smo dalje prateći markacije. Čuli smo neki neobičan zvuk. Jedva smo shvatili da je to lepet krila ptica koje su letjele iznad nas. Bile su to, rekla bih, obične vrane. No, toliko smo bili visoko, da se kretanje njihovih krila čulo nevjerovatno jasno, što je bio vrlo neobičan osjećaj. Masiv Durmitora sa već nabrojanim vrhovima je sve vrijeme bio tu, sa naše lijeve strane. Činilo se da vrhovi mogu da se dotaknu. Često smo se zaustavljali i nabrajali vrhove, nadajući se da ne griješimo.
Najljepši prizor se ukazao između dvije stijene. Svi vrhovi po redu sa Rbatinom u sredini. Posebno je bilo zanimljivo to što su se na stijenama mjestimično zadržali jedva vidljivi pramenovi snijega, dok se na vrhovima preko puta snijeg puno više uočavao.
Staza je nadalje prolazila kroz špalir od borova krivulja. Sa lijeve strane, u nizini, uočili smo napušteni katun. Prateći pogledom stazu koja je nastavljala od katuna, ugledala sam mjesto, na putu od Momčilovog grada ka Maloj Crnoj Gori, odakle počinje markacija za Gologlav. Ranije smo vidjeli i stmoglavu stazu kojom se može spustiti do Zminjeg jezera (obrnuti pravac ne bih preporučila). Shvatili smo da Crvena greda, s obzirom na svoju centralnu poziciju, ima bezbroj mogućnosti i kombinacija za uspone, kružne ture, a posebno ture za koje ti treba spoljni saradnik sa autom :), u kojima tura krene sa jedne tačke, a završi u drugoj.
Kada smo stigli do krajnje tačke grebena Crvene grede (bar smo mi smatrali da je to to) najljepše je što smo, pored fascinantnih polusniježnih vrhova Durmitora, sa kojih nismo mogli da skinemo pogled, ugledali u daljini vrhove Ljubišnje, trojca BMV (Bioč-Maglić-Volujak), kanjon Tare, Sušice…
Sanja je prvi put bila na Crvenoj gredi. Kao i svako ko se popne na nju bila je očarana. Nevjerovatni su potencijali ovog vidikovca. Sad mogu sa sigurnošću da kažem (pošto su mi mnogi vrhovi Durmitora na koje sam se već pela sada nedostupni) da mi je ovo omiljeni vrh. Vjerovatno ima malo tu i onoga: Kiselo je grožđe… ali možda i ne. Tek, povratak je, kao i obično, bio lakši i brži od uspona. Bacili smo još jedan pogled na Crno i Zminje jezero i stuštili se do auta.
Nismo mogli proći pored Bosače, a da ne svratimo kod naše drugarice Senke. Čekala nas je tamo i kanta sira i gomila slatkiša sa kojima nas je Senka uporno nutkala. A Bosača, k’o Bosača. Uvijek fotogenična.
Bonus video:
