Te subote, 25. decembra, dok su supruga, kćerka i zet spremali ručak, šetao sam Eplton ulicom u Arlingtonu, predgrađu Bostona. Od kuće sam prvo otišao desno, pa lijevo, pravolinijski, za svaki slučaj, da ne zalutam. Spuštao se sumrak, na ulici nije bilo nikog. U gotovo svim kućama, s obje strane ulice, treperile su vještačke svijeće. Napolju je bila već druga priča – blještalo je na sve strane. Američki protestanti i katolici spremali su se za božićni ručak. U kućama se sve vidjelo, jer ni na jednom prozoru nije bilo zavjese. Oko kuća uglavnom nema ograde, tek rijetko ko obilježi svoje imanje, a o betonskim ili metalnim ogradama, kao kod nas, nema govora.
Dvadesetak metara ispred mene pas je obavio nuždu nasred trotoara. Pošto stotinama metara unaokolo nije bilo nikog, mislio sam da će se njegov vlasnik napraviti nevješt. On se, međutim, sagnuo i ubacio u kesu „minuli rad” svog ljubimca. Utoliko smo se mimoišli. Pozdravio me, uz osmijeh, sa: „Haj!”, iako smo se prvi i, vjerovatno, posljednji put sreli. Još samo u crnogorskim selima i u Americi nepoznati ljudi znaju da vas ljubazno pozdrave.
Vraćao sam se u toplinu Larinog i Nikovog doma, misleći kako imam beskoristan, i rekao bih, nepotreban zanat. Od poslova u kući znam da promijenim sijalicu, a u kuhinji da skuvam čaj. I onda mi jedino preostaje da mistifikujem taj svoj zanat (pisanje) i da mi se pogled, povremeno, izgubi u daljini, kao, nešto razmišljam.
Istina, ublažio sam, donekle, grižu savjesti na pravoslavni Božić, kad su mi dozvolili da se istaknem i sjeckam piletinu za rusku salatu.
* * *
Boravak u Arlingtonu me često podsjećao na prošlo ljeto kad smo se žičarom spuštali sa Bjelasice i kad sam, da niko ne čuje, pjevušio „Zašto sve što je lepo ima kraj”, naslovnu numeru iz kultnog jugoslovenskog filma „Nacionalna klasa” (1979). Ali to je jače od mene – misao o prolaznosti svega ne dozvoljava mi da do kraja uživam u bilo čemu.
Inače, nijedan akter te neponovljive balade nije živ, ni tekstopisac Marina Tucaković, ni kompozitor Zoran Simjanović, ni vokalni solista Oliver Dragojević, uostalom kao ni onaj kome je prvobitno bila namijenjena pjesma – Davorin Popović.
* * *
Svako jutro počinjalo mi je uz espreso kafu sa kokosovim mlijekom, u pidžami, u toplini (lijepo li je kad su sve prostorije u kući zagrijane, pa odlazak u toalet ili spavaću sobu nije „Igmanski marš”), dok je napolju temperatura bila ispod nule. I uz nevjerovatno dobar osjećaj: da nemam bilo kakvu obavezu ni tog, ni svih drugih bostonskih dana.
* * *
U Arlingtonu sam ustajao u 7 sati. To je 13 u Baru. Prvih dana bilo je mnogo poruka koje sam znatiželjno čitao čim se probudim. Zatim ih je bilo sve manje, a posljednjih dana niko se nije javljao osim kćerki. Stari Barani bi rekli: „Koga nema kašiku mu na stranu.” Znam, biće tako i kad odem tamo gdje vode svi barski putevi, na onaj čuveni brijeg.
* * *
U Bostonu smo se osjećali kao kod kuće, prijatno i komotno. Pitanje je da li bismo se mogli tako osjećati da smo došli u posjetu sinu i snahi…
* * *
Na početku nove godine bivša Jugoslavija je brujala o dva događaja. Prvi je bio žalostan i on nas je ujedinio, drugi je imao srećan završetak i jos više je produbio naše svakojake, često i besmislene, podjele. U prvom slučaju radi se o Splićaninu Mateju Perišu koji je nestao 31. decembra u Beogradu i sve su manje šanse da bude pronađen živ, u drugom o Novaku Đokoviću, koji će poslije mnogo peripetija, po svemu sudeći, zaigrati na Australian openu.
Obično to tako biva – nesrećni događaji zbližavaju ljude, srećni izazivaju niske strasti.
Bonus video:
