Izvukoh iz naftalina jednu šetnju do Grla Sokolovog, skroz neplaniranu. Naime, poznata je činjenica da se snijeg i ja teško možemo naći u istoj rečenici. Barem posljednjih petnaestak godina. Dok su mi djeca bila mala, radovala sam se snijegu zbog njih. I od centimetra snijega bismo uspjeli da napravimo Sneška. Bilo je tu raznih kreacija, svaka dokumentovana fotografijom. Vremenom sam sve manje voljela snijeg i uvijek se nadala da će podgorička zima proći bez njega. Tokom zime 2012. godine, snijeg i ja smo definitivno raskinuli. Od tad ga isključivo volim vidjeti na fotografiji. Nemam ni snage ni spretnosti, a i potpuno sam neopremljena za snijeg u svakom pogledu. Zato, ako se nagovijesti da na turi može biti snijega – ništa od toga. No, iskrsne ponekad i nešto neplanirano.
Sredinom novembra, prije 5 godina, trebalo je da sa PSK Montenegro Guide idemo na Treskavac. Tokom noći, uoči planirane ture, nenajavljeno i neplanirano, u sred novembra, kad mu vrijeme nije :), u Kučima je pao snijeg. To smo saznali tek kad smo se okupili na zbornom mjestu. Bilo nam je žao da se vratimo kući, bez obzira na to što je Treskavac otpao jer je put ka njemu bio neprohodan. Poslije malog vijećanja odlučili smo se za Kučka Korita i Grlo Sokolovo. Bilo nas je pedesetak. Pun autobus. Sama vožnja do Kučkih korita bila je avantura za sebe. Pridržavanje grana planinarskim štapovima da bi autobus mogao da se probije, nervozni šofer… Sve je zaboravljeno u trenu kad smo se našli usred nepregledne bjeline okupane suncem. Čak sam i ja, kojoj da je neko spomenuo snijeg ne bi živa tog jutra u zoru ustala iz kreveta, ostala bez teksta.
Kad smo se svi obuli i uprtili rančeve lagano smo krenuli. Sa glavnog puta smo skrenuli desno, a poslije prolaska pored rezervoara sa vodom (koji je nekad bio i ribnjak) skrenuli smo lijevo. Na sljedećoj raskrsnici se pojavila dilema: desno ili pravo. Ispostavilo se da je svejedno. Na kraju se te dvije staze stope u jednu. Jedna vodi ispod, a druga iznad crkve koja je već dugo u fazi izgradnje.
Snijeg se sijao na suncu toliko da su mi nedostajale naočare (skroz sam nepripremljena za ove uslove bila, priznajem). Polako smo napredovali jer smo zastajkivali na svakom koraku radi fotografisanja. Prizori su oduševljavali čak i mene, a kamoli ljubitelje zimskih čarolija.
Vidikovac Grlo Sokolovo je postao omiljeno mjesto ljubiteljima prirode iz Podgorice, a i šire. Prokletije svakoga oduševe bez obzira na doba godine. Pod snijegom su, možda, u pravom elementu. Pokušala sam da dočaram ljepotu planina, ali se moj fotoaparat (ili ja kao fotograf) uvijek pokaže slabašnim. Prilično smo se zadržali na vidikovcu dok je svako fotografisao šta je htio okolo-naokolo, a bio je tu i nezaobilazni “foto sešn”. Valjaće ove uspomene u nekim danima kad se ne mogne iz kuće.
Duboko dolje, u podnožju uzvišenja na kojem je smješten vidikovac uočavalo se albansko selo. Daljina je tolika da se samo naziralo. Tad nisam znala ni naziv toga mjesta. Nekoliko mjeseci kasnije sam išla preko Albanije do Gusinja i prošla pored Tamarea i ne sluteći da je to mjesto koje se vidi sa Grla Sokolova. Prije tačno tri godine sam išla, sa ovim istim planinarskim društvom kroz Albaniju. Svratili smo u Tamare po završetku ture. Nevjerovatna je transformacija ovog mjesta u tom periodu. To je možda i najbolji pokazatelj brzine kojom se Albanija razvijala dok nas korona nije sve zarobila. Sa vidikovca se Tamare vidi odlično dok smo odozdo samo nagađali gdje bi naš vidikovac mogao da bude.
Sa vidikovca smo nastavili dalje, da uhvatimo krug. Bilo je dosta snijega, ali ga je bilo lako gaziti. Raspoloženje je bilo na nivou, kao što je uvijek kad se okupi dobro društvo.
Bila su to neka druga, sa ove vremenske distance gledano, presrećna vremena. Nismo toga tada bili svjesni. Ušli smo u prepunu kafanu, ugrijali se čašom kuvanog vina, proćaskali sa planinarima koji su došli iz “dalekog” Bara… Danilo se namučio da nas skupi i ubaci u autobus. Dok smo pili vino napolju se vedro, idealno plavo nebo, prošaralo nekim dramatičnim oblacima. Dobri su bili za fotografisanje, ali nismo bili orni da čekamo i vidimo kakvi će biti efekti njihovog dejstva.
Sredinom marta prošle godine, razmišljajući gdje bismo mogli da udahnemo malo čistog vazduha i protegnemo noge sjetismo se Grla Sokolova. Nismo bili sigurni da li je snijeg okopnio. Nije bio. Sjetila sam se tad ove ture od prije 5 godina. Skoro sve je bilo “već viđeno”. Pogled sa vidikovca skoro identičan. Stavljala sam fotografije jedne pored drugih i skoro da nisam mogla da primijetim razliku. Jedino što je bilo značajno drukčije nalazilo se u Albaniji: Tamare. Tokom ovog perioda oni su uspjeli da naprave novi grad sa druge strane ceste.
Kučka Korita su mjesto koje ima veliki potencijal za građane Podgorice. Iako je turistička organizacija to prepoznala napravivši turu Krug oko Korita, to je nedovoljno. Put je u takvom stanju da bi, radi bezbijednosti turista, trebalo poskidati sve table koje pominju ovu turu do dana kada se put upristoji. A kad će, ne znamo… Zimovanja su skupa, a mi na manje od sat vremena imamo mogućnost da djeca provedu dan na snijegu, čistom vazduhu. Možda ne mogu da skijaju, ali bi i druženje, grudvanje, eventualno sankanje bilo zanimljiv iskorak iz svakodnevice. Zato je više nego neophodno popraviti put do Kučkih korita, a razmišljati o nekom dnevnom ski centru gdje bi se bar iznajmljivale sanke. Martovski dan je kratak i brzo zahladni, ali sam ja toga dana sklopila prećutni mir sa snijegom. Dobro, nije baš toliko loš. Samo ne kod moje kuće…:)
Bonus video:
