Često više geografskih pojmova dijeli jedan isti naziv. Posebno je to često kada su u pitanju sela, rijeke, vodopadi… Tako imamo mnogo Bistrica ili Skakala, Skakavaca. Zbog toga nije dovoljno reći samo ime, već i tačnu lokaciju. Neki geografski pojam je poznatiji od drugog, pa kad se pomene određeni naziv svi pomisle na onaj čuveniji, idući dotle u tvrdnjama da to o čemu ti pričaš i ne postoji. Imam lično iskustvo sa selom Rovca. Pleme i oblast Rovaca su neuporedivo poznatiji od sela Rovca koje se nalazi pored Berana i za koje su mi, dok sam bila mlađa, govorili da mora da sam ja to nešto pogriješila, da to selo ne postoji.
Ovaj uvod napravih upravo zato što sam i ja napravila sličnu grešku. Preko 20 godina znam za Planinicu na Durmitoru preko koje se iz Žabljaka stiže do Škrčkih jezera. Bila sam jednom nadomak nje. Preko Ališnice smo stigli na početak visoravni, ali nas je ogromno krdo krava i bikova odvratilo od namjere da stignemo do cilja. Za drugu planinu ovog naziva nisam čula do skoro. Preko društvenih mreža uredno pratim brojne drugare planinare koji obilaze planinske vrhove u formalnim ili neformalnim grupama, te tako uživam i u onim predjelima do kojih sigurno neću stići tokom svoje planinarske “karijere”. Tako sam naišla na fotografije sa Planinice koja nije imala veze sa Durmitorom. Pomislila sam da je u pitanju neka greška dok nisam malo bolje istražila i otkrila da postoji još jedna Planinica koja je dio masiva Komova. Fotografije su bile fenomenalne, a tekst sa sajta Vrhovi Crne Gore (koji mi je nekako promakao ranije) me je ohrabrio da bih možda mogla da osvojim ovaj vrh.
Ovaj vrh je zapostavljen ne zbog svoje atraktivnosti već zbog toga što je za dolazak do njega neophodno terensko vozilo. Iz Podgorice se kreće ka Veruši, odakle se putem ka Mateševu produžava oko 4 km do skretanja za selo Opasanica. O putu ka Veruši sam već pisala. Put je djelimično odličan, mjestimično očajan, ali… pregrmi se nekako. Usput ima više zanimljivih mjesta radi kojih se vrijedi zaustaviti, ali mi smo toga dana imali drugi plan. Selo Opasanica je jedno od većih u ovom kraju. Iznenadio me broj novih i luksuznih stambenih objekata. Selo se nalazi u uskoj dolini. Kuće su smještene sa obje strane puta. Nisam vidjela mogućnost da napravim fotografiju koja bi mogla da bude ilustracija sela pa se nismo zaustavljali. Do izlaska iz sela je bio nekakav asfalt, a onda je uslijedilo 15 km vožnje po makadamskom putu.
Skoro sve vrijeme put je išao kroz šumu. Dva puta smo prelazili rječicu bez mosta. Podloga je uglavnom bila zemljana. Išli smo u sušnom periodu godine pa se put držao. Komentarisali smo da se ovuda teško može proći ako samo jedna kiša padne. Ili smo mi presvileni. Neposredno prije izlaska iz šume sa lijeve strane smo naišli na izvor. Malo zatim došli smo do raskrsnice. Lijevo se išlo ka katunu Carine, što je bio pravac kojim se ide ka Planinici. Desno se ide ka Vučjem potoku. Pravo se stiže do ostataka nekadašnjeg katuna Bindža, a desno, pa opet desno ka Kurlaju i katunu Vujadinovića. Ovo malo zvuči konfuzno, ali tu je tabla koja sve detaljno objašnjava. I prije nego što smo stigli do table ugledali smo vrhove Komova: Suvovrh, Rogamski vrh, Kučki Kom i Bavan. Put kroz šumu nam se bio odužio i povremeno smo se pitali da nismo gdje pogrešno skrenuli. Od momenta kad smo vidjeli da smo na pravnom mjestu, kad nam se otvorio vidik ka nevjerovatnim Komovima, naše oduševljavanje nije prestalo do ponovnog ulaska u šumu pri povratku. Jer ovo je jedan nevjerovatno lijep dio naše zemlje, zbog lošeg puta neopravdano nepoznat većini. Kilometar od raskrsnice naišli smo na putokaz za izvor Bijela voda.
Spustili smo se ispod puta do lijepo sređenog izvora. Pored izvora piše da je to izvor Tare. Nekad smo učili da Tara nastaje spajanjem rijeka Opasanica i Veruša. Nisu se, nadam se, geografske činjenice promijenile. Neko je samo htio da ovom mjestu malo više da na značaju. Imali smo obavezu i da lociramo nekadašnji katun Bijela voda gdje su u prošlosti izdizali stoku Vujoševići iz Kupusaca, ali smo samo uspjeli da nagađamo. Na ovom području je, inače, nekad bilo mnogo katuna. Priča o Kučkim katunima mi je, sasvim slučajno, zaokupila pažnju ovog ljeta. Možda nekad i napišem nešto na tu temu.
Produžili smo naprijed i stigli na Bilo od Carina, mjesto odakle počinje uspon za Planinicu. Gospodin Popović u svom tekstu reče: “To mjesto je jedno od najljepših na planinama Crne Gore”. U potponosti se slažem sa ovom izjavom. Toliko sam bila oduševljena da bih izlet smatrala uspješnim i samo dovde da sam došla. Na koju god stranu da pogledaš nailaziš na drukčiji, a opet fenomenalan prizor. Prvo što me je privuklo je Kurlaj na jugu i Sumor na sjevernoj strani visoravni. Na Kurlaju se uočavaju ostaci nekoliko katuna, a i ispod Sumora se vide ostaci koliba (glada), ali od stoke ni traga ni glasa.
Parkirali smo se u blizini crkve, ali smo njen obilazak ostavili za kad se vratimo jer je tik uz nju bilo parkirano vozilo kojem tu nije bilo mjesto. Planinica se nalazi u pravcu juga, nasuprot Komovima koji su na sjevernoj strani. Prateći instrukcije iz teksta Vrhovi Crne Gore krenuli smo prema vrhu Planinice makadamskim putem koji je išao iznad katuna koji se nalazio ispod Sumora. Stigli smo do velike lokve i odatle krenuli da se penjemo “slobodnim stilom” jer se cilj uočavao, pa kako god da ideš, uz manje ili više napora, ne možeš da promašiš. A ja, koliko god se puta zarekla da neću da idem tamo gdje nema markacija, pogazim riječ. Ovo je jedan od rijetkih slučajeva kad se zbog toga nisam pokajala. Ovo je jedna od tura kad poslije svaka dva koraka staneš da se osvrneš iza sebe. Ljepota ove ture je u pogledu na Bilo od Carina i Komove.
Nismo se pridržavali opisa puta u tekstu koji nas je podstakao da dođemo na ovo mjesto. Prvo smo se popeli na uzvišenje odmah iznad lokve pa smo se spustili desno i travnatom padinom, ispod stijene, obišli vrh sa lijeve strane da bismo se kasnije uzverali na pravu stranu. Sve u svemu, varijacija ima koliko i planinara. Cilj se nikako ne može promašiti, a na putu do njega nema nekih opasnih dionica od kojih treba da se strepi. Najveći vrh, dok se uspinje, nalazi se sa lijeve strane dok se greben pruža desno. Ispod njega je kotlina. Na putu ka vrhu smjenjuju se kameni i travnati tereni. Na samom vrhu prevladavaju ovi drugi. Mi nismo uspjeli da uočimo neku stazicu koja se odvajala. Do vrha nam je trebalo malo više od sat vremena. Ponajviše zbog toga što smo svaki čas stajali da se divimo Komovima.
Planinica predstavlja poslednji vrh masiva Komova sa južne strane, dok se sa druge strane pruža u pravcu najsjevernijih Kučkih planina: Magliča i Crne planine. Istovremeno predstavlja završetak masiva Prokletija koji se završava Malim i Velikim Mojanom. Jednostavno – pozicija kojom se malo koji vrh može pohvaliti. Pogled sa vrha je bio izuzetan. Nema šta se odatle nije moglo vidjeti, ako si dobar poznavalac crnogorskog reljefa i ako imaš sreće da je dobra vidljivost. Iako je bilo prilično vedro, mi smo pretežno nagađali šta se u kom pravcu krije jer vidljivost (iz nepoznatog mi razloga) nije bila onakva kakvu sam očekivala. Ipak, mnogo toga smo uspjeli da uočimo, manje ili više jasno. Osim Komova koji dominiraju u svakom pogledu, tu je i Mojan sa brojnim vrhovima i dolinama. Zaintrigirao nas je pa smo ga stavili na listu “Eventualno”. Pružao se pogled prema Andrijevici sa jedne i Vrmoši u Albaniji sa druge strane. Tu su bile i Kučke planine, a pogled je dosezao i do Moračkih planina. Malo mutne, ali smo znali gdje su. Vremenom smo i mi ponešto zapamtili, mada manje nego što smo mislili da hoćemo. Godine…
Poslije detaljnog razgledanja okoline u više krugova, krenuli smo nazad. Nismo se vratili istim putem s namjerom da vidimo da li smo pogriješili pri usponu. Nismo. Neznatne su razlike. Jedino što u ovom smjeru nismo morali da se osvrćemo jer ono što je na nas ostavilo najveći utisak je sve vrijeme bilo ispred nas: veličanstveni Komovi i Bilo od Carina.
Kad smo se spustili do polazne tačke pošli smo do crkve Sv. Ilije. Auto koje je toga jutra bilo parkirano uz crkvu više nije bilo tu. Crkva je interesantna iz više razloga. Sagradio ju je kralj Nikola I Petrović “za pokoj duše svog oca vojvode Mirka Petrovića Njegoša, hrabrom plemenu Kuča 1900. godine”. Ovo je zapisano u ktitorskom natpisu koji je uzidan iznad ulaza. Crkva se nalazi na 1770 metara nadmorske visine, što je veoma rijetka pojava. Mnogi smatraju da je ovo “crkva pokajnica” jer je njenom izgradnjom kralj Nikola htio da se na neki način izvini Kučima zbog zločina i nepravde koje su im nanijeli njegov otac Mirko i stric Danilo. Jedan od razloga izgradnje crkve na ovom prostoru je što je tokom nekoliko mjeseci mnogo ljudi sa prostora Kuča boravilo na katunima pa nisu imali mjesto za praktikovanje vjerskih obreda. Danas su katuni pretežno napušteni, ali svakog 2. avgusta ovdje se proslavlja Sveti Ilija čije ime crkva nosi. Crkva je od istog materijala, u istim gabaritima, prezidana u periodu 1993–1995. godine.
Dvoumili smo se da li da produžimo do katuna Carine, ali nas je činjenica da imamo 15 km makadamskog puta nazad odvratila od te ideje. Zato smo pošli da potražimo katun Bindža čije fotografije na stranici Dinarsko gorje su nam zapale za oko. Gdje smo ga našli i u kakvom stanju smo ga zatekli – čitaćete u nekom od narednih blogova.
Bonus video:
