Prođoše dvije godine od kad smo, što se putovanja tiče, primorani da se okrenemo bližim lokalitetima. Što u jednu ruku i nije loše, jer se ispostavilo da dosta ljudi jako slabo poznaje svoju najbližu okolinu. Čujem iz raznih izvora da su mnogima tokom ovog “doba korone” moji postovi bili spas za bijeg u prirodu. Zbog toga nastavljam serijal “Pobjeći negdje” kojim želim da opišem neka manje poznata mjesta na dohvatu ruke.
Veruša je od Podgorice udaljena tačno 50 km i nalazi se na polovini starog puta koji preko Mateševa povezuje Podgoricu i Kolašin. Tokom mog djetinjstva i mladosti toponim Veruša se povezivao sa dječjim odmaralištem kojim je upravljao Dječji savez. Uz odmaralište u Sutomoru, to je bilo mjesto gdje su se djeca družila tokom zimskih i ljetnjih školskih raspusta. Mnogima je ostalo u najljepšim sjećanjima iz đačkog doba. Tako je bilo sve dok korona nije stigla u naše živote. Velika je šteta što se za tih 40 i kusur godina postojanja u odmaralištu na Veruši slabo šta promijenilo i unaprijedilo, dok onog u Sutomoru više i nema.
Okolina odmarališta je, dočim, pretpjela značajnu transformaciju. Nekad je tu bilo nekoliko sporadičnih, raštrkanih kuća, a sada su tu gusto načičkane vikendice kojima se broja ne zna. Veruša je, uz Kučka Korita, postala omiljeno vikend naselje Podgoričana.
No, da krenem redom. Išla sam do Veruše u maju prošle i junu pretprošle godine. Put je u izuzetno lošem stanju i on nam je značajno smanjio ocjenu za ovaj izlet. Devastirala ga je dugogodišnja nebriga, a dokusurili radovi na nepomeniku od autoputa. Kad se krene od Podgorice ka Kolašinu u mjestu Bioče skreće se desno prema Mateševu, preko mosta na Morači. Morača je imala tako nevjerovatnu tirkiznu boju da sam morala da se zaustavim da to i pribilježim.
Poslije oko 7 kilometara, tokom kojih put konstantno vodi uvis, stiže se do sela Klopot. To je simpatično seoce od nekoliko kuća. Osim njega, pored puta koji vodi do Veruše nalaze se i sela Jablan i Pelev brijeg. Jablan je meni najljepše od ova tri sela. Imala sam problem da mu zapamtim ime. Znala sam da je drvo na slovo “j”, ali sem jasena i javora treće mi nikako nije padalo na pamet. Srećom imam muža koji trenutno bolje stoji sa memorijom. Selo Jablan se vidi sa puta koji vodi ka Bukumirskom jezeru. Duboko u dolini. Pelev brijeg je selo koje je u žižu javnosti došlo kad je krenula priča o autoputu. Ima tome… više godina. Nadahnuta novinarka sa Javnog servisa je ulila nadu neženjama iz Pelevog brijega da će autoputem koji im prolazi pored kuća doći za njih sreća u vidu nevjesta (koje su falile). Evo ima dosta od tad. Ni autoputa, ni nevjesta. Ne znam sjeća li se još ko toga osim mene. Ali meni su od tad glavna asocijacija na Pelev brijeg sirote neženje kojima vrijeme ide, a nada sve tanja.
Čim se prođe Klopot ugleda se najveća atrakcija ove ture: most na Maloj rijeci koji je dio pruge Beograd–Bar. To je najviši željeznički most u Evropi, a drugi u svijetu. Njegova visina iznosi 200 metara. Gradio se 4 godine. Izgleda impresivno i savršeno je uklopljen u okolinu. Položaj sunca mi nikad nije dozvolio da napravim fotografiju ovog fenomenalnog mosta kojom bih bila skroz zadovoljna. Duboko dolje na momente je mogla da se uoči i Mala rijeka.
Ako se ide do Veruše u kišnijem periodu, na otprilike pola puta, može da se zatekne simpatični vodopad čija se voda obrušava i prolazi ispod kamenog mosta kojim prolazimo. Mi smo imali sreću da ga zateknemo u maju.
Pored Pelevog brijega se stari put i autoput najviše približavaju. Zato je ovo mjesto bio dobar vidikovac za praćenje napretka autoputa. Priznajem da se od proljeća 2019. do proljeća 2020. vidio napredak. Ne znam da li bih to mogla da kažem nakon ovih posljednjih 10 mjeseci.
Neposredno pored kampa u kojem su smješteni kineski radnici koji grade autoput, pored putokaza za Lopate, na malom uzvišenju sa lijeve strane puta, smjestilo se nekoliko spomenika. Previdjela sam ih prvi put jer sumnjam da su svi postavljeni tokom jedne godine. Pretpostavljam da se nešto raščistilo pa su postali vidljivi. Šteta bi bilo da se prostor oko spomenika ne uredi bolje. Osjećam da bi se ovdje mogao održati zanimljiv istorijski čas koji bi obuhvatio razne periode, ljude i događaje.
Kad smo stigli na Verušu, skrenuli smo desno prema dječjem odmaralištu. Bez gužve i graje, ali je bilo slikovito. Prisjetismo se dolazaka u posjete djeci. Nadam se da će se ovo odmaralište nekada osavremeniti i još dugo godina biti mjesto gdje se sklapaju prijateljstva i skupljaju iskustva koja će postati drage uspomene.
Veruša se nalazi na 1216 metara nadmorske visine. U koje god doba godine da se ovdje dođe osjeti se reski planinski vazduh. Vjerovatno je to razlog što su mnogi Podgoričani odlučili da na Veruši naprave svoju oazu za bijeg iz ljetnje Podgorice. Znali smo da ima dosta vikendica, ali ne baš ovoliko. Kad sam vidjela koliko su kućice zbijene jedna do druge, nisam im pozavidjela (sem na spavanju ljeti).
Prilikom jedne posjete, od prije 15 godina, sa sinom i njegovim društvom išli smo do rijeke Veruše koja protiče blizu odmarališta. Otprilike sam znala kuda treba da se ide, ali smo, ipak, priupitali tri fina momčića za put. Oni su insistirali da nam budu vodiči. Pošli smo u pravcu u kom sam i ja mislila da treba da se ide, ali u društvu je uvijek ljepše. Rijeka Veruša, zajedno sa Opasanicom, gradi rijeku Taru. Mjesto na koje smo pošli je popularno jer ima lijepi prilaz kroz šumu. Na tom mjestu je rijeka šira i pravi bazen i male vodopade. Tek, nismo bili jedini posjetioci. Ovo je glavna atrakcija Veruše.
Prethodne godine nismo svratili ni do rijeke već smo došli na ideju da uhvatimo krug i odemo do Mokre i Bukumirskog jezera. To je bila možda najgora ideja od naših ne tako malobrojnih loših ideja tokom skoro dvije decenije zujanja po voljenoj nam domovini. Put je bio loš i za terensko auto. Malim autom ovuda sumnjam da se iko usuđivao da prođe. Ne bismo ni mi – više nikad. Ali, kad smo već krenuli, nije se moglo nazad. Kad smo ugledali prve vikendice u Mokroj sunce nas je ugrijalo. Tek tad sam se usudila da bacim pogled oko sebe (do tad sam netremice gledala u put u nadi da ću nekim mantrama uticati da lakše savladavamo prepreke na njemu). Čim smo se iščupali u jednom komadu, raspoloženje nam se popravilo. Sa lijeve strane puta smo vidjele brojne vikendice za koje nismo znali ni da postoje. Visoko iznad njih ugledali smo vodopad.
Kad smo stigli do Bukumirskog jezera i sagledali ga u svoj njegovoj ljepoti (zajedno sa planinama koje ga okružuju, a sa kojima čini jedinstvenu cjelinu), kad smo po prvi put vidjeli periodično jezero Dugačko, i katun između ova dva jezera, u potpunosti smo zaboravili na loš put.
Kad je moja draga kuma Olja, tragom Jasninih putovanja stigla na Bukumirsko jezero oštro me iskritikovala zašto lažem narod. Naime, njoj je put do jezera bio toliko stresan, toliko joj je teško pao, da uopšte nije registrovala ljepotu jezera i njegove okoline. Sve je subjektivno. Ja iznosim svoje impresije. Ne očekujem da svako ima iste. Ne daj bože da je Olja prošla od Veruše do Mokre autom. Pretpostavljam da bi to bio kraj ovih mojih putovanja.
Nemojte ponavljati ovu turu bez dobrog terenca. Dobro bi vam došao i do Veruše. Nadajmo se da će se neko sjetiti i ovoga puta i da će ga dovesti bar u pristojno stanje.
Za kraj, umjesto cvijeća, dijelim fotografije najljepših starih kuća na koje sam naišla od Mokre do Bukumirskog jezera.
Bonus video:
