Za razliku od drugih starih primorskih gradova, Bar je izgrađen daleko od mora, podno planine Rumije. Tek početkom 20. vijeka izašao je na more i to kada je knjaz Nikola bacio kamen u vodu sa svoje jahte „Rumija“ i simbolično označio početak onoga što je kasnije dobilo naziv Luka Bar.
Ulcinj, Budva, Kotor, Perast, Herceg Novi... uveliko su imali pomorsku tradiciju kad je Bar, šezdesetih godina prošlog vijeka, osnivanjem „Prekookeanske plovidbe“, prihvatio blagodeti svog geografskog položaja. Do tada su glavne privredne grane u Baru bile trgovina i zanatstvo. I taj trgovački duh (a trgovina je, kažu, najmanje kreativni oblik ljudskog djelanja), uvezan sa vječitim palanačkim duhom, ostao je, čini se, dominantan sve ove godine u ovom (još uvijek) malom gradu.
* * *
Ovih dana osjećam se kao moj otac prije 74 godine. Te 1948. godine na, mislio je, bezazleno pitanje, na čijoj bi strani bio ako bi zaratili Amerika i Sovjetski Savez, odgovorio je: Naravno, na strani Sovjetskog Saveza, ne sluteći da će mu ta rečenica godinama potom zapirati u grlu. Istina, mene (još) niko ne pita da se odredim povodom aktuelnog, strašnog rata, ali bih, bez obzira na nepodnošljivo licemjerje i dvostruke aršine u svijetu, odgovorio: Užasavam se rata i na strani sam onog ko bude najzaslužniji za potpisivanje primirja!
* * *
Moj prijatelj ostao je bez svog kućnog ljubimca, mačka. I toliko tuguje i plače da mu je neprijatno. Pita me da li su te suze normalne ili su rezultat njegovih unutrašnjih nemira i godina. Relaksirao sam ga pričom od prije 45 godina kada je uginuo moj angorski mačor Mićo. Četrdeset dana nisam riječ progovorio, sem kad sam bio prinuđen. I nikad nisam zaboravio profesorici Mirjani Gojnić to što mi je, iz čista mira, dala peticu iz biologije, samo da me malo odobrovolji. Rekla je mom ocu, svom kolegi: „Ne znam o čemu se radi, ali ne mogu da ga gledam onako tužnog.“
* * *
Pedagog u jednoj barskoj osnovnoj školi napisao je na svom fejsbuku:
„U moru loših vijesti i događaja lijepo je zapisati i nešto pozitivno. Jutros dolazim na posao i u školskom dvorištu čujem šta otac govori sinu: 'Slušaj me dobro i zapamti, reći ću ti jednu staru i mudru poslovicu – ko tebe kamenom, ti njega hljebom!' Zamalo mu ne priđoh da ga zagrlim. Ovo je bio melem za moje uši jer danima slušam govor mržnje, nažalost i među djecom ali i među roditeljima koji savjetuju dijete: Ako te neko dira, ti mu vrati istom mjerom!”
U moje vrijeme krili smo kao zmija noge od roditelja ako se s nekim posvađamo, da ne dobijemo dodatne batine od njih. Danas roditelji odmah idu da istjeruju pravdu, jer u „Zadruzi” i drugim rijaliti programima, kao i u komentarima na društvenim mrežama koji oblikuju javno mnjenje i postavljaju standarde ponašanja, niko ne preispituje sebe i svoje postupke nego odmah kidiše na onog za koga misli da mu je učinio nažao.
* * *
Prihvatio sam ponudu direktorice i od februara sam glodur Radio Bara. Kad ću ako ne sad, kad nemam ni ambicija ni iluzija. A računam: možda mogu da, makar svojim iskustvom, doprinesem da Radio Bar bude istinski javni servis. To dalje znači da ću se i u ovom blogu ubuduće uzdržavati od političkih komentara.
Ovim je, prvi put u istoriji Radio Bara, napravljen, košarkaški rečeno, „tripl-dabl“, jer sam, prije 25 godina, bio urednik Radija i, nešto kasnije, „Barskih novina“. Ali, sudeći po tome da sam urednik Radija bio svega šest mjeseci, a novina dva broja, ne vjerujem da ću penziju koja se vrtoglavo približava (još tri i po godine), dočekati na ovom radnom mjestu.
* * *
„To je strašno. Čovek ništa ne ponese s ovog sveta. Čak ni uspomene. Pa ipak, treba da iskažemo najdublju zahvalnost prirodi zato što nam je dala moć da pamtimo. Šta bi čovek bez sećanja?“ (Danilo Nikolić, književnik i novinar koji je 2016. preminuo u devedeset prvoj godini)
* * *
Ukoliko vam, drage čitateljke ovog bloga, svaki dan nije Osmi mart, onda nemojte prihvatiti ni da vam predstojeći Osmi mart bude Osmi mart.
Bonus video:
