Spomenici su ogledalo države, njene kulture, istorije… Oni govore o prošlim vremenima i predstavljaju važnu sponu sa njima. Odavno i svuda, oni su i turističke atrakcije. Veličina pobjednika u minulim vremenima se ogledala u odsustvu želje da se ono što je postojalo prije njega poruši, u odsustvu pokušaja da se istorija “restartuje” i nanovo počne od njegove pobjede. Na ovim prostorima malo je bilo takvih. Zbog toga nemamo mnogo spomenika iz dalje prošlosti. Najveći broj postojećih je posvećen događajima i stradalima tokom Drugog svjetskog rata. Ima i onih koji su posvećeni žrtvama iz više ratova. Postoje spomenici po kojima ne možeš da zaključiš kome su namijenjeni. Ti me najviše zaintrigiraju.
Grahovo je naselje koje se nalazi jugozapadno od Nikšića. Do 1960. godine ono je bilo opština, ali je vremenom, zbog velikog odliva stanovnika, izgubilo značaj. Izgradnjom puta Nikšić–Vilusi–Risan ovaj kraj je značajno živnuo. Međutim, sama varošica je ostala ispod puta i progres koji je donio put ju je nekako zaobišao. Ja volim ovaj kraj i navraćala sam više puta idući do Grahovskog jezera i Arboretuma (koji je, iako zvanično pod zaštitom države, na putu da potpuno propadne). Spomenik sam primijetila tek kad je sagrađen novi put. Uočila bih ga u trenu, sa desne strane ispod puta i nastavljala dalje. Imala sam želju da pođem do njega, ali se to uvijek odlagalo za neku bolju priliku. Početkom novembra prošle godine, pošto nigdje nismo žurili, odlučili smo da stanemo i konačno vidimo spomenik (koji sam, u međuvremenu, imala prilike da vidim na nekim fotografijama po portalima). Skrenuli smo desno sa glavnog puta i uputili ka Grahovu. Nikakav znak, mjesto za parking, baš ništa nije odavalo da se tu nalazi veliki spomenični kompleks. Parkirali smo se u sporednoj uličici i instinktivno krenuli ka platou s lijeve strane puta. Na velikom platou nalaze se biste četiri borca iz Drugog svjetskog rata: Nikole Kovačevića, Luke Vujačića, Gojka Samardžića i Ilije Milovića. Malo naprijed je natpis koji nam govori da se ulazi u zonu spomen parka. Bila sam više nego iznenađena. Ovakav komleks se nalazi ovdje, a ja o njemu ništa ne znam! Sagrađen je davne 1977/78. godine, a obnovljen prije nešto više od godinu dana.
Malo naprijed skreće se lijevo, prate se stepenice. Na sledećem nivou smještena su 272 kubusa (pročitah da se tako zovu kamene kocke) na kojima su uklesana imena boraca ovoga kraja koji su stradali tokom Drugog svjetskog rata.
Na vrhu, na centralnoj poziciji, stoji izvanredna skulptura, rad vajara Miodraga Živkovića, koja predstavlja kolonu boraca na čijem je čelu Sava Kovačević, rođen u obližnjem selu Nudo, koji se sa ovog mjesta pridružio trinaestojulskom ustanku. Položaj spomenika, njegov izgled i povod za čitav ovaj spomenički kompleks zaslužuju mnogo više pažnje javnosti. Ovo bi moglo da bude izvanredno mjesto za održavanje zaboravljenih istorijskih časova osnovcima što bi moglo da se iskombinuje uz izlet do Grahovskog jezera i posjetu Arboretumu (botaničkoj bašti). Naravno, u tom slučaju bi o Arboretumu zbilja trebalo da se povede računa, a ne da zaštita postoji isključivo na papiru.
Ima više spomenika koji su posvećeni junacima rada, stradalnicima tokom nekih velikih građevinskih poduhvata. Jedan od njih se nalazi pored brane na Mratinju (i o njemu sam već pisala). Tokom izgradnje mosta Pjenavac na Jadranskoj magistrali između Međuriječja i Manastira Morače, prije skoro 60 godina, stradalo je 25 (po nekim podacima 26) radnika. Došlo je do rušenja skele mosta u izgradnji. Bila je to strašna tragedija, ali se o njoj nije mnogo pričalo. Među stradalima su bili radnici iz okolnih mjesta ali i vojnici i oficiri iz svih krajeva Jugoslavije. Vojska je bila i nadzorni organ na gradilištu pa je vjerovatno to bio razlog što je cijela tragedija u velikoj mjeri ostala tajnovita. Novinar Budo Simonović se godinama bavio ovom temom i svoja saznanja je pretočio u knjigu.
Prije nešto više od dvije godine, neposredno prije mosta Pjenavac (iz pravca Podgorice), na malom uzvišenju iznad puta, postavljen je spomenik. Kad god bih se vraćala ka Podgorici iz pravca Kolašina ugledala bih ga na tren i uvijek sam se glasno pitala kome li je posvećen. Međutim, sa desne strane na tom mjestu nema proširenja, a puna je linija tako da ne postoji mogućnost prelaska na proširenje s lijeve strane. Kad se ide iz pravca Podgorice, pošto je na uzvišenju, spomenik se uopšte ne vidi. Raspitala sam se kod ljudi koji su porijeklom iz okoline i uspjela da saznam kome je spomenik posvećen, ali sam se zainatila da provjerim može li se kako do njega prići da se i vidi. Jednom prilikom sam, vozeći se ka sjeveru, planirala da se zaustavim ispred ovog spomenika. Vozili smo polako i neposredno poslije tunela, a prije mosta Pjenavac, sa desne strane postoji malo proširenje, taman da se parkira jedno auto. Tako sam konačno uspjela da vidim spomenik izbliza. Lijepo je što se neko sjetio da podigne spomenik, oda poštu stradalima i njihova smrt otrgne od zaborava. Jedino… možda je lokacija mogla da bude bar malo pristupačnija. Ili bar označena na neki način.
Naša proslavljena arhitektica Svetlana Kana Radović, između ostalog, autorka je i više spomenika. Najpoznatiji je onaj na Barutani. Za mene je to najljepši spomenični kompleks u našoj zemlji. U sjenci tog monumentalnog zdanja ostali su njeni ostali spomenički radovi. Jedan od njih je predstavljen javnosti davne 1967. godine. Bio je postavljen u dvorištu Duvanskog kombinata Titograd jer je bio posvećen radnicima Monopola duvana koji su stradali tokom Drugog svjetskog rata. Među njima su bila čak četiri narodna heroja, od kojih tri žene: Đina Vrbica, Ljubica Popović i Jelena Ćetković. Inače, Duvanski kombinat je naša najstarija fabrika, koja je počela sa radom još u vrijeme Kraljevine Crne Gore.
Kad je prije neku godinu srušen objekat starog Duvanskog kombinata (da bi svoje mjesto prepustio izgradnji stambenih zgrada), vlasnik Zetagradnje (investitora stambenog bloga) i Glavni grad su spomenik prenijeli pored nove zgrade Novog Duvanskog Kombinata. Ne znam koliko vas uopšte zna da se ona nalazi na lokaciji između “Plantaža” i carinskog terminala Podgorica. Spomenik je postavljen na malom uzvišenju neposredno prije zgrade, a preko puta “Plantaža”. Pretpostavljam da malo ko, vozeći se pravinom sa 4 trake, može da zapazi spomenik. Ako ga i zapazi, ne znam koliko ih se zaustavi da ga obiđe. Sad znate, pa svratite.
Vuk Karadžić je bio najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX vijeka: lingvista, najveći reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina i autor prvog srpskog rječnika. Rođen je u selu Tršiću kraj Valjeva, ali porijeklo vodi iz Drobnjaka, iz sela Petnjica pored Šavnika. Petnjica je od Šavnika udaljena oko 5 km u pravcu Žabljaka. Selo se dijeli na Donje i Gornje. Spomenik Vuku Karadžiću se nalazi u donjem dijelu sela koje je smješteno ispod novog puta koji od Šavnika vodi ka Žabljaku. Spomenik je u stvari kompleks, sa amfiteatrom i veoma interesantnim viđenjem lika Vuka Karadžića. Postavljen je još 2005. godine, a ja, koja sam putem iznad sela prošla bezbroj puta, prvi put sam spomenik vidjela prošle godine jer sam ciljano pošla do sela.
Inače, selo Petnjica je selo iz kojeg vode porijeklo svi Karadžići koliko ih ima širom zemaljske kugle. Vukov djed je, vjerovatno krajem XVIII vijeka, pošao trbuhom za kruhom i zaustavio se u nekom bogatijem kraju, u kojem ima više zemlje nego kamenja.
Kad sam pročitala ime autora spomenika ostala sam zatečena: Miodrag Živković. Čekaj, čekaj… Bješe li i autor kompleksa u Grahovu isto Miodrag Živković? Bješe! I autor spomenika u Kragujevcu i spomenika na Kadinjači i spomenika na Tjentištu… Nevjerovatan je broj spomenika koje je ovaj autor napravio širom SFRJ, a čak jedan i u El Šatu u Egiptu. Svaki spomenik je originalan i izuzetan. Bar se meni tako čini. Nisam istoričar umjetnosti, ali sam ljubitelj spomenika. Ako tokom mojeg “zujanja” uzduž i poprijeko naletim na još neki neobičan, a ne tako široko poznati spomenik, računajte da ćete biti informisani o tome.
Bonus video:
