Uvijek me fascinira činjenica što na ovako malom prostoru koji zauzima Crna Gora, i pored svojih višegodišnjih “putovanja”, i dalje mogu da nađem nešto novo. I to nešto za šta čak nisam ni čula. Tako sam, tražeći gdje bih mogla da prošetam u okviru naše opštine (jer nas je korona “zaključala”) naišla na Busovnik. Nikad čula! Da: nikad čula, ali vidjela. Samo što nisam znala kako se zove ni da postoji markirana staza do nje.
Naime, Busovnik je jedno od dva veća uzvišenja u Lješanskoj nahiji (prvo je Velja gora) i nalazi se neposredno iznad sela Krusi. Prije četiri godine smo napravili mini turneju tokom koje smo obišli spomenike u okolini Podgorice pa smo stigli i do Krusa. Do Krusa se stiže tako što se u Donjoj Gorici skrene prema Univerzitetu Donja Gorica. Putokazi će vas usmjeriti ka selu Krusi. Oko kilometar prije nego što se stigne do sela postoji putokaz koji upućuje prolaznike ka mjestu pogibije Mahmut (Mahmud) paše Bušatlije. Sa glavnog puta se skreće lijevo uskim asfaltnim putem. Vrlo brzo se dolazi do info table i od nje se pješke, uskom kamenom stazicom brzo stiže do cilja. Često kritikujem nadležne što pored određenih lokacija ne postoje info table, a onda, kad ih ima, kritikujem njihov izgled. U ovom slučaju je investitor radova bilo Ministarstvo kulture. Period gradnje? Shvata li neko od vas šta je autor htio da nam kaže? Ja ne.
Rekoh da sam za Busovnik saznala skoro i to iz izvještaja sa ture PK Gorica iz avgusta prošle godine. Pratim dosta planinarskih društava, ali mi je ovaj tekst promakao. U tekstu pod nazivom “Nove planinarsko-pješačke staze Podgorice” je samo rečeno da je staza markirana, a uzgredno se spominje i mjesto pogibije Mahmut paše Bušatlije. Dovezli smo se do Krusa i spomenika posvećenog čuvenoj bici. Već sam pisala o značaju ove bitke u crnogorskoj istoriji. Toliko značajnoj da se smatra da je ona postavila temelj na koji se kasnije nadogradila savremena crnogorska država. Prilikom prethodne posjete sam konstatovala da je spomenik koji podsjeća na tu bitku ispod svakog nivoa i pikazuje kako se ne treba brinuti o svojoj istorijskoj baštini. Naime, bijeli obelisk bio je više crn nego bijel, a crnogorska zastava je bila ovlaš obješena negdje po sredini spomenika. Ne mogu biti neskromna da tvrdim da sam nekoga “ubila po obrazu” pa je odlučio da se spomenik upristoji, ali jeste dotjeran. Spomenik je očišćen, a pored njega je postavljen i jarbol za zastavu. Jeste da se zastava malo pocijepala, ali ne treba sitničariti. Nije mi jasno kako se na prilaznim stepenicama našla velika količina zemlje, tek ja – nikad zadovoljna. Na donjoj fotografiji se vidi značajna razlika u izgledu spomenika od prije 4 godine i danas.
Uspon na Busovnik startuje odavde. Što se planinarskih markacija tiče – odrađene su perfektno. Iako se čini da se sve vidi i da je uspon na Busovnik mačji kašalj, bez markacija bi to bio veliki problem. Žute table, međutim prave veliku zbrku, posebno kad je riječ o vremenu potrebnom za uspon. Ima tu svega. Ko ih je pravio toga dana nije bio sav svoj. Onaj ko ih je postavljao sigurno ni oko na njih nije bacio. Jer u tom slučaju ne bi stajale na 30 metara jedna od druge 2 table na kojima piše da je do vrha potrebno 2,35 minuta i 1,45 minuta. Na žute se table, dakle uopšte ne obazirite. Ja sam, na primjer, idući laganim tempom, uz često zaustavljanje, uspjela da se do cilja, do Varinog vrha, popnem za sat i 10 minuta.
Ispred spomenika se parkira auto (postoji fino proširenje), zaobiđe se crkva i lokalno groblje, i nastavi asfaltom nekih 200-300 metara do njegovog kraja. Usput se vide neki zanimljivi objekti, a i Busovnik je neposredno pred vama.
Kad smo stigli do kraja asfalta zastali smo zbunjeno. Ispred nas je stajala seoska kuća, a neposredno uz njen trotoar, planinarska oznaka. Još kad je jedan ogroman pas (iako vezan) zalajao pored same oznake, trebalo je skupiti hrabrost i nastaviti ka cilju. Nezgodan je ovaj prolaz pored same kuće, ali odmah iza nje vodi staza koja je, vjerovatno komun, a i jedini put ka Busovniku. Domaćini su malo uzurpirali ovaj put (ili put domaćinov plac, što mi se čini manje vjerovatnim), te smo se iza kuće pozdravili sa 5-6 konja koji su tu zbunjeno stajali i za koje nismo uspjeli da dokučimo kojoj svrsi služe. Tek, oni su se raskomotili duž staze kojom se ide. Miroljubivi su i kod mene nisu pobudili nikakvu strepnju. No, mora se dobro pripaziti gdje se staje. Kad se konačno prođe improvizovana kapija postavljena na sred staze, počinje lakše da se diše.
Kad sam bacila pogled na Busovnik prije nego što sam krenula u njegovo “osvajanje” pomislila sam da ćemo imati iskustvo slično onom na Vranjini (goli krš i drača). Srećom, pogriješila sam. Široka staza oivičena kamenim zidom sa obje strane prelazi u usku stazu sa zidom sa desne strane. Na pojedinim mjestima staza liči na stepenice, a negdje se ide po malo negostoljubivijem terenu. Sve u svemu, do takozvanog “skretanja ka Busovniku”, uz ovakvu markaciju, staza je više nego lagana.
Skretanje je jasno označeno sa dvije žute table. Na jednoj piše da do vrha ima još 600 m. Prvo se prođe pored jedne gromadne stijene, a zatim ide konstantni uspon pod uglom od najmanje 70° po krupnijem siparu. Kad smo stigli do vrha za koji smo mislili da je krajnji cilj naše šetnje shvatili smo da to nije to (kao što to najčešće biva) i da se do Varinog vrha moramo još malo pomučiti. Teren je u ovom dijelu skoro ravan, ali baš stjenovit. No, uz striktno praćenje markacija lagano se pređe. Na vrhu mali proplanak, a ispod njega stijena sa natpisom koja nam je potvrdila da smo na cilju.
Kad smo stigli do cilja, poslije sat i 10 minuta uspona, bili smo zadovoljni sa svim što krasi jednu turu sem onog najbitnijeg, onoga što je uglavnom i razlog za uspon: pogledom. Jer pogleda nije bilo. Nešto malo se naziralo kroz dim i smog. Dok sam se pela po onom silnom kamenju pomislila sam da ovdje mora da ima zmija i da se treba popeti zimi. Kad sam se popela i shvatila da od pogleda nema ništa, pomislih da bi možda bolje bilo da se dođe ljeti. U trenu zaboravih zmije. No, ipak mislim da je, u svakom slučaju, potrebno odabrati neki vjetroviti dan, kad se neće paliti ništa i kad će vjetar bar malo da razbistri vazduh. Tako smo sa vrha samo nazirali Podgoricu, Danilovgrad, Velji vrh, Skadarsko jezero, Garač… Lako se uočava koliko je Danilovgrad manje zagađen od Podgorice. Fotografije ispod su samo ilustracija vazduha koji udišemo i onoga šta bismo sve mogli fino da vidimo da nam je vazduh čist.
Spuštanje je bilo prava pjesma. Pošto je Varin vrh skriven od pogleda kad se Busovnik gleda iz pravca Krusa, to se i selo sa vrha vidi samo malim dijelom. Zato sam Bere i Kruse fotografisala prilikom spuštanja.
Tokom povratka je dunuo vjetar, a i u Podgorici takođe. Zato nam se pružila prilika da je vidimo bar malo jasnije nego sa vrha. I dalje to nije bio bistri pogled, ali se može zaključiti zašto mnogi vole kad dune sjever, i pored svih njegovih nedostataka. Ja prva.
Stara seoska škola se nalazi oko pet stotina metara ispod sela i spomenika. Okružena je borovima pa je uočljiva izdaleka. Moj drug Đole, kad je čuo gdje idem, reče: jedva čekam da pročitam tvoju priču o staroj školi. Nisam ja za te priče. Mada, posebno tokom prve posjete, ophrvala su me razna osjećanja dok sam gledala u napuštenu zgradu, polomljene prozore, zaboravljeni košarkaški teren… Ali moja realnija polovina, koja čvrsto stoji na zemlji i ne opterećuje se previše emocijama, moj dragi muž, reče: “Kakva šteta?! Srećno je svako dijete koje je otišlo iz ovog kamenjara.” Složih se dijelom, ali sam se tokom bezbrojnih šetnji po Crnoj Gori nagledala previše ovakvih škola. Nekih i mnogo, mnogo većih, a danas praznih i napuštenih. I mislim da je to stanje proizvela skroz pogrešna politike čije posljedice već uveliko osjećamo i tek ćemo.
Proljeće je ove godine baš požurilo. Tako je kraj februara više ličio na kraj marta. Nadam se da mu Baba Marta i njeni jarčevi neće pomrsiti račune. I kroz krš Busovnika, vjerovali ili ne, proviri neki cvijetak. Čisto da razbije monotoniju.
Bonus video:
