Tokom zimskog perioda, pošto smo u svađi sa snijegom, biramo ture južno od Podgorice. Pošto šetamo već dugi niz godina, nije lako pronaći nešto novo, a da je i u skladu sa našim mogućnostima. Zato često ponavljamo stare, dobre, nikad dosadne vožnje i šetnje. Jedna od njih je tura Virpazar – Rijeka Crnojevića ili obratno. Prije tačno 4 godine smo ponovili ovu turu iz pravca Virpazara. Uglavnom nam prvo zaustavljanje bude vidikovac sa uzvišenja preko puta Virpazara. Tokom svakog godišnjeg doba prizor se razlikuje, a ima sigurno i ljepših perioda od januarskog.
Poslije vidikovca postoji jedan veoma monoton dio puta kad se ništa ne vidi sem brda sa obje strane puta, ali, srećom, ne traje puno. Kad smo stigli do table Trnovo (skreće se lijevo sa glavnoga puta) rekosmo: “Nismo nikad bili pa ‘ajde da vidimo kakvo je”. Uh!!! Do Trnova vodi uski put na kojem nema mimoilaženja. S desne strane se direktno od puta uzdiže brdo, a s lijeve strane je provalija, po subjektivnom osjećaju, od bar 500 metara. Vozila sam se šokirana govoreći u sebi: “Samo da neko ne naiđe, samo da neko ne naiđe…” Nije naišao niko. Stigli smo do sela, okrenuli smo se i vratili nazad istoga momenta. Ovamo ne bi smjelo da se ide čisto da se pođe. Neophodno je da se dogovori s nekim iz sela kad se krene da ne bi naišao neko iz suprotnog pravca. Mada, ne bih rekla da je mnogo stalnih stanovnika ostalo. Fotografije Trnova i puta ka njemu – nema. Rijedak momenat kad sam se toliko smrzla da se fotoaparata uopšte nisam sjetila. Ubrzo pošto smo se vratili na glavni put, nastavljajući ka Rijeci Crnojevića, stigli smo u selo Komarno. To je poslednje selo na ovom putu koje pripada opštini Bar. Već sljedeće selo je cetinjsko. Komarno je nekad bilo veliko selo i centar za okolna sela, u neku ruku. To sam zaključila po veličini napuštene škole koja se nalazi s desne strane puta. Ugledali smo žutu planinarsku oznaku na kojoj je pisalo Vrh Komarštik, 1.5 km, 45 min. (Kasnije sam na više mjesta vidjela da piše Komaraštik. Da li se govori i jedno i drugo ili su autori table pogriješili, što nije rijedak slučaj, ne znam). Pomislili smo – idealno! Parkirali smo se i zaputili između kuća utabanom stazom. Računali smo – snaći ćemo se. Ali, nismo. “Zabagovali” smo i nevoljno se vratili nazad produživši ka Poseljanima. Četiri godine kasnije naši drugari “Lokalni hodači” prvo su na FB-u postavili fotografije sa vrha Komarštik. Pogled na Skadarsko jezero je bio fantastičan. Nekoliko dana kasnije su objavili i video o selu Poseljani u kojem je Komarštik imao sporednu ulogu.
Gledajući video shvatili smo gdje smo pogriješili tokom prethodnog pokušaja da se dokopamo vrha jer su i Lokalni hodači u startu ponovili našu grešku. Bilo mi je malo lakše.
No da se vratim na početak. U drugoj polovini marta mjeseca pošli smo u nadi da će biti “druga sreća” i da ćemo stići do Komarštika. Krenuli smo prema Virpazaru, pa skrenuli ka Rijeci Crnojevića. Obavezno zaustavljanje pored vidikovca u obliku guvna nas je (kao i uvijek) iznerviralo zbog smeća, a dodatno i zbog toga što je hotel koji se renovira svojim gabaritima potpuno uništio onu prepoznatljivu, lijepu sliku Virpazara koju znam i volim. Osim smeća, novitet je ovoga puta bio i čamac “nasukan” u žbunju.
Tablu za skretanje ka Trnovu smo samo okom okrznuli i nastavili do Komarna. Parkirali smo se odmah pored puta, preko puta stuba na kojem je stajao putokaz za Komarštik. Pogled prvo neizostavno padne na divnu kamenu kuću koja se nalazi iznad puta. Ne znam kad je pravljena ali djeluje da je odavno. Međutim, i dalje se veoma dobro drži.
Za razliku od ove kuće, stanje u kojem je škola nas je totalno razočaralo. Nisam uspjela da dođem do podatka do kad je ova škola bila u funkciji i koliko je imala učenika u najboljim danima, ali njena veličina i urušenost govore sami za sebe. Uporedila sam fotografije od prije 4 godine sa ovogodišnjim. Pitanje je dana kad će se škola skroz srušiti. Ovakvi prizori me uvijek rastuže. Zar niko nije našao interes da je sačuva i koristi bar… za gajenje šampinjona.
Prije nego što smo krenuli prema cilju osvrnuli smo se oko sebe. Sa zadovoljstvom smo konstatovali da izgleda kao da se život u ovo lijepo i bogato selo vraća (pa makar i vikendom). Vrijedni seljani su radili na njivama i vjerovatno u sebi mislili: “Kako dokonog naroda ima”. Video Lokalnih hodača je očigledno imao dobar odjek jer se osim nas na vrhu toga dana našlo još najmanje osam šetača. Krenuli smo znanim putem između kuća. Sad smo znali u čemu je caka, nismo mogli da promašimo (bar ne prvu prepreku). Umjesto da kao prvi put nastavimo stazom pravo, skrenuli smo desno, pravo uvis preko jedne stijene. Prošli put sam je fotografisala. Tad nam nije palo na um da krenemo u tom pravcu.
Kad smo zaobišli stijenu i ispred sebe ugledali stazu, osvrnuli smo se za sobom. Ispod nas je ležalo selo Komarno. Iznad njega je uzvišenje Ušitac u čijem se podnožju sa druge strane smjestilo selo Trnovo. Komarno ima dosta kuća, samo je pitanje koliko njih odavno niko ne obilazi. Gradi se i nešto novo, a urušava staro. Škola, na primjer.
Od Komarna se uočava put koji vijuga ka Rijeci Crnojevića. Duboko dolje vidi se selo Poseljani, koje uvijek obiđemo kad se ovuda vozamo (iako se Duško u startu protivi, jer… “vidjeli smo ga već 100 puta” ).
Pošto se prođe kameni dio nastupa lijepa, pa sve ljepša staza. Nije obilježena, ali se nikako ne može promašiti. Dovoljno je široka, skroz bezbjedna, vodi kroz šumicu i pravo je otkrovenje. Kamenje je obraslo mahovinom što daje posebnu ljepotu stazi. Uživali smo šetajući njome iznenađeni ovakvim ambijentom u ovom dijelu zemlje.
Kad nas je staza dovela do nekadašnje naseobine, za koju smo naknadno saznali da se zvala Razdolje, shvatili smo ono što je čest slučaj tokom planinarenja: cilj je na sljedećem brdu. Pomirili smo se s tim i malo prošetali između davno napuštenih kuća uočavajući poznate djelove arhitekture starih kamenih kuća iz ovog kraja. Nismo sa sigurnošću utvrdili ni koliko je kuća tu nekad bilo: pet, možda šest. U svakom slučaju, bile su izuzetno grupisane, što mi je bilo malo neobično (jer okolo ima dovoljno prostora), ali ne sumnjam da je to bilo iz nekog razloga samo što ja nisam uspjela da ga dokučim. Nagađam da je razlog tome povećanje obradive površine jer se svaka stopa zemlje od kamena otima.
Dovde je ova tura bila pjesma. Staza lijepa i lagana, okolina presimpatična. Nisi mogao nigdje da zalutaš… Ali kuda sad? Dileme nije bilo da je cilj brdo koje se izdizalo iznad Razdolja sa suprotne strane od one sa koje smo upravo došli. Spustili smo se ispod ostataka prve kuće, prešli jednu livadicu i ušli u šumu. U početku nam se činilo da pratimo stazu. Kajala sam se što sam ponijela najbolju planinarsku jaknu jer bih se poslije svaka tri koraka uplela u granje, ali smo ipak napredovali.
No, vremenom smo samo povremeno naslućivali stazu, ili nam se samo pričinjavala. Ja sam pratila neke stope, ali sam kasnije pomislila: “A ko kaže da i on nije ovako nasumice išao kao i mi?”. Onda je nestalo šumske staze. Pred nama su bile gomile stijena koje su, što je najgore (i neuobičajeno), bile skroz nestabilne. Rekoh u sebi: “Neću ovu stazu nikom preporučivati. Mi smo iskusni i umijemo sa kamenjem, neko se može nagrditi.” Boreći se da mi se neka stjenčuga ne odvali ispod nogu i strmekne dolje zajedno sa mnom razmišljala sam da bi bilo baš dobro da se staza malo raščistiti i markira. Čini mi se kao dobra ideja za neki budući projekat. Duško i ja smo se razvili u strelce u pokušaju da se dokopamo vrha. Svako se penjao svojim stilom i različitim pravcem. On je stigao prvi. Kad sam se ja konačno iskobeljala i stigla do cilja bila sam zatečena (i pored prethodno viđenih fotografija i snimaka više puta pomenutog para Mandić – Lokalnih hodača). Morala sam priznati da mi je u prejakoj konkurenciji vidikovaca koji gledaju na Skadarsko jezero ovaj momentalno stao na počasno postolje.
Mnogo toga se odatle vidjelo. Kao i uvijek: za ponešto smo bili skroz sigurni, za nešto malo manje. Selo Prevlaka, o kojem sam već pisala, a koje se nalazi na istoimenom ostrvu u jezeru, odavde se lijepo vidjelo (lijevo po sredini). No, uopšte se nije naslućivalo da se nalazi na ostrvu jer se između nas i njega prepriječilo drugo ostrvo. Vidjele su se i neke manje prijatne stvari kao započeti “projekat Porto Skadar Lake” (jedan od štetnijih, u moru štetnih) koji će, nadam se, ostati samo suluda ideja. Uočili smo i Malu i Veliku Bobiju, pretpostavili gdje su Dodoši. Naslućivao se Garač, Lovćen i Štirovnik. S druge strane se vidio Žabljak Crnojevića. Vranjina je bila desno od nas, a u daljini su se bijeljele Prokletije. U jezeru smo vidjeli brojna manja i veća ostrva koja ranije nisam primjećivala u tolikom broju.
Vrh Komarštik je sve sem “bezopasan, travnat, prostran” kako se može opisati gro vrhova na kojima smo do sad bili. On je sve suprotno tome. No, to nas nije spriječilo da “prošetamo” po njemu u pokušaju da što bolje vidimo okolo, naokolo.
Dok sam skakutala sa stijene na stijenu uz uzvike oduševljenja nisam mogla da ne razmišljam kako ću se spustiti (“jadna mi majka”). Rekoh: “Niko te nije tjerao da se penješ, Jasna. Samo polako i oprezno.” Prije nego što smo krenuli nazad bacila sam pogled na Razdolje. Odozgo se još bolje vidi kako su se kuće zgučile jedna uz drugu.
Primijetila sam da se baš često desi da ono od čega najviše strepiš, neosjetno prođe. Tako silazak, posebno kad se uporedi sa usponom, skoro da nismo ni registrovali. Za tren oka smo bili kod Razdolja, a silazak do Komarna je bio pjesma. Usput smo razglabali o tome kakva hit tura bi ovo moglo da postane uz mala ulaganja za markiranje staze (i radove koji to prate).
Kao što rekoh, ne ide se od Virpazara do Rijeke Crnojevića bez svraćanja u Poseljane. Računali smo da bi u martu mjesecu vodopadi u selu trebali da budu prelijepi. Tek kad smo vidjeli kako malo vode ima shvatili smo da naša nada nije bila realna jer ove zime kiše skoro da i nije bilo. Srećom, imam brojne fotografije sa ove lokacije, a pri ruci su mi bile one iz januara 2018. Dakle, ako krenete za Poseljane, učinite to poslije nekih jačih kiša.
Kad god bismo išli ka Poseljanima uočili bismo grupicu kuća koje ih nadvisuju. No, za ovoliko vremena nikad nismo otišli da vidimo koje je to selo i kako izgleda. Toga dana smo odlučili da to ispravimo. Kad smo se iz Poseljana vratili na glavni put i krenuli ka Rijeci pažljivo smo motrili da ne propustimo skretanje za to selo. Nekako nam se to baš odužilo i kad smo pomislili da smo, ne znam kako, uspjeli da promašimo skretanje, pojavilo se: selo Čukovići. Nedaleko od skretanja naišli smo na prve seoske kuće. Na prvi pogled Čukovići su nam se baš dopali. Sve pod konac: sređeno, uredno. Ispred velikog drveta u centru sela, a pored guvna, česma, sto i stolice. Nedaleko odatle i spomenik španskom borcu Đuru Vujoviću Špancu koji je stradao na Tjentištu. Pomislila sam da potiče iz tog sela, ali pročitah da je rođen u Ljubotinju. U svakom slučaju, ovo je za mene izuzetan gest stanovnika Čukovića. Divila sam se kamenim kućama, a onda sam bacila pogled ka jugoistoku i preko puta ugledala Komarštik! Tek iz ove perspektive se jasno uočava kako se iz Komarna penje na jedno uzvišenje, spušta u Razdolje i na kraju stiže do njega. U tom trenu su na vrhu bili naši drugari Sanja i Peđa sa kojima smo se mimoišli u blizini Razdolja. Mahnuli smo im, ali smo ih ipak nazvali telefonom da im to i kažemo.
Čukovići su bili nenadani dodatak turi koji je nadoknadio razočarenje nedostatkom vode u Poseljanima. Krenuli smo lagano prema Rijeci misleći da je iznenađenjima došao kraj. No, čim smo produžili dalje putem iznenadila nas je gužva i stolovi i stolice postavljeni pored samog puta. Pogled na Skadarsko jezero je bio spektakularan, posebno što nije bio sa nekog vrha nego s puta. Htjela sam da stanem na tren i da fotografišem i tu stranu jezera, ali nije bilo načina. S lijeve strane puta su bili parkirani brojni automobili (a neprekidno su pristizali novi), dok su s desne strane bili stolovi. Zaustavljanje u takvoj gužvi bi značilo i zakrčenje kakvog-takvog protoka saobraćaja. Produžili smo dalje šokirani. O čemu se ovdje radi? Zahvaljujući internetu otkrili smo da je u pitanju novo kultno mjesto za izlaske mladih, prije svega Podgoričana i Cetinjana, ali i ostalih: Macalov brijeg. Kao kroz maglu smo se sjetili da nam je sin pričao o tome, ali nismo bili pažljivi slušaoci. Macalov brijeg smo ostavili mladima, a mi smo svratili u eko restoran Šinđon u istoimenom selu u kojem smo popili izvanredan čaj sa domaćim medom.
Vraćajući se prema Podgorici (u Rijeku Crnojevića nismo svraćali jer smo tamo išli prije par sedmica) Duško je odlučio da sa Pavlove strane pođemo putem prema Meterizima. To je jedan od tri puta koji sa pravca Podgorica–Cetinje vode ka Rijeci Crnojevića, a koji smo uvijek nekako zaobilazili. Nismo bili sigurni ni da li je put u funkciji. Jeste. Stigli smo brzo do glavnog puta jer se nismo mimoišli ni sa kim. Kad smo stigli do druge serpentine, morali smo stati. I odavde se pružao još jedan fantastični pogled na Skadarsko jezero za koje ja tvrdim da je naše najfotogeničnije. To je bio kraj oduševljavanjima našom prelijepom zemljom za taj dan.
Bonus video:
