Petrovac se nekad zvao Petrovac na Moru jer je u SFRJ bilo više istih toponima, pa da bi se razlikovali. Kad nam se država uprala to “na moru” je nekako isparilo. Nisam ni registrovala taj momenat. Kažu da je na prostoru današnjeg Petrovca postojalo naselje još u rimsko doba, u III vijeku. Mjesto se zvalo Lastva sve do poslije I Svjetskog rata kada je dobilo današnji naziv (po kralju Petru). Spominjali smo ga na časovima istorije i kao grad u kojem su komunisti pobijedili na prvim izborima poslije I Svjetskog rata, 1920. godine. Iz tog perioda je poznat kao “Crvena komuna”. Na glavnom šetalištu, postoji spomen-dom i na njemu spomen-tabla koja podsjeća na te davno prohujale događaje.
Kad sam kao studentkinja tokom ljetnjeg raspusta radila na moru, glavno mjesto za provod je bila diskoteka Kastel, zaštitni znak Petrovca. Tvrđavu su na malom rtu sagradili Mlečani u XVI vijeku. U periodu vladavine Austrougarske na ovim prostorima u tvrđavi je bila smještena obalska baterija, a tokom I Svjetskog rata vojni zatvor. Iznad nje, na vrhu rta, nalazi se spomenik posvećen stradalnicima i borcima za slobodu iz više ratova
U mladosti sam obožavala more. Nisam izlazila iz vode dok ne poplavim. Nikad mi voda nije bila hladna. Nikad mi nije smetala velika vrućina ili gužva. S godinama se to promijenilo u tolikoj mjeri da more najviše volim zimi i tada ga obično obilazim, i to od Ulcinja do Herceg Novog. Petrovac mi je bio jedno od omiljenih mjesta dok sam na more išla ljeti, kao i sav normalan svijet. Posljednjih godina, zbog činjenice da je postao udžbenički primjer za izraz “urbicid”, izbjegavala sam ga u svako doba godine.
Poslije preležane korone, pošto nisam bila spremna ni za kakve napore, subotom bismo išli do mora samo da bih disala. Jednog sunčanog poznojesenskog dana, u nedostatku ideja za izlet, stigli smo do Petrovca. Plan nam je bio da prošetamo stazama koje polaze sa krajeva petrovačke plaže. Naime, plaža u Petrovcu je duga oko 600 m, ali sa obje strane, uz malo pješačenja, mogu se otkriti i druge plaže. Trebalo je da prvo pođemo do Perazića dola, do plaže ispred nekadašnjeg hotela As. Od Petrovca do tamo odavno je postojala lijepa pješačka staza, ali su u nekom momentu višedecenijske rekonstrukcije hotela As izvođači radova, investitori ili ko zna ko, došli na ideju da zatvore tunel koji je spajao ove dvije plaže. Jednom prilikom smo se bili zaputili tamo, ali do cilja nismo došli. Čula sam da je prolaz kroz tunel raščišćen i vraćen u pređašnje stanje. Posljednja ulica prije plaže, na desnom kraju, je bila idealno mjesto za parkiranje. Upravo odatle i počinje staza.
Staza koja ide kroz lijepu šumicu prati obalu, ali na visini od nekih dvadesetak metara od mora. Mogu se vidjeti neobične sedimentne stijene koje su, inače, karakteristika ovog dijela naše obale.
Vrlo je malo ostrva uz naš dio morske obale, ali se zato naspram Petrovca nalaze dva: Katič i Sveta Neđelja. Ostrva su minijaturna, ali malo je fotografija iz Petrovca na kojoj se ne nađu, pa makar i u uglu. Na Katiču ima vegetacije i kažu da se tu gnijezde ptice. Ostrvo Sveta Neđelja je, kaže legenda, dobilo ime zahvaljujući tome što su na njemu potražili spas mornari iz potopljenog broda i to baš u nedjelju. Dio staze ide naspram ova dva ostrva i malo ko se može oteti porivu da ih fotografiše tokom šetnje nadajući se da će uhvatiti povoljno svjetlo.
Brzo se stiže do tunela. On nije previše dug, očišćen je, osvijetljen, a tu su i neki simpatični grafiti koji predstavljaju pravo osveženje za naše prilike. Žirafa mi se baš dopala.
Kad smo izašli iz tunela i stigli u Perazića do… Prizori koji su nas dočekali nisu bili nimalo reprezentativni. Naprotiv, poražavajući. Prije svega, na samu obalu su nabacani betonski djelovi odbačeni tokom rekonstrukcije hotela. Štrče i iz mora. Jedino se ptice ne bune. Djelove obale koje su totalno zatrpane šutom nisam mogla ni da fotografišem. Bila sam zgranuta. Da postoje institucije, inspekcije… zbog ovoga bi neko morao da odgovara, a minimalna kazna bi bila da sve vrati u pređašnje stanje. Ali, ništa od toga. Samo gorčina zbog odnosa prema onome što pripada svima nama.
Hotel As, nekad ponos crnogorskog turizma, sada je jedino za rubriku “vjerovali ili ne”. Njegova rekonstrukcija je počela davne… ko zna koje godine, a u kakvom stanju se trenutno nalazi nema ni udaljene primisli da će ikad biti stavljen u funkciju.
Ova nekad veoma popularna plaža zvrji prazna, zatrpana šutom. Mali dio plaže, u desnom ćošku, sređen je i osposobljen da primi goste. Obišli smo hotel. Imala sam prilike da prođem kroz hotel nekad davno dok je bio u punom sjaju. Veličina garaže govori kakav je to gorostas od hotela bio.
Staza dalje vodi do manastira Reževići koji se nalazi pored same magistrale. Često smo do njega svraćali i sa gumna ispod njega pratili “nemušte” radove na hotelu As. Zaključila sam da za uspon do manastira nisam spremna pa smo sjeli pored obale, slušali šum mora i čitali knjige. Uskoro su nas zaboljela leđa pa smo krenuli prema Petrovcu. Ispred hotelske konstrukcije se nalazi dizalica koja je zrela za Muzej propalih privatizacija, apsurda svake vrste.
Vraćali smo se nogu pred nogu uživajući u više nego prijatnoj okolini: s jedne strane more, s druge šumica. Idila prava. Perazića do smo ostavili da neko drugi o njemu brine. U tišini smo upijali zvuke i mirise koji malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Doduše, ja sam se mirisa samo prisjećala jer me je korona bila lišila toga čula. Na suprotnoj strani Petrovačke plaže uzdiže se brdašce. Znali smo da se preko brda može do uvale u kojoj je smještena plaža Lučica, ali nikad nismo probali da tuda i prođemo. Rekosmo da je konačno došao i taj momenat.
Na samom kraju plaže na suprotnom kraju pješačka staza je dobro uočljiva. Uska je i strma. Poslije kratkog uspona, dio Petrovca, simpatičnog primorskog gradića, može se lijepo obuhvatiti jednim pogledom.
No, nije sve bilo idilično. Kad smo se još malo popeli i osvrnuli za sobom bilo mi je jasno da ne griješim što sam osim Budve posljednjih godina počela da zaobilazim i Petrovac. Ovo zemlja koja sebe smatra “turističkom” nije smjela da odobri, ali jeste. Megalomanske građevine na momenat su potrle svu ljepotu Petrovca. Zašto ja ne mogu nigdje da prođem kroz Crnu Goru, a da se pored oduševljavanja i divljenja ljepotama prirode ne iznerviram zbog ljudskog faktora? Takav mi je, valjda, horoskop.
Kad smo se primakli vrhu brda vidjeli smo betonsku stazu. Idući njome stigli smo do stilizovanog gumna na kojem je ozidan vidikovac. Voljela bih da mi projektant izloži svoju viziju i svrhu ovog ozidanog kruga sa kojeg ne možeš vidiš ništa više i bolje nego sa gumna. “Nego, ja sam baš džangrizalo, ništa mi ne valja”, pomislih u sebi na pola svađe sa autorom. Na samom vrhu brda će, nadam se, postaviti klupe i još neke sadržaje jer prostora ima. Staza nije bila skroz gotova i pojavljivala se mjestimično. Nadam se da je do sad završena. Moglo se to daleko, daleko bolje, ali opet… valjda je bolje išta nego ništa.
Iz Petrovca do Lučica se brže i lakše stiže nego što se na prvi pogled čini. Samo je početni dio staze pod većim uglom, ostalo je baš lagana šetnjica. Duško je ostao na vrhu uz izgovor da “zna kako izgledaju Lučice”. Znam i ja, ali mi ih je mnogo milo vidjeti u ovom “natural” izdanju bez užasnih plastičnih ležaljki načičkanih po čitavoj plaži.
Vratili smo se u Petrovac i konačno, kao sav ostali narod, sjeli u kafić da srknemo po čaj i da prodiskutujemo o prethodnoj šetnji. Zaključak prvi: možda ću se nekad i povratiti od ove korone. Zaključak 2: divan je Petrovac kad nema naroda i vrućine, i kad držiš glavu nisko da ti pogled ne pada na one monstrume od zgradurina.
Bonus video:
