U srećna vremena, prije nego što nam je u pohode stigla korona, više sam šetala nego pisala. Tako sam imala luksuz da neke šetnje smatram nedovoljno zanimljivim i da ih ignorišem. Kako se stanje preokrenulo, ja sam počela da vadim priče iz takozvanog “šteka” i vidim da su mnogima dobrodošle. Tako, poslije godinu i po dana provedenih “u šteku”, konačno je došao red i na Živu.
Za Živu, kao i za brojne druge lokacije, saznala sam iz bloga gospodina Predraga Popovića Vrhovi Crne Gore. Pročitala sam uputstva i zaključila da 200 visinskih metara u sat vremena hodanja mogu lagano da izguram. Iako je bio kraj novembra, dan je bio sunčan i topao taman koliko je potrebno. Iz Podgorice smo krenuli prema Piperima. Usput smo “bacili oko” na Bjelopavlićku ravnicu koja se pružala ispod nas. U sred nje je štrčala Spuška glavica. Po n-ti put smo zaključili da je krajnje vrijeme da i do nje skoknemo. Ispunili smo to obećanje dato sebi poslije “samo” godinu i po dana.
Preko Lopata i Crnaca smo brzo stigli do Kopilja. Često sam prolazila ovim putem jer je u Gornjim Crncima živjela baba moje kume, a Gostilje Martinićko je kumino drugo selo. Oduvijek sam voljela svako selo, jer mi je moje prvo bilo teško dostupno, a kasnije i skroz oduzeto. I moja djeca su obožavala dolaske u Pipere jer ni oni nisu imali sreću da imaju svoje selo. Mada, čula sam od ljudi koji su tokom djetinjstva imali selo to i nisu smatrali nekom privilegijom. Selo Kopilje se nalazi na visoravni. Pamtim ga i bez vegetacije, a kasnije je bilo nagrđeno požarom. Međutim, oporavilo se, i sad uvijek sa iznenađenjem konstatujem da je biljni svijet izuzetno žilav. Iskreno se nadam da će požari, koji su ovdje skoro pa uobičajena pojava, postati prošlost. U Kopilju je raskrsnica čiji jedan kraj vodi prema Gostilju, a drugi prema Radovču. Imajući za cilj Živu, na raskrsnici smo produžili pravo, ka Radovču.
Poslije malo jače od kilometra od prve raskrsnice sa puta ka Radovču skreće se desno, na uski asfaltni put ka selu Seoce. Kad se stigne do sela ne produžava se pravo ka crkvi već se skreće lijevo i ide do kraja asfaltnog puta odakle se i kreće ka Živi.
Auto smo ostavili, kao što rekoh, na kraju asfaltnog puta pored nekoliko novoizgrađenih kuća. Vjerujem da bi se terenskim autom moglo i dalje, ali smo namjerno htjeli da pješačimo. Bar toliko. U početku se ide skroz po ravnom, a kasnije, uz mali uspon, kroz prelijepu šumicu. Jesenje boje lišća su nas oduševljavale, te smo neosjetno stigli na cilj.
Očekivali smo da će se, kako to najčešće biva, vrh pojaviti negdje u daljini, ali to ovoga puta nije bio slučaj. Odjednom smo se našli na njemu. Svuda okolo oštro kamenje, poneka kamena ploča i travke koja izviruje između njih. Odmah smo krenuli da osmotrimo šta sve od nabrojanog u blogu sa Vrhova Crne Gore može da se vidi, odnosno šta smo mi u stanju da prepoznamo.
Vrh Živa je visok 1089 mnv i pripada južnoj padini Brotnjika. Sa njega, za vedra i bistra dana može da se vidi mnogo toga. Dan je bio vedar, bez ijednog oblačka. Tako smo uspjeli da lociramo ostatak Brotnjika, Kamenik, Prekornicu, Lisac i visoravan Radovče. Sve sa sjeverne i sjevernoistočne strane.
Ali… Uvijek to “ali” što sve pokvari. Ne obazirući se na vedar dan na istoku se podigla magla. I to tolika da nas je spriječila da vidimo sve one divote radi kojih se obično i pentramo po ovim čukama: Kučke planine, Prokletije, kanjon Morače i Male rijeke… Nazirali su se samo vrhovi pa smo na osnovu njih igrali igru “pogađale”. Jedino smo kroz neko granje uspjeli da nazremo most Moračica sa “možda nekad” autoputa.
Kad smo shvatili da se magla baš zainatila i da nema namjeru da nam otkrije ono što je iza nje, odustali smo. Pri spuštanju smo malo više obratili pažnju na ljepote jeseni. Iako se lagano prikradala zima, to se ne bi dalo zaključiti posmatrajući okolinu.
I tako smo sa spiska planiranih šetnji prekrižali i ovu. Ne mogu reći da je ovo neki neviđeni uspon na koji obavezno morate poći. Ovo je samo mjesto na koje možete da pobjegnete u prirodu i da bolje da upoznate okolinu. Boravak u prirodi je mnogostruko ljekovit kako za fizičko, još više za psihičko zdravlje. Bar na neko vrijeme se udaljimo od svakodnevnice. Ja na ovaj način, popularno rečeno, “punim baterije. Tokom pet radnih dana koje provedem sjedeći za kompjuterom najčešće pomislim: “Kakvo li vrijeme najavljuju za vikend?”
Nama je tada ovo bilo malo šetnje pa sam ja predložila da preko Radovča pođemo do Vukotice. Vidjela sam na školskoj zidnoj geografskoj karti (koju imam i čuvam godinama) da su taj put i put do Radovča označeni identično. Pošto je put do Radovča asfaltiran, računala sam da će takav biti i nastavak puta. E, kako nas je karta se prevarila! Ne da nije bio asfaltiran, nego šumski put u prilično lošem stanju. Izvukli smo živu glavu i auto u komadu, ali kad smo stigli do Vukotice nije nam bilo do šetnje. Srećom, nismo se morali vraćati istim putem, a šetnju ovim dijelom Bjelopavlića smo ostavili za neki drugi put. Impulsivne odluke u uslovima nedostatka interneta pa time i bilo kakve informacije je nešto što je neizostavni dio naših “putovanja”.
Bonus video:
