Školovala sam se u SFRJ. U to vrijeme se učilo baš dosta pjesama napamet. I poslije više od četiri decenije pamtim mnoge stihove. Dok (najčešće) subotom šetam Crnom Gorom, često mi na um padnu stihovi pjesnika Jura Kaštelana, posvećeni jednoj drugoj zemlji:
“Lijepa je ova zemlja.
Meni najdraža..."
Iako mi poneko zamjera da znam da pretjeram sa oduševljavanjem pri opisu prirodnih ljepota naše zemlje, ja, štaviše, smatram da to što može da se vidi i doživi ne mogu da prenesu ni tastatura ni fotoaparat. Oni samo mogu da daju nagovještaj i podsticaj da se ode i lično uvjeri. I nije da ovakvih ljepota nema nigdje.
Velika je planeta, a mi samo njen djelić. No, na ovom djeliću planete ima mnogo skroz različitih predjela i u tome je naša najveća prednost. Jezera sam obišla skoro sva. Popela sam se na većinu meni dostupnih vrhova. Napisala sam preko 160 priča o manje ili više poznatim mjestima i uvijek otkrivam nešto novo. Skadarsko jezero, Virpazar i Rijeka Crnojevića postaju sve popularniji među stranim turistima. No, to nisu jedine zanimljive lokacije koje ovaj kraj može da ponudi.
Prije nešto više od mjesec dana stigla mi je poruka: “Ćao, Jasna, Dajte mi Vašu mail adresu da pošaljem jednu mapu sa stazama oko Virpazara. Naravno, ako Vas zanima “. Ču, ako me zanima. Naravno da me zanima. Uz kartu je došao i prilog sa kratkim opisom čak 9 novoobilježenih staza. Sve ove ture su nazvane jednim imenom: “Orahovštica trail”.
Sjetih se da sam prije nekih šest godina upoznala mali dio od ovoga što je obuhvaćeno kartom koju sam dobila. I tada sam obećala da ću se vratiti ovom kraju nekom drugom prilikom. Sad nisam imala izgovor da ne pođem. Sve mi je ponuđeno na tanjiru. Peđa i Sanja su ugrabili da pođu prvi i bili su oduševljeni svime što su vidjeli. Ja sam studiozno proučila kartu i staze koje se nude.
Vidjela sam da se to ne može obići u jednom danu. S obzirom na to da smo do Utrga i Podgora već išli, skoncentrisali smo se na druge staze. Sanja je predložila da pođemo do Babinog mosta pa od njega da stignemo do Opačca i dalje kako hoćemo. Pohvalila je i pogled sa Bjelasice, a na Peđu je najveći utisak ostavilo selo Brijege. Sjetila sam se da postoji oznaka za selo Brijege sa magistrale.
Moj je moto posljednjih godina da pješke idem samo tamo gdje ne mogu autom. Pa, ako do Brijega može da se dođe autom, poći ćemo autom. Skrenuli smo s puta Virpazar–Petrovac desno kod oznake za selo Brijege. Dočekale su nas brojne nove, velike, lijepe kuće sa uređenim okućnicama. Brijege su mi se odmah dopale. No, ono što je u njima najljepše je grupa starih, napuštenih kuća koje se još uvijek drže u jednom komadu. Kasnije sam čula priču da su tokom velikog zemljotresa iz 1979. godine sve kuće u Crmnici ili srušene ili bile toliko oštećene da se nije isplatilo da se popravljaju. Vjerovatno je to slučaj i sa ovim kućama u selu Brijege. Na važnoj poziciji stoji gumno (guvno) kao neizostavni elemenat naše istorijske baštine.
Prošli smo autom ispred ovih kuća. Jedan mještanin nas je začuđeno gledao. Ne znam da li se ovaj put koristi za točkaše, ali ja sam u sebi rekla da ću dio puta u povratku preći pješke. Na vrhu sela, na najljepšem mjestu, kako je to najčešće slučaj, smješteno je seosko groblje i pored njega crkva. Svako selo u Crmnici pored groblja ima crkvu. Sve su prilično stare, a ako su i renovirane to je urađeno tako diskretno da se i ne uoči.
Kad šetam po nepoznatim selima volim da prošetam po groblju. Tako vidim koja prezimena imaju ljudi iz tog kraja, koliko je selo nekad bilo veliko, koliko vode računa o vječnom boravištu svojih predaka… Mnogo toga može da se zaključi iz posjete seoskog groblja. Iz sela Brijege je u svijet krenulo više ljudi koji su postigli uspjeh, ali su za kraj ipak izabrali svoje rodno selo.
Kad smo krenuli nazad, primijetila sam put sa druge strane groblja i sjetila se da sam na početku sela vidjela put i putokaz za groblje. “Ne moram se vraćati pješke! Ovuda ćemo.”
Iz Crmnice je 1941. godine otpočela borba protiv okupatora. Svako selo u Crmnici je dalo manji ili veći doprinos toj borbi. Nema sela u kojem nema jednog ili više spomenika posvećenim herojima iz II Svjetskog rata. Ni Brijege nisu izuzetak. U povratku smo zastali da pogledamo ovaj spomenik zahvalnosti i poštovanja prema hrabrim precima.
Sljedeći cilj nam je bio vrh Bjelasica. Iako sam nebrojeno puta prošla pored toga vrha koji je uočljiv jer je na njemu smješten repetitor, a koji predstavlja najveće uzvišenje u Crmnici (556 m), prvi put sam čula da se zove Bjelasica. Pošto do vrha Bjelasice vodi makadamski put zaključili smo da je ljepota ove ture pogled sa vrha i da do gore možemo doći i autom. Put je u vrlo lošem stanju i više puta sam nagovarala Duška da stane na nekom proširenju pa da do vrha odemo pješke, ali se nije dao nagovoriti. Pogled sa vrha je odličan.
Ovo je najbolji način da se uoče pojedine relacije koje je sa ravnog teško zapaziti. Brijege nam je zaklanjalo drugo, manje brdo, ali smo zato vidjeli mnoga druga crmnička sela. Ispod same Bjelasice, najbliže njoj sa južne strane, smjestilo se selo Sotonići. Kad se ide putem prema Petrovcu od Sotonića jedino uočimo nekad čuveni (ponovo otvoren) restoran Voda u kršu i možda kuću, dvije iznad puta. Sa Bjelasice se vidi da u Sotonićima ima podosta kuća, s obje strane puta, a uočava se i seoska crkva.
Zapadno od Sotonića, je selo Mačuge, a iznad njega Bukovik, jedno od većih crmničkih sela koje je vinarija Buk stavila i na vinsku mapu Crne Gore. Vrteći se lagano u krug da što bolje savladamo geografiju Crmnice stigli smo pogledom (i fotoaparatom) do Brčela (Gornji Brčeli, Donji Brčeli i Tomići), dok se u daljini nazirao Utrg. Sva ova sela se nalaze zapadno od Bjelasice.
Na istočnoj strani je Skadarsko jezero. Virpazar samo mrvu viri jer ga zaklanja Humac (Umac). Tačno naspram Sotonića, sa sjeverne strane brda je Dupilo (dio sela koji se nalazi u nizini), a sjeverozapadno, skriveno između dva brda smjestilo se selo neobičnog imena: Radomir. Iznad njega su Građani. Nadam se da nijesam pomiješala fotografije. Ako jesam, ispravićete me. Tako smo u cilju boljeg “savladavanja gradiva” uhvatili cijeli krug, ne jednom, nego dva puta. U tome nam je prilično pomogla geografska karta koju sam uspjela da uvećam, odštampam i prilijepim selotejpom. Iako improvizovana poslužila je svrsi. Primjedbe na njen račun ću iznijeti na kraju.
Sve u svemu, crmnička Bjelasica je izvanredan vidikovac. Ko ima mogućnosti lakše je da se do vrha doveze, ali vrijedi uložiti trud i doći pješke. Spustili smo se nazad i produžili prema skretanju koje vodi ka Brčelima, Podgoru, Građanima… Puno putokaza na jednom mjestu.
Prvo nas je dočekala strelica za Utrg. Nju smo preskočili jer smo do Utrga već išli. Mnogo mi se dopalo to selo i pošla bih opet, ali se nije moglo svugdje stići za jedan dan. Preskočili smo i skretanje za Gornji manastir, pa za Gojniće i Gornje Brčele. Stigli smo do manastira Sveti Nikola u Donjim Brčelima. Već ranije smo obišli ovaj manastir, ali ga nismo mogli zaobići ni sad. Lijepo izgleda i sve oko njega je pod konac.
Reče nam, pretpostavljam starješina manastira, da su ruševine sa zadnje strane manastira nekad bile ljetnjikovac kralja Nikole. U manastiru je, kažu, sahranjen i lažni car Šćepan Mali. Nova zgrada u blizini je nekada bila škola, smatra se prva u Crnoj Gori. Sad je renovirana, ali đaka nema.
Već sam napisala da su stanovnici ovoga kraja dali veliki doprinos tokom II Svjetskog rata. Nema sela bez narodnih heroja i poslijeratnih generala. Vladimir Rolović, tragično stradali ambasador SFRJ u Švedskoj, rodom je iz Brčela. Pored puta stoji spomenik posvećen Branku Đonoviću, a malo prije crkve i spomenik svim borcima stradalim tokom borbi za oslobođenje Crmnice. Narod je pamtio i ovim obilježjima branio da ti heroji i njihovi podvizi padnu u zaborav.
Ipak, glavni cilj današnje šetnje je bio Opačac. Od manastira postoji obilježena kružna tura do sela Tomići. Sa toga puta jedan krak vodi ka Opačcu. Pošto nismo imali vremena za sve, autom smo otišli do sela Tomići i parkirali se na ivici šume ispred gazdinstva Guvno. Odatle vodi markirana staza do Opačca. U uvodnom tekstu koji prati mapu piše: “Postojalo je mnogo staza koja su sela međusobno povezivala, koje su vodile prema njivama i mlinovima, kao i preko planinskih prevoja prema pijacama na obali mora i unutrašnjosti države”.
Entuzijasti okupljeni oko projekta “Orahovštica Trail” su dali sebi zadatak da nam otkriju ove davno zarasle puteve i staze. U velikoj mjeri su u tome uspjeli. Uložili su nevjerovatan trud da ovaj kraj prikažu posjetiocima iz jedne sasvim druge perspektive. Htjeli su da pokažu da Crmnica osim Skadarskog jezera ima da ponudi i druge zanimljivosti: rijeku Orahovšticu, njene mostove, vodopade i brzake.
Zanimljive su i ruralne cjeline, mada sklone propadanju, ali koje su rijetki ostaci Crne Gore kakva je nekad bila. Sve u svemu, urađeni posao je za svaku pohvalu. I sami su napisali da je ovo pilot projekat i sigurna sam da se neće ljutiti ako tu i tamo provučem po koju dobronamjernu sugestiju. Tek, čim smo iz sela Tomići zakoračili stazom kroz šumu namah smo se oduševili.
Kratko skretanje od glavnog puta nas je odvelo do ostataka crkve Sv. Mučenika Eustahija. Položaj srkve kao i terasaste pozide, tzv. zgrade, u kojima se gajilo povrće, a koje smo imali prilike da vidimo usput kroz šumu, govorili su nam da su u prošlosti ovuda bile kuće. Život ovdje nije bio lak.
U drugoj polovini prošlog vijeka ljudi su pohrlili u gradove u potrazi za boljim uslovima života i rada. Posljednji udarac selima na području Crmnice, kao što već rekoh, zadao je razorni zemljotres iz 1979. godine. Mnogi su pare dobijene za renoviranje kuće uložili u stan u Podgorici ili Baru. Sela su opustjela, a staze zarasle. Idući ovuda lagano, nogu pred nogu, slušajući hor raznoraznih ptica koje kao da su se takmičile koja ljepše i jače pjeva (a pritom ne znam da li sam uspjela da vidim koju) razmišljala sam o životu stanovnika ovoga kraja.
Staza sve vrijeme vodi kroz šumicu. Uglavnom široka, tek pred samim ciljem malo uža. Idealna tokom vrućina. Šuma pruža zaštitu od sunca, a staza je dovoljno široka da vas zmija ne iznenadi.
Kad smo stigli do cilja bili smo oduševljeni. Je li moguće da je ovako lijepo mjesto nepoznato široj javnosti? A opet, ako “šira javnost” otkrije ovo mjesto, hoće li i dalje biti ovako lijepo? Tek, Opačac je pravi mali raj na zemlji. Bar je takav bio prilikom naše posjete.
Pored ovog kamenog mostića i bazena idealnog za rashlađivanje tokom vrelih ljetnjih dana postoji i klupa. I upravo smo se tu sreli sa drugarima planinarima: Milenom i Borkom. Iznenađenju i oduševljenju nije bilo kraja. Oni su upravo stigli iz pravca Podgora, suprotno od nas. Borko, čovjek koji ne kreće u šetnju dok ne pročita bar pet knjiga o svemu što se odnosi na cilj šetnje bombardovao nas je podacima, citirao Jovićevića i Erdeljanovića i ispričao kako se sve u prošlosti zvala Orahovštica.
Sve sam sa najvećom pažnjom odslušala i odmah zaboravila. Jedino što znam od ranije je da je u upotrebi i naziv Oraovštica, Izvini, Borko, mora da i mene more Sanjine “moždane magle”. Kad smo se ispričali, fotografisali (Borko ima na vrhu planinarskog štapa dodatak kao selfi štap – uvijek me je oduševljavao praćenjem svih aplikacija i nabavkom udobne i korisne planinarske opreme), oni su se vratili prema Podgoru, a mi smo htjeli da odemo do izvora Vrelaza pa smo dio puta prošli zajedno. Produžili su dalje obalom rijeke kad smo mi skrenuli desno stazom koja poslije izvora produžava do sela Dupila.
Izvor je simpatičan i bučan. Duško je htio da se odmah vratimo dok sam ja insistirala da produžimo bar još malo. Od izvora je nagli uspon pa smo se vrlo brzo prilično popeli. Pogled se pružao daleko, ali se uglavnom vidjela samo šuma i nekoliko kuća, pretpostavili smo da pripadaju omiljenom nam (od tog dana) selu Radomir. Ipak, odlučili smo da se vratimo.
Odlazak do Dupila i nazad do auta za jedan dan, pored svega što smo već stigli da obiđemo, bi čak i za nas bio previše. Zato smo se vratili do Opačca, sada više obraćajući pažnju na okolnu šumu. Drveće je bilo obraslo mahovinom i na momente me podsjetilo na ono iz kanjona rijeke Mrtvice. Pozdravili smo se sa Opačcem i uputili šumskom stazom ka autu.
Kada smo se od Opačca vratili do Tomića (gdje nam je bio parkiran auto) prošetali smo selom. Čim se izađe iz šume ili neposredno prije nego što se uđe u šumu (zavisno od smjera kretanja) ispod puta se uočava vrelo vode. Strah me da voda nije ugurana u kakvu cijev. Ispod njega se vide neke betonske kerefeke za koje nismo dobili nikakvu ideju čemu bi mogle da posluže. Pored gazdinstva “Guvno” se nalazi lijepa, raskošna kuća iz nekih prošlih vremena. Ne bi joj mane bilo da je nečija rezidencija. U ogradu te kuće je ugrađena neobična česma.
Na putu ka Opačcu prošli smo pored seoske crkve i groblja, a preko puta njih smo uočili neke neobične detalje, ali smo to ostavili za povratak. Nisam svratila na groblje da vidim ima li na njemu još koga sem Tomića, iako sam planirala, jer mi je pažnju zaokupila neobična građevina, neka vrsta mauzoleja. Sunce je bilo direktno sa te strane i fotografija je nikakva, ali može da se nazre kako mauzolej izgleda spolja. Ispred i oko njega se nalazi nekoliko bisti i jedna zanimljiva skulptura.
Mauzolej je, na moju veliku žalost, prilično zapušten. Vrata su bila otvorena, ali zarđala i teško pokretna. Jedva sam ih odškrinula da probam da shvatim o čemu se radi. Unutra su spomen-obilježja za brojne članove porodice Ratknić. Prvi put sam čula za ovo prezime. Internet pretraga mi je ostala pusta. Sve u svemu, na našim prostorima, vrlo neobičan način izražavanja počasti preminulim precima, ali meni lijep. Velika je šteta što, očigledno, u blizini nema živih potomaka ove porodice koji bi se brinuli o ovom spomeniku. Šteta je što bar šira društvena zajednica ne prepozna ovo kao kulturno-istorijsko dobro.
Priča se odužila, a ovo čak nije ni kraj prvoga dana. Umorili ste se i vi i ja. Zato, nastavak slijedi…
Bonus video:
