Krajnje je vrijeme da Bar dobije novo ruho, da sine, da se podmladi. Fasade nekih njegovih zgrada, a posebno nekadašnje Robne kuće „Izbor“ i pristanskih Lamela, toliko su sive, zapuštene i uprljane, da gotovo čitav grad djeluje depresivno i sirotinjski, uprkos „270 sunačanih dana u godini“ i nove fontane u centru.
* * *
Nigdje, čini se, „predstavnici naroda“ nisu privilegovani kao u Crnoj Gori. Od sebe su, uz pomoć uvijek uslužnih novinara, napravili medijske zvijezde, a od Skupštine pozorišnu scenu. I mora im se priznati da dobro glume: efektno padaju u trans, agresivni su, pa krotki, tuguju, raduju se, kolutaju očima, ljute se, šale... I iznova uspijevaju da ubijede dobar dio građana ove neprosvećene zemlje da nešto rade i za opšte dobro, a ne samo da parazitiraju. Uz rijetke izuzetke.
* * *
Moram da priznam da mi je bilo malo krivo kad je srušena 42. Vlada Crne Gore. Kad je pala 43. nisam se previše potresao. Jedva čekam da se oformi i što prije padne 44. Vlada i da naglas viknem one tri ljekovite riječi: „Baš me briga!“
* * *
Kad me jedna koleginica upozorila da nije Šiptarka nego Albanka, nikad više nisam upotrebio taj termin, niti mi je palo na pamet.
Crnogorski Srbi uzalud upozoravaju da nije Crkva Srbije nego Srpska pravoslavna crkva i da im to namjerno prekrajanje imena smeta.
U Herceg Novom je osvanuo transparent „Ponositu Srpsku Boku...“, kao da nije i crnogorska i svih drugih koji u njoj žive.
Čim naučimo da poštujemo jedni druge, biće svima komotnije u Crnoj Gori.
* * *
Završen je 35. „Barski ljetopis“. Sadržajno je bio nešto malo gori, a organizaciono nešto malo bolji nego neki raniji.
Najbolje sam se osjećao na koncertu gitariste Miloša Karadaglića, svjetskog a našeg, i mandoliniste Avija Avatala, kao i na pozorišnoj predstavi sa troje hrvatskih glumaca, „Dok svijeće dogore“, po čudesnom romanu mađarskog pisca Šandora Maraia, iz 1942. godine.
Ostaje vječita dilema: da li praviti ovako glomazan festival, po sistemu „za svakog po nešto“ ili ga zgusnuti na mjesec dana, recimo, od 15. jula do 15. avgusta, sa tvrđim kriterijumima za odabir učesnika?
Što se tiče festivalske pozorišne produkcije, tu dileme nema: ona skoro svaki put „mnogo zuji a malo meda daje“. Umjesto nje trebalo bi dovesti dvije-tri renomirane regionalne predstave. Upućeni vele i da bi preteklo para...
* * *
Prvi put ne žalim što Crvena zvezda nije uspjela da ostvari povoljan rezultat. Ovakva Zvezda nije za grupnu fazu Lige šampiona. Za mene je Crvena zvezda, Red star, Krasnaja zvezda, Estrela roha, Rote štern, Stela rosa... bila i ostala moćni trust i ne volim da je gledam inferiornu. A ovakva kakva je, ona bi to bila u bilo kojoj grupi. Ima dovoljno vremena da se spremi za taj izazov iduće godine. U svakom smislu, i igračkom i stručnom i organizacionom...
* * *
Ovaj svijet počiva na mladim ljudima i njima je sve podređeno i prilagođeno, od prodavnice brze hrane do stadiona, od škole do kafića. Svuda su svoji na svome. Stariji moraju da se uklope u taj „modus vivendi“. Ako ne uspiju – nikom ništa.
I džaba će ponavljati: „Ako me se sete – sete...“ Neće ih se sjetiti...
* * *
„Susret sa smrću je zapravo prvo veliko okončanje našeg detinjstva, iako nastavljamo da igramo dečje igre, iako i dalje listamo slikovnice i penjemo se na trešnje – tog trenutka se u nama nešto zauvek okončava. U naše iskustvo ulazi pojam vremena i prolaznosti... Prestaje naša dotadašnja besmrtnost” – napisala je u “Senovitoj stazi”, svom briljantnom eseju o smrti, dr Monja Jović, dramska spisateljica.
Baš me interesuje do kad će trajati bitka između mojih (mladih) misli i mog (ostarjelog) tijela. Ishod se zna, tijelo će skršiti misli, ali je na meni da pomognem da taj epilog bude što kasnije. Istina, misli su mi ponekad u srazmjeri jedan prema četiri s godinama, kao da još nisam punoljetan, i to je ono što čini da se, uprkos najmanje tri dijagnoze (hipertenzija, alergijska astma, reumatoidni artritis...), osjećam, može se reći, zabrinjavajuće mladim...
* * *
Za koji dan (1. septembra) navršiće se tačno 35 godina otkako radim u Radio Baru. Dok nisam kročio u onu njegovu čuvenu baraku, o Radio Baru nisam mislio ništa naročito, a čim sam postao dio njega, počeo sam da mislim sve najbolje. Često se toga sjetim kad se uznesem i kad se začudim što nam ne stižu pohvale. Svako stvari gleda svojim očima: zluradim ili pristrasnim i, tek rijetko, objektivnim.
* * *
Koliko čovjeku malo treba da zaključi: Lijep li je ovaj život! Samo jedan jedini odlazak na Kraljičinu plažu.
Ovog ljeta na njoj smo debitovali tek 29. avgusta. Iako zvuči kao fraza – izgleda da stvarno nikad nije kasno.
Bonus video:
