Najbolje stvari se najčešće dese kad im se uopšte ne nadaš. Kad sam u petak, 9. septembra dobila poziv da budem jedna od učesnica studijske posjete u okviru projekta “Katunski putevi Crne Gore i Bosne i Hercegovine” bila sam zatečena. Čak nekoliko minuta sam se premišljala. Kad sam u agendi uočila toponim Prokoško jezero, odluka je bila donešena. Pomjerila sam dva već zakazana ljekarska pregleda za narednu sedmicu i počela da se pakujem. Nisam znala ko će mi praviti društvo, ali sam bila ubijeđena da ćemo se dobro slagati. Tako je i bilo. Prema Fojnici je u ponedjeljak krenulo nas devetoro, na čelu sa šoferom Solem koji je bio centralna figura prvog dijela putovanja. Put od Šćepan polja prema Foči nas nije iznenadio. Bio je isti kao i prije pet-deset godina: katastrofalan. Nismo dozvolili da nam pokvari raspoloženje.
Čula sam za Fojnicu ranije, naravno. Ali, lagala bih ako bih rekla da sam znala gdje se tačno nalazi. Pred put sam se kratko informisala. Nalazi se u centralnom dijelu BiH, udaljena pedesetak kilometara od Sarajeva. Do Fojnice, prvog cilja ovog putovanja, stigli smo “u skladu sa agendom”. Dočekao nas je jedan od pomoćnika (grado)načelnika koji je sve vrijeme posjete bio sa nama i brinuo da sve protekne u najboljem mogućem redu. Kratko nas je pozdravio i načelnik. Plan da se na ručak ode u Rekreacijski centar Brusnica, koji se nalazi na planini Vranici, na 1580 m n.v. je promijenjen. Kroz šalu smo saznali da se put upravo asfaltira jer su, naravno, izbori na pragu. To mi je bilo skroz jasno i razumljivo. Isto kao kod nas.
Kasnije smo se ipak zaputili ka Brusnici. I pored prepreka na putu ugrabili smo da stignemo prije mraka i da se rastrčimo do uzvisine iznad centra odakle se vidjelo i Sarajevo. Moje pitanje: “Je li ono Fojnica?” propraćeno je opštim smijehom. Brusnica je izletište i zimski centar. Ima dva ski-lifta i četiri skijaške staze.
Prvobitni plan je bio da malo duže planinarimo, ali pretekla nas je noć, a čekala nas je i večera. Sok od brusnice, po kojoj mjesto nosi ime, su probali i oni koji nisu ljubitelji sokova. Okolina je poznata po obilju borovnica i brusnica. Ugrabila sam da napravim nekoliko fotografija dok se prikradao sumrak.
Agenda za naredni dan je bila ambiciozna. Odmah poslije doručka smo se uputili ka katunskom naselju Vrtača, koje se takođe nalazi na planini Vranici. Vranica me je podsjetila na Bjelasicu, kako po centralnom položaju u državi, tako i po velikoj površini koju zauzima. I borovnice su im zajedničke, mada ih na Vranici ima neuporedivo više. Čini se kao da nigdje van puta ne može noga da se stavi, a da se ne nagazi na borovnice.
U međuvremenu smo saznali čime su se aktivisti iz Regionalne razvojne agencije Bjelasica, Komovi i Prokletije i Sarajevske regionalne razvojne agencije bavili u prethodnom periodu. Potpomognuti Evropskom unijom i IPA (Programom prekogranične saradnje Bosne i Hercegovine i Crne Gore) pokušali su da daju zamah razvoju poljoprivredi i turizmu u katunima tako što su domaćinstvima koja na njima ljeti borave sa stokom ili imaju prijavljene turističke kapacitete donirali po solarni panel. Koliko taj uređaj znači u naseobinama gdje nema električne struje, suvišno je pričati. Koliko samo znači sijalica, mogućnost da se napuni telefon, uključi frižider… Neki su, u zavisnosti od veličine i jačine panela, uspjeli da uključe čak i muzilicu. Katun Vrtača nas je dočekao radno. Na mjestu odakle se pružao lijepi vidikovac pravila se nadstrešica koja natkriljuje sto i klupe za doček turista, još jedan vid podrške u okviru ovog pokreta. Zadovoljstvo mještana najrječitije je iskazano oduševljenjem koje su pokazali pri susretu sa Aidom i Snežom, koje su bile koordinatorke ovog projekta iz BiH i Crne Gore. Na prvi pogled se vidjelo da je katun veoma živ, da ima dosta i ljudi i stoke. Mene je najviše oduševilo cvijeće oko skoro svake kolibice.
Nas nekoliko je odmah produžilo do prevoja Sikira, dok je dio ekipe ostao da snimi izjave stanovnika Vrtače koji su imali sreću da budu obuhvaćeni ovim projektom. Dok smo se uspinjali ka prevoju nanovo smo se divili ogromnim površinama pod borovnicom i brusnicom. Iako se sezona borovnica približila kraju, još je mogao da se vidi poneki berač. Imali smo vodiča, vrsnog planinara (koji je markirao mnoge staze po BiH, pa i ove oko katuna) koji nam je pokazivao vrhove oko nas. U životnoj sam fazi kad sporo pamtim, ali brzo zaboravljam. Ali, zapamtila sam vrh neobičnog naziva: Šćit. Oni rekoše da ih taj naziv podsjeća na Crnu Goru jer samo mi imamo š i ć jedno pored drugog u riječima. Ja se sjetih samo jedne, i to vlastite imenice: Šćepan. Lijepa je Vranica planina. No, ljubitelje planina kod njih muče iste stvari kao i nas: šumski putevi na sve strane radi sječe i izvlačenja drveća, kvadovi kuda im mjesto nije… Nisu se sjetili da se požale i na kros motore dok nekoliko njih nije prozujalo pored nas četvoro koji smo jedini imali volje da se uspenjemo i do Šćita. Možda će mnogi reći da mi, ljubitelji prirode, baš pretjerujemo, ali sve ono što je bučno, remeti sklad i plaši životinje u njihovoj kući. Mnogobrojnim putevima išarane planine koje prave ljubitelji terenskih vozila, kvadova, motora… umnogome narušavaju ljepotu i sklad prirode. To niko ne može da porekne. O nekontrolisanoj i nezakonitoj sječi drva da ne pričam.
Dok smo mi šetali vrijedne domaćice iz Vrtače su nam spremale ručak. Svako domaćinstvo je učestvovalo i kad smo stigli nazad dočekali su nas prepuni stolovi raznoraznih đakonija. Toliko toga je bilo da nismo stigli ni sve da probamo, a već smo počeli da kukamo kako smo dobili najmanje po kilo viška. Raspoloženje tokom ručka je bilo izuzetno. Šala je šalu stizala. Smijeh se orio Vrtačom, a najglasniji je bio kad smo shvatili da je tanjir sa specijalitetom sela: mladi neslani kajmak i slatko od borovnica bio namijenjen svima nama za stolom iako ga je Saška već bila prisvojila. Inače, kombinacija je pravo savršenstvo. Mogla bi da se reklamira kao “katunski čizkejk”.
Šetajući poslije ručka “da se jelo slegne” prepoznali smo vrijednu gospođu koju smo ranije ugledali u daljini kako bere borovnice. Proces odvajanja borovnica od lišća je bio u toku. Prvo se potopi sve u veliko korito s vodom. Gro listova se popne gore i otkloni se. Ostatak se odvaja u “operaciji” koju smo svi pažljivo propratili, a snimio je i naš drugar Igor, kamerman RTCG.
Poslije ručka smo se pozdravili sa domaćinima iz Vrtače i zahvalili se na nevjerovatnom gostoprimstvu. Idući ka kombiju ja sam se i dalje divila cvjetnim lejama oko kuća. Oduševljava me ta želja da se okućnica ukrasi cvijećem, pa makar to bilo u planini. Kod nas nisam primijetila tu pojavu.
Jedva sam čekala da stignemo do Prokoškog jezera. Vozili smo se po odličnom makadamskom putu duže od sat vremena. U stvari, priznajem da nisam precizno vodila računa o vremenu jer je vožnja u veselom društvu prošla neosjetno. Prvo smo stali da osmotrimo jezero sa vidikovca na prilazu. Sunce nam nije bilo saveznik, pa fotografije nisu ispale ni primać’ originalu.
Prokoško jezero se nalazi na visini od 1635 metara. Od Fojnice je udaljeno oko 22 km i predstavlja najvažniju turističku destinaciju ovog kraja. Još 1982. godine je proglašeno regionalnim parkom prirode, dok je od 2005. spomenik prirode. Iznad jezera se pruža najveći vrh Vranice Nadkrstac, visok 2112 m n.v. Oko jezera se nalazi oko 220 objekata koji su izgrađeni od drveta i pokriveni drvetom (šindrom). U početku su kućice služile za smještaj stočara tokom boravka stoke na ovom području tokom ljeta (katun), a vremenom su postale i vikendice. Sad sve više služe kao apartmani za izdavanje. Gosti dolaze sa svih strana svijeta. Obično se zadrže dan-dva. Česti posjetioci su i planinari kojima je ovo dobra polazna tačka za osvajanje okolnih vrhova. U okolini jezera živi 16 porodica kojima je ovo i dalje samo katun, koji ljeto provode ovdje brinući se o svojim ovcama, kravama i kozama. Na obali jezera sam uočila i nekoliko konja. Iako je jezero vrlo popularno, kuriozitet je da nema električnu struju te su kroz ovaj projekat mnogi od njih dobili besplatni solarni panel što im umnogome olakšava život.
Iako oko jezera stoje table na kojima su navedene brojne zabrane kojih se posjetioci moraju pridržavati, malo ko haje za to. Najveći problem je neodgovorno ostavljanje smeća i paljenje roštilja na svakom koraku. Meni su posebno zasmetala dva kvada tik pored vode, iako je i njima pristup dozvoljen samo do ograde od krupnog kamenja kojom je opasano jezero.
Stigli smo kad je sunce krenulo da zalazi pa sam požurila da napravim krug oko jezera ne bih li napravila neku vjerodostojnu fotografiju. Sumrak je bio brži.
Sa jednog uzvišenja sam ugledala spomenik. Već je padao mrak, a počeo je da duva hladni vjetar. Ali, nisam mogla da odem, a da ne vidim o čemu se radi. Kasnijim “češljanjem” interneta sam saznala da se 17. septembra 1997. u blizini srušio helikopter sa 12 predstavnika Misije UN iz Ureda visokog predstavnika. U znak zahvalnosti pored Prokoškog jezera podignut im je spomenik.
Za to vrijeme naši domaćini, jedna od porodica koja je dobila panel, a koji od ove godine izdaju apartmane turistima, spremali su večeru. Jagnje se vrtjelo na ražnju, a vrijedna domaćica je, između ostalog, spremila čak 5 pita. Svi smo kukali kako ćemo se kući vratiti teži za nekoliko kilograma, ali nismo mogli odoljeti domaćim proizvodima koji su se nudili. Poslije večere, slijedilo je iznenađenje: harmonikaš za štimung. Nije bio neki virtouz i znalac pjesama, ali je bilo dovoljno da štimung dovede na nivo kad nam to više nije bilo bitno. Ispostavilo se da naša domaćica Amra, ne samo da pravi izvanredne pite, nego i fantastično pjeva. Sve nas je ostavila bez teksta. Odavno nisam imala prilike da čujem tako kultivisan glas. Posebno se nisam nadala da ću ga čuti na planini Vranici ispod škiljave sijalice koja se napaja solarnom energijom. To veče je bilo vrhunac naše petodnevne ekskurzije.
Poranila sam sjutradan da snimim jezero uz jutarnje svijetlo. Našla sam i idealno mjesto iznad sela i neka zelena mrlja mi je upropastila trud pentranja do uzvisine. Nisam bila zadovoljna rezultatom, sve je uživo bilo ljepše.
Poslije doručka, “švedskog stola” u sred Bosne i na visini od preko 1600 metara, kojeg se ne bi postidjeli svjetski hoteli, pozdravili smo se sa izvanrednim domaćinima i pošli nazad do Fojnice. Kad smo stigli u Fojnicu, dva dana ranije, načelnik nam je uz osmjeh rekao da je to grad u koji se može doći samo maksuz. “Maksuz” mi je omiljena bošnjačka riječ koja, ako ima neko da ne zna, znači namjerno. Fojnica se ne nalazi pored glavnih puteva i ne može se do nje doći usput. Ali, mnogi u nju, uvjerili smo se, dolaze maksuz, prije svega zbog banje “Reumal”. Kažu da radioaktivne termalne vode, izvanredna medicinska oprema i iskusno medicinsko osoblje čuda čine. Meni ova riječ “radioaktivne” ne korespondira baš sa zdravljem, ali očigledno da nisam u pravu. Ogromni hotel je bio pun, a ekipa RTCG, novinarka Saška i snimatelj Igor, su imali priliku da prošetaju hotelom i uvjere se da posjeduje fantastične mogućnosti. S nestrpljenjem čekam tu emisiju.
Čekajući da se okupimo, potrpamo prtljag i krenemo ka sljedećem cilju – Bijelom Polju, “prozujah” naokolo, kao što to obično i činim. Nikad me takve, naizgled besciljne šetnje ne iznevjere. Na jednoj kući nadomak Reumala ugledah spomen ploču koja me je oduševila, kako sadržajem, tako i činjenicom da je preživjela do današnjih dana.
Pozdravili smo se sa Amirom, pomoćnikom načelnika Fojnice koji je sve vrijeme bio sa nama i na svaki način se trudio da nam posjeta Fojnici i okolini ostane u divnom sjećanju, u čemu je potpuno uspio. Čekao nas je dug put do Bijeloga Polja. Tokom vožnje smo se sjetili da smo pročitali da je na putu Đurđevića Tara–Mojkovac došlo do odrona i da moramo da idemo okolo-naokolo… Baš smo se navozali. Kako smo se proveli po katunima Bjelasice – u narednom tekstu.
Bonus video:
