Ljubišnja je planina koja se nalazi na sjeveru Crne Gore. Dio nje pripada i susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Ona se vidi odasvud. I sa nje se, kažu, vidi nadaleko. Ne pamtim koliko godina unazad sa spiskova planinarskih želja za narednu godinu Ljubišnju samo prepisujemo. Ali odluka da do nje nekad stignemo je bila zacementirana. Pljevljak i pljevaljska snaha koji sebe smatraju planinarima, a da nisu stigli do nje… Ne ide! Mada, do nje, zbog udaljenosti početne tačke za uspon, nije lako doći. Zbog divljih životinja koje obitavaju u njenim šumama nije se ni bezbjedno uputiti sam. Planinarska društva, upravo zbog udaljenosti, rijetko organizuju ture. Jedna takva, koju je prošle godine upriličio PK Komovi, mi je promakla. I tako, pošto smo se ovog proljeća dokopali mrvu kondicije, a strepeći da nam ne ispari, odlučismo početkom jula da krenemo u pohod na najveći vrh Ljubišnje, Dernečište (2238 mnv). Sami.
Danima smo se raspitivali i proučavali razne mape, a kao i što najčešće biva, najviše nam je pomogao tekst sa bloga Vrhovi crne Gore. Njega smo proučili do detalja, a odštampali smo i dvije fotografije sa uputstvima. Pred sami polazak malo nas je pokolebao moj kolega Ranko, vrsni planinar, koji je prošle godine išao sa Komovima. Rekao mi je: “Strah me je da ne zalutate nekim od šumskih puteva, mnogo ih ima”. No, odluka je već bila pala, te rekosmo da najgore što može da se desi jeste da se vratimo ne stigavši do planiranog cilja (što nije da nam se nije do sad dešavalo).
Dok smo se pakovali, sjetila sam se da mi još uvijek nije stigao novi objektiv i da se moram osloniti na mobilni telefon što je baš loše, ali nisam imala izbora. Sa Zlatice smo startovali u 6 sati ujutro, orni i optimistički raspoloženi. Išli smo kanjonom Tare. Stali smo u Crnoj Podi da doručkujemo i protegnemo noge. Obožavam ovu šumu, ali nije bilo vremena za uživanje u njenoj debeloj hladovini.
Nismo se zaustavljali ni na mostu na Đurđevića Tari, ni kroz Kosanicu. Hitali smo ka cilju. Prije samog ulaska u Pljevlja skreće se lijevo ka mjestu Gradac. Čula sam za njega ranije zbog blizine rudnika olova i cinka “Šuplja Stijena” ali nikad do sad ovim putem nisam imala priliku da prođem. Od skretanja sa glavnog puta Gradac je udaljen oko 25 km. Put je asfaltni, sasvim solidan, a saobraćaja skoro da i nije bilo. Prošli smo kroz selo Brvenica, Gradac, Vrbu… i nismo se zaustavljali. Fotografisanje sam ostavila za povratak. Prije jedne raskrsnice smo sa desne strane puta vidjeli interesantnu mapu koju je postavila NVO Jezerac na Ljubišnji.
Pokušali smo da se orjentišemo po njoj i jedino što smo zaključili je da do cilja imamo još dosta. Na raskrsnici na kojoj se nalazi ova tabla put se nastavlja skretanjem u lijevo. Da smo nastavili pravo stigli bismo do rudnika. Lijevi krak vodi ka selu Vrba. Ovdje je nadmorska visina oko 1000 metara, a Trišova poljana, krajnja tačka do koje se stiže (terenskim) autom je na oko 1800 metara nadmorske visine. Mi ne samo što je trebalo da se vozimo još 20-ak kilometara nego je pritom trebalo i da se popnemo čak 800 metara. Od toga je makadamskog puta bilo oko 16 km. Kad smo ugledali markacije na drveću obradovali smo se i zaključili da sad ne možemo da zalutamo. Na svakoj raskrsnici sam ja izlazila u izvidnicu i nastavljali bismo onim krakom gdje postoje markacije. I tako smo stigli do čuvene Trišove poljane. Od skretanja na ulazu u Pljevlja do nje smo prešli 50-ak km. Od Podgorice do nje nam je trebalo malo manje od 5 sati vožnje. Makadamskim putem smo sporo napredovali. Najviše smo se namučili na poslednjoj dionici kojom smo se zaputili prateći markacije. Poslije nekog vremena nam je izgledalo kao da idemo stazom kuda auta nisu krakala.
Morala sam poslije svakih desetak metara da izlazim i držim grane dok se Daster provuče. Istim smo se putem (uz isto maltretiranje) i vratili. Tek naknadno smo shvatili da nam je ideja praćenja markacija bila dobra do poslednje raskrsnice, a da je odatle trebalo da nastavimo pravo. No, od naknadne pameti nikakve koristi, bar ne nama.
Kad smo konačno, konačno… stigli u podnožje Ljubišnje, uspon do njenog vrha je bio laganiji dio posla. Ranko nam je rekao: “Kad stignete dotle, do vrha ste za 40 minuta”. Pretjerao je. U tekstu sa Vrhova Crne Gore je pisalo da se stiže za sat i po, a meni je trebalo sat i 45 minuta. Odlučili smo da ćemo se na Trišovoj poljani odmarati kad siđemo. Samo smo na brzinu bacili oko prema cilju. Produžili smo autom još oko 500 metara i parkirali se naspram natpisa Jezerac.
Prezuli smo se, “naoružali” štapovima i rančevima i krenuli. Staza je bila markirana. No, s obzirom na to da uspon pretežno ide travnatom površinom, nije lako postaviti markacije, a nekad ih nije lako ni uočiti (zbog toga što ih prekrije vegetacija). Još jedan problem predstavlja snijeg koji se naglo topi (a ovdje se prilično dugo i zadržava) i koji sa sobom ponese kamenje na kom se nalaze markacije. Ljepše i lakše je ići markiranom stazom, ali čak i da smo skrenuli, izgubiti se nije moguće. Cilj je ispred vas. Mi smo se dobro držali do mjesta gdje je stradalo mnogo borova krivulja. Osim njih su stradali i staza i markacije. Bilo je oblačno i strahovito sparno. Uspon je nagao jer se na udaljenosti od oko 2,5 km penje čak 430 metara (koji meni nisu za potcjenjivanje). Trčim s pričom kao i toga dana što sam žurila jer sam primijetila da se oblaci zgušnjavaju. Od jednog negativnog iskustva na Bjelasici nije mi ih milo vidjeti. Da smo bilo gdje drugo bili insistirala bih da odustanemo od uspona, ali poslije 5 sati vožnje, ni slučajno.
U početku smo išli rubom šume, pa između borova krivulja dok se nije stiglo do čistine. Na svakom koraku je bilo cvijeća koje me je i obamelo da ne postignem Rankov rekord od 40 minuta. Svaki čas sam se zaustavljala da uslikam jablan, albanski ljiljan i brojne druge cvjetove kojima nisam znala ime. Kažu da na Ljubišnji ima mnogo ljekovitog bilja. Ja nisam baš toliki poznavalac da bih ga prepoznala. Ono koje ja znam nisam primijetila. Ali da ima prelijepog poljskog cvijeća, ima. Cvijeće obično krasi kraj bloga, ali moradoh da ga spomenem.
Rekoh na početku da se Ljubišnja vidi sa mnogih uzvisina, pa je normalno da se to sve vidi sa nje. Cilj svakog planinara pri usponu je pogled sa vrha. Sa Ljubišnje je taj pogled fantastičan, kažu. Nažalost, nismo imali sreću da se u to uvjerimo. Čim smo krenuli da se penjemo primijetili smo da vazduh nije bistar. Zašto nije, nisam mogla da pretpostavim. Termoelektrana ne radi, saobraćaja nema da bi u toj mjeri uticao na vazduh, ne loži se… Jednostavno se desi, pojavi se neka “tmina” što bi rekli Pljevljaci. Ta “tmina” nam je u velikoj mjeri pokvarila ovaj izlet, jer kad smo stigli do vrha samo smo mogli da pretpostavljamo gdje se šta nalazi. Prema zapadu, da smo imali sreće, vidjeli bismo dio Bosne i Hercegovine i kanjon Tare. Samo smo iz daljine naslutili Ograđenicu. Prema jugu smo uočili Gradac i Vrbu. Pri bistrom pogledu vidjeli bismo i Durmitor, Sinjajevinu, Komove, Bjelasicu i još mnogo toga. Sad smo i Pljevlja samo naslućivali. To je, od pogleda, bilo skoro sve. Koliko nam je pogled pokvario raspoloženje, toliko nam ga je upisna sveska popravila. Prema njoj, u ovoj godini je do najvećeg vrha Ljubišnje, sem nas dvoje, stiglo ukupno osmoro ljudi. Dobro, možda se nije baš svako upisao. Ali, svejedno. Da sam imala fotoaparat možda bih nešto i izvukla iz ove “tmine”, ali ovako…
Iako nije bilo pogleda sam vrh je bio širok, travnat. Rado bismo na njemu ostali da se odmorimo i uživamo u davno postavljenom, a sada ispunjenom cilju, da nije zagrmjelo. Prokapaše 2-3 kapi. Srećom, samo toliko. Spakovasmo se brzinski i stuštismo nazad za samo sat vremena.
Kad smo se spustili do Trišove poljane čak se malo i razvedrilo. Pošli smo do objekta NVO Jezerac na Ljubišnji da na miru ručamo. Dok smo odmarali bacali smo pogled na vrh. “Nismo za bačit’. Bravo nam ga!”, samohvalili smo se. Pred kretanje smo pogledali Ljubišnju poslednji put i pozdravili se s njom. Teško da ćemo ponovo navratiti.
Pošto smo u dolasku hitali da što prije stignemo do cilja i nismo se zaustavljali, to smo probali da popravimo u povratku. Kad smo izgurali najgorih 5 km puta (gdje sam opet izlazila i sklanjala grane) lakše se disalo. Probala sam da precizno navedem kilometražu od jedne do druge raskrsnice i detaljno opišem skretanja. Kad sam kasnije uzela te bilješke, samo sam vidjela neke švrljotine pisane tokom vožnje. Nikako da se koristim dometima tehnike i koristim snimanje glasa na telefonu. Možda jednom počnem. Do tad ću se držati fotografija kao podsjetnika. Stigli smo u selo Vrba. Na početku sela (prije na kraju, jer smo bili u povratku) smo vidjeli jedan neobičan spomenik. Iako je na vrhu stajala petokraka poslednji sahranjeni je umro 1993. godine. Pretpostavljam da je ovo porodična grobnica. U blizini je još jedno spomen obilježje. Ono je posvećeno formiranju prve ćelije KPJ u ovom kraju, 03.03.1942. godine. Malo naprijed nekad centar sela. Po veličini škole koja odavno nije vidjela ni jednog đaka može se procijeniti koliko je ovo selo bilo. Uvijek se rastužim kad vidim ove oronule školske zgrade, sklone padu, davno zaboravljene. Preko puta škole prodavnica čiji su metalni djelovi skroz zarđali. U blizini škole i prodavnice nekoliko, moglo bi se reći zgrada. U njima su nekad živjeli radnici šumskog preduzeća. Ni đaka, ni ljudi za u prodavnicu, ni državnih preduzeća. Novi vijek je donio napredak na nekim poljima, ali su njegove najveće žrtve bila sela. Posljedice toga ćemo tek da osjetimo, bojim se.
Tek kad smo prošli Gradac shvatila sam da ga nisam fotografisala, pa sam to probala da uradim sa jedne krivine iznad njega. Jadna je fotografija ispala, a i Gradac zasigurno pamti mnogo bolje dane. Mimoišli smo se sa dva Golfa 2 i dva Golfa 3. Duško reče: “Ovo je najbolji pokazatelj kako se ovdje živi”. Teško, dileme nema.
Od Pljevalja nas je dijelila samo Brvenica. U dolasku mi se to selo mnogo dopalo. Ispod puta se vidjela, za naše prilike, prilično velika obrađena površina. Dominirao je kukuruz, ali je bilo i drugih poljoprivrednih kultura. Veliko i lijepo selo za koje ranije nikad nisam ni čula.
Nebo se prilično zacrnjelo, počele su da svitkaju munje i na samom ulazu u Pljevlja (gdje smo namjeravali da sipamo gorivo i srknemo kafu) počeo je pljusak, što bi se reklo “iz neba i iz zemlje”. Sjedjeli smo u autu ispred Milet bašte čekajući da kiša stane, a onda smo se ogrnuli kišnim jaknama i istrčali. Dok smo sjeli kiša je stala, ali su se bujice vode valjale ulicama kad smo malo kasnije krenuli kući. Bilo je veliko nevrijeme, kažu. Mnogi su pokisli na raznim planinama. U Platijama je padao jaki grad. Nas je, sem ovog gradskog pljuska, sve mimoišlo. Imali smo sreće. Malo prije 9 sati smo stigli kod našeg mačka Mićka. Mnogi su nam rekli, a većina pomislila: “Vi niste normalni! Da se vozite 10 sati radi manje od 3 sata uspona”. Ali smo mi bili zadovoljni. Jedino nam je kompletnu sreću pomutila ona “tmina” oko Ljubišnje, ali ne može se sve.
Ostalo mi je još cvijeće, a vi, ako niste iz Pljevalja, a posebno ako nemate stopostotnu mogućnost da saznate da će vazduh piti čist kao suza, ne morate da se lomatate. Sve sam vam ispričala.
Bonus video:
