U nekoj od prethodnih priča sam navela najljepše ture koje planinari iz moje okoline “praktikuju” čim snijeg krene da se topi. Htjela sam tu da uguram i priču o vodopadima na rijeci Morači, ali sam odustala zbog dužine teksta. Niko više nema volje da počne čitanje kad vidi da je tekst dugačak, iako moj Mikeli i dalje zastupa suprotno stanovište.
Jedna od prvih proljećnih “jačih” planinarskih tura je tura do izvora Morače. Bila sam tamo prije 7 godina i rado bih opet, ali smatram da je ona za mene postala teško dostižna. Pa, kad sam već tamo jednom bila, bolje da iskoristim ovo malo snage i kondicije da pođem u neki novi pohod. “No, ako već ne mogu da stignem do izvora, mogla bih do vodopada”, sinu mi jednoga dana. Bez ikakve prethodne pripreme, kao da idemo do grada na kafu, uzeli smo najosnovnije i uputili se ka Dragovića Polju. Volim vožnju od Mioske prema Boanu jer se sve vrijeme s lijeve strane vide djelovi Moračkih planina i Dragovića Polje koje se nalazi na padini. Vjerovatno tu ima i drugih sela, a posebno zaselaka, ali baš toliko dobro upućena u geografiju ovog prostora nisam. Samo znam da, kad se god ovuda vozim (a to i nije tako rijetko), iznova se oduševljavam. Skrenuli smo lijevo prateći putokaz. Tačno smo znali kuda i kako da stignemo do početne tačke jer smo, kao što rekoh, već jednom ovdje bili. Mada… Tada smo išli sa grupom pa nismo toliko obraćali pažnju na detalje. Planirali smo da svratimo na groblje u selu Bojići, ali smo prvo naišli na ono u Dragovića polju. Seoska crkva stara, onakva kakva se meni najviše dopada, škola pored nje u rasulu, onakva kakva me uvijek rastuži, a kakve su u najvećem broju naših sela. Prijatno nas iznenadi renovirana zgrada nekadašnje Narodne škole izgrađene još 1936. godine. U pozadini idilična slika kuća koje kao da su se ugnijezdile između planina. Sve u svemu, Dragovića Polje mi se još više dopalo iz bliza nego izdaleka. Češće se desi da bude drukčije.
Ubrzo pošto smo nastavili put naišli smo na mostić. Zaustavili smo se da vidimo je li kolika Morača. Dočekala nas je zapjenušana rijeka u svom najboljem izdanju. “Biće vodopadi odlični”, pomislismo.
Naredno stajanje je bilo u selu Bojići pored seoskog groblja. Kad smo stigli do njega, sjetili smo se i njegovog položaja i izgleda. Na groblju se nalazi ogromni hrast koji privlači pažnju izdaleka. Pročitala sam negdje da je star preko 1000 godina i da je vjerovatno najstarije drvo u ovom dijelu Crne Gore. Hrast je zbilja imponzantan, ali smo prije svega navratili zbog starog groblja za koje se smatra da je iz perioda prije dolaska Slovena na ove prostore. Kao narod volimo istoriju i mnogi se njome bave, a za dosta pojava nema egzaktnih podataka ni nespornih činjenica, pa ni za ove kamene spomenike.
Prvi dan maja je bio prijatno topao i sunčan, ali su se pojavljivali i oblaci. Prethodni put se autobus sa planinarima parkirao kod škole u Ljevištima, ali smo mi ovoga puta produžili još kilometar i po, dobrim makadamskim putem, do krajnje tačke do koje se može doći autom. Nismo imali sreće ovoga proljeća sa vremenom. Dok smo uzimali rančeve iz auta prokapaše prve kapi kiše. Srećom, na moje insistiranje, ponijeli smo kabanice pa smo ih odmah obukli. Odustajanje nije bilo opcija. Čim svo se osvrnuli oko sebe zaboravili smo na sporadične kapi. Vidjeli smo put kuda smo išli ka izvoru Morače. I sada, kao i prije 7 godina, pri vrhu, a i u usjeku, bilo je snijega. Selo ušuškano pored rijeke na padini planine djelovalo je kao da je iz neke bajke, a Morača ispod malog drvenog mostića je bila kao furija. Postojali su preduslovi za lijepu šetnju. Dobro, ako zanemarimo kišicu.
Kad ideš sa grupom ne obraćaš dovoljno pažnje na put. Pratiš onoga ispred sebe. Kad dođeš sam, nikog ispred tebe, a za ovu turu još uvijek nema ni markacija. Bilo je nekih neobičnih oznaka po zemlji koje su nas podsjetile na planove od prije neku godinu da se na ovom mjestu, ili još više, gradi mini hidrocentrala. Iskreno se nadam da se od toga zla odustalo za vijek i vjekova.
Zaputili smo se prema vodopadu Sika Gojkova. Morača je bila mnogo bučnija i bogatija vodom nego što smo je pamtili od prethodnog puta. Išli smo uz rijeku jer je logično da je vodopad na rijeci, pa idući uz nju, stići ćemo i do vodopada. U nedostatku markacija uzdali smo se u logiku.
No, zaboravili smo na jednu “sitnicu”. Ovdje se nalaze dva kraka rijeke za koja još uvijek nisam utvrdila, na kom mjestu postaju jedan. Naknadno smo se sjetili da smo prvi put negdje preskočili rijeku, ali od naknadne pameti malo fajde. Tek, idući i penjući se uz vodu stigli smo do mjesta gdje nismo mogli dalje naprijed. Zvuk vodopada je bio zaglušujući. Tu je, samo ga ne vidimo. “Sjećam se da smo ga mi gledali odozgo”, u zli čas se prisjetih ja. I bez razmišljanja se zalećeh uz prvu strminu. Ni štapove nismo bili ponijeli jer je ovo “lagano”. Ispostaviće se da mi je to bila najveća greška. Savjet za sve planinare amatere, posebno one koji se pentraju u sopstvenoj režiji: dobre cipele i štapovi su zakon. Bez njih – nikad i nikud!
Tek, u jednom momentu došla sam u poziciju sa koje nisam imala ni jedan potez, da ne kažem korak. Ni gore ni dolje, ni lijevo ni desno. U stvari, postojao je samo jedan – dolje, niz strminu. Na brzaka se pozdravih s mužem. Za ostale nije bilo vremena. On nije bio brz kao ja. Stajao je malo ispod mene i ne shvatajući ozbiljnost situacije ignorisao je moj “humor”. Kako sam uspjela da se spustim, a da ništa ne polomim (da ne kažem da glavu izgubim), ne znam. Šteta je što to nije ovjekovječeno kamerom. Bio bi to hit na mrežama. Kad sam živa i u jednom komadu stigla u podnožje odlučila sam tada da ću da šetam samo po ravnom. Dok sam gledala kako da se iščupam iz bezizlazne pozicije u koju sam sebe dovela svojom brzinom i nepromišljenošću, u magnovenju sam uočila vodopad u visini mjesta na kojem sam se nalazila, samo nešto južnije. Toga sam postala svjesna tek kad sam se bezbjedno spustila, a onda nam je i sinulo da smo prošli put prelazili rijeku. Umjesto da se posle ovakvog stresa (i odluke donešene prije koji minut) vratimo do auta i pođemo kući, mi smo se bacili u potragu za pogodnim mjestom na kojem se može preći rijeka. Trebalo nam je vremena, ali smo, opet uz rizik da se poklizamo i upadnemo u vodu (da ne kažem slomimo nešto), stigli na pravu stranu. Posle par desetina metara uspona i borbe sa granjem stigli smo do vodopada Sika Gojkova, visokog oko 15 metara. Ovo je jedan od većih vodopada na našim prostorima.
Predstavljanje vodopada fotografijom je “jalova rabota”. Ništa bez zvuka. Huka i jeka vodopada je bila zaglušujuća. Iako smo se nadali da će se kiša predati, nije, čak je i pojačala. Ali nismo se predavali ni mi. Na po sekund sam vadila fotoaparat ispod kabanice pokušavajući da dođem do vjernije fotografije. Iako sam se udaljila voda je prskala i kvasila mi objektiv. Vodopad je bio u jednom od svojih boljih izdanja, sigurna sam.
Dok sam hodala grebenom iznad spomenika smogla sam snage da bacim pogled na mjesto koje je moglo da ima memorijalni karakter, ali mu se ne dade. Šuma je djelovala idilično, rijeka je tekla duboko ispod, a onda sam ugledala svoga spasioca. To je ovo palo, dugačko deblo na trećoj fotografiji. Fotografijom se stepen strmine teško može prenijeti. Dok sam “letjela” prema dolje u sjedećem stavu obgrlila sam ga u magnovenju. To mi je smanjilo brzinu “leta” prilikom spuštanja i sačuvalo život. Ovo deblo je “krivac” što danas imam priliku da pričam o ovom iskustvu koje ne priliči mom “renomeu”. No, nikad nisam voljela uljepšavanja.
Kad se na vrijeme pređe na pravu obalu prvo se naiđe na manji pa na veći vodopad. Mi, pošto smo tumarali i prešli rijeku više, do vodopada smo stigli obrnutim redom. I ovaj manji vodopad je bio puno veći, ljepši i bučniji nego prethodni put. Pročitah da ga neko naziva Mala Sika.
Kiša se nije predavala pa smo se zadržali vrlo kratko, žaleći zbog toga. Hodali smo još malo niz rijeku diveći joj se. Zbog opalog lišća ambijent je više odgovarao nekoj jesenjoj nego proljećnoj šetnji.
Valjalo je opet preskočiti rijeku. Prije toga – naći ono pogodno mjesto. Probijajući se kroz šipražje uspjeli smo, ni sami ne znajući kako, da dođemo na isto mjesto gdje smo je prešli sa druge obale. Ali… “ne možeš dva puta ući u istu rijeku”. Mi, u stvari, nismo namjeravali da uđemo. Htjeli smo samo da stanemo na isti kamen. Duško nije uspio. Skliznula mu je noga i do pola potkoljenice se našao u vodi. Karma ili kosmička pravda, šta li je?
Posle svih peripetija spustili smo se do prve kuće i prešli mostić. Kad… Možda se radi o popravci mosta ili nečem sličnom, korisnom. No, ja sam postala toliko alergična na pojavu cijevi pored vode da mi se svaka dlaka na glavi nakostriješi.
Kiša je skoro prestala. Bili smo ljuti na nju. Mogla je, vala, da sačeka koji sat. Krenuli smo nazad. Osvrnuvši se za sobom ugledali smo prizor sa starih slika prirode. Nama, koji ovuda navratimo jednom u nekoliko godina, sve izgleda idilično. Sumnjam da bi se iko od rijetkih stanovnika iz okolnih sela saglasilo sa nama. Ovdje je lijepo prošetati, a kako je živjeti govori broj onih koji su još tu.
Koliko god da šetam i upoznajem razne djelove Crne Gore (ni da je Kanada u pitanju, koliko već to godina radim) ne mogu se nadiviti raznovrsnošću pejzaža. I teško mi je da kažem da je jedan ljepši od drugoga. Svaki je lijep na svoj način i drukčiji u različitim periodima godine. Proljeće u Gornjoj Morači nikoga ne može ostaviti ravnodušnim (a tek da je bio vedar dan).
Krenuli smo kući sa pomiješanim osjećanjima među kojima je prevagnulo: “Sve se dobro završilo, ali bez štapova više nikud!” U povratku sam krivila vrat pokušavajući da sa obje strane puta uočim i iz auta fotografišem stare građevine kakve su nekad preovlađivale u ovom kraju. Sad se kuće prave po savremenim mjerilima, ali se nađe poneka stara u dobrom stanju. Tu su i razni zanimljivi pomoćni objekti, ali sam sigurna da bi ih bilo puno više da smo imali vremena da se provozamo kroz sela.
Odmarajući se poslije ove avanture koja je mogla da se završi tako da više nemate priliku da čitate Jasnina putovanja, “prelistavala” sam FB. Uočih Moračke vodopade i među njima jedan meni nepoznat: Santrač. Brzo se raspitah kod prijatelja planinara (kojih imam u velikom broju i koji su mi često besplatni konsultanti) i saznadoh da se taj vodopad nalazi u produžetku, iznad Sike Gojkove. Takođe čuh da nije sam već da ima još desetak vodopada, u periodu većeg vodostaja Morače. Bi mi krivo što i to nismo vidjeli i obratih se voljenom saputniku: “Drugi put ćemo produžiti i do ovog Santrača. ” Samo me je prodorno pogledao zadržavši pogled desetak sekundi. Šta li je time htio da kaže?
Bonus video:
