Kad sam sredinom septembra bila u “studijskoj posjeti” u okviru projekta “Katunski putevi Crne Gore i Bosne i Hercegovine”, Sneža iz Regionalne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije mi je spomenula da će krajem mjeseca biti još jedna posjeta katunima u trajanju od dva dana, ako sam zainteresovana. Naravno da sam bila. Samo, bilo mi je malo neobično što se spominje Pešter, a posjećuju se katuni u okviru naše zemlje. Oduvijek mi je asocijacija na toponim Pešter – Sjenica, hladnoća, pašnjaci i čuveni sir. Kad, eto, dio Peštera pripada i nama.
Posjeta se prolongirala za jednu sedmicu zbog više nego kišovitog vremena pri kraju septembra. Novi termin je bio 6. i 7. oktobar. U skladu sa agendom svi smo se okupili u 10 sati ispred hotela Berane u Beranama. Bilo je tu nekih poznatih i nekih lica sa kojima sam se tokom ova dva dana upoznala i sprijateljila. Tek, kao i ranije, pozvani su predstavnici medija, predstavnici turističkih agencija koje imaju goste koji vole ovakvu vrstu aktivnosti i Saška sa ekipom RTCG. Sasvim slučajno u jedan auto se smjestilo nas troje koji nešto pišemo ili fotografišemo, a u drugo turoperatori. RTCG je imala sve svoje, pa i auto. Šoferi i vodiči su nam bili Saša i Dalibor, domaćini iz Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije. Ovaj projekat je, inače, rađen zahvaljujući podršci EU i IPA projekta. To je jedan od brojnih prekograničnih projekata koje su oni podržali. Ovaj projekat je povezao Crnu Goru i Kosovo, ali je većinu posla svako radio za sebe. Tako je proteklo i ovo promotivno putovanje.
Krenuli smo na vrijeme. Prvi cilj nam je bila posjeta porodici Ećo na katunu Lađevac. Lađevac teritorijalno pripada opštini Bijelo Polje iako je geografski bliži Petnjici i Rožajama. Ovo je jedan od katuna koji se nalazi na našem dijelu Peštera. Do katuna je iz Berana realno trebalo da se stigne za nešto više od sat vremena. Međutim, dan je bio savršeno lijep, nebo čisto, a jesenje lišće toliko dekorativno da smo se svaki čas zaustavljali, izvlačili kamere i dronove te se put baš odužio. Uživali smo u svakom trenutku, u svakom pogledu.
Katun Lađevac se nalazi na visini od 1565 m nv. Da se ovdje iznenada probudiš, nikada ti pogled na okolinu ne bi otkrio da si toliko visoko od mora. Porodica Ećo nas je dočekala kako to samo mogu naši ljudi iz ruralnih područja. Iako smo dobrano kasnili, nisu nam zamjerili. Snaha nas je dočekala u narodnoj nošnji, ali se uskoro presvukla jer je trebalo prinositi hranu za, u šali ga nazvasmo “branč”, jer smo stigli prekasno za vrijeme doručka.
Katun je veliki i na njemu boravi nekoliko zasebnih i međusobno relativno udaljenih porodica. Svakog 2. avgusta na katunu se održava sabor. Osim susreta ljudi koji potiču sa ovog područja tokom sabora se ljudi takmiče u tradicionalnim sportskim disciplinama i jahanju konja. Takva manifestacija bi sigurno bila zanimljiva i turistima.
Katun porodice Ećo se nalazi na maloj uzvisini, okružen šumom. Domaćin mi reče da se sa uzvišenja iznad katuna lijepo vidi visoravan Pešter jer je odmah iza brda već Srbija. Ja potrčah da to pogledam. Bilo je više uzvišenja i ja ne odabrah baš najbolje. Tek… samo malo zavirih u ono za šta sam do toga dana mislila da je Pešter, a fotoaparat ne dobači baš onako i onoliko koliko sam se nadala.
Dok sam se ja vratila “branč” je bio pri kraju. Primijetila sam da svi domaćini kod kojih smo bili, osim o kvalitetu, brinu i o kvantitetu hrane. Tako da je, gdje god smo se pojavili, ostalo najmanje pola od prinešenog. Na fotografiji ispod je ono što je ostalo kad mi više nismo mogli zinuti, što bi se reklo.
Cilj i ovog, kao i prethodnog projekta je da se domaćinstva koja ljeti izdižu stoku na katune uključe u turističku ponudu. Najvažnija donacija koju su domaćinstva dobila u okviru projekta je solarni sistem. Mnogo znači, tamo gdje nema električne struje, sijalica uveče, mogućnost da se napuni telefon, a posebno frižider, jer se hrana može sačuvati duže. Kad smo stigli do koliba porodice Ećo primijetila sam neobično lijepe detalje koje su svemu davale jednu ljepšu notu. Detalji su podsjećali na kulturnu baštinu ovog kraja i na nekadašnji život na katunima. Pomislila sam da u porodici Ećo postoji neko sa izrazitim umjetničkim talentom. Ispostavilo se da su ti detalji takođe dio projekta, da su žene edukovane od strane stručnjaka kako da izrade određene ukrase, kako i gdje da ih postave. Sve u svemu, utisak na posjetioca je izuzetno pozitivan. U ovom slučaju sam taj posjetilac ja, ali sam ubijeđena da će i drugi to doživjeti na sličan način.
Iako je po planu trebalo da obiđemo još tri porodice na tri poprilično udaljene lokacije nismo odoljeli da ne trknemo do još jednog uzvišenja i bacimo pogled na selo Korita odakle potiče porodica Ećo. Sa uzvišice se pružao pogled i ka selu Đalovići. Uočavala se i čuvena Đalovića klisura u kojoj je smještena Đalovića pećina koja još uvijek čeka da postane čuvena onoliko koliko zaslužuje.
Pozdravili smo se sa više nego ljubaznim domaćinima svjesni da se porodica Muratović sa katuna Pučpolja pita šta bi s nama. No, prije nego što smo stigli do njih, naravno, zaustavili smo se više puta. Najviše nam se dopalo selo Kruščica, a Komovi su nas budno pratili gdje god da smo mrdnuli. Prosto nam je bilo neobično kad ih ne bismo zapazili u nekom kadru.
U ovom kraju ima raznih objekata o kojima postoje brojne legende koje su dio istorijskog nasleđa, a trebalo bi da budu i dio turističke ponude ovoga kraja, ali još uvijek nisu. Takav lokalitet je Jerinin grad pored kojeg smo prošli na putu za katun Pučpolje. Morali smo se zaustaviti. Gomila kamenja u obliku piramide na sred livade, i to u predjelu gdje bi baš morao da se pomučiš da pronađeš kamen, mora izazvati interesovanje. Znam od ranije da veliki broj ostataka koji datiraju iz srednjeg vijeka nose zajednički naziv Jerinin grad, pa tako i ovaj. Pročitah legendu o nastanku ovoga mjesta, ali mi bješe baš prekomplikovana. Tek… u davna vremena ovdje je stradala carica Jerina, a od njenih dvora ostalo je ovo brdašce sastavljeno od kamenja. Mnogo više od samog Jerininog grada mene je oduševila okolina. Na koju god stranu pogled bacila, prizori su bili “za razglednicu” (što bi se nekad reklo) ili za “kaver fotku” (mnogo razumljivije danas).
Po agendi, naredni katun koji je trebalo da posjetimo je katun Pučpolje. U katun izdižu porodice Muratović i Osmanović koji žive u selu Kalica koje pripada opštini Petnjica. Dočekao nas je mladi bračni par sa malim djetetom što je predstavljalo izuzetak u odnosu na dosadašnje domaćine. Tu je bila i majka domaćina Ervina Osmanovića, ali je u prvom planu bio ovaj par koji je umjesto da ode u inostranstvo, kao i većina njihovih rođaka, odlučio da se okuša u turizmu (uz stočarstvo, kojim se već uveliko bave). Ispod lijepe nadstrešnice (donacije u okviru projekta) čekalo nas je slatko od šargarepe.
Ova mlada porodica, kao dodatni motiv za boravkom na katunima i bavljenjem stočarstvom i turizmom dobila je i dva mala objekta, takozvane kućere u kojima turisti mogu da prespavaju. U unutrašnjosti dominiraju narodni motivi ovoga kraja. Sezona 2023. može da počne! Katun Pučpolje se nalazi na prelijepom proplanku. Domaćin je uzorao poveći komad zemlje. Ima brojne planove, a ja mu od srca želim da ih realizuje, a i sigurna sam da će to učiniti.
Oktobarski dan je kratak, a planovi su nam bili grandiozni. Moralo se dalje, koliko god nam se još ostajalo. Od velikog broja katuna koji su bili obuhvaćeni ovim projektom, izabrano je njih nekoliko da bi se prezentovalo urađeno. Pred nama je bio duži put koji nas je vodio do planine Cmiljevice (koju dijele Rožaje i Berane) i skijališta Lokve. Tu se nalazi katun Dolovi, a u njemu nas je čekala porodica Bojović. Opet mlađi bračni par sa čak troje djece. Ovakve porodice su budućnost ove vrste turizma i očuvanja katuna kao kulturne baštine i privredne djelatnosti. Katun je smješten u strani pa nije bilo previše mjesta za nadstrešnicu i dva kućera. Ipak, gdje čeljad nisu bijesna… A ova su preumiljata, posebno najmlađa ćerkica koja mi se “slučajno” našla u kadru. Na stolu je bilo postavljeno “meze” iako smo svi istakli da smo “prebukirani”. Ipak, nismo htjeli da uvrijedimo domaćine.
Kad smo stigli neosjetno je počeo da se spušta sumrak, ali dok smo progovorili s domaćinima, zamezili, i dok je ekipa RTCG uzela izjavu od domaćice naprečac je stigla noć. Najgore je bilo to što je trebalo da obiđemo i porodicu Kljajić, takođe u katunu Dolovi. Oni su s pravom na nas bili malo ljuti. Kako neće, čekali su nas čitav dan sa raznoraznim ponudama. Osim toga, već je pao mrak, a glavni razlog zbog kojeg je izabrana baš ova porodica je što im je kroz program pružena pomoć oko renoviranja i adaptacije stare kuće gdje će dogodine početi da primaju goste. Kuća se nalazi ispod puta i do nje vodi prilično strma staza. No, nismo se dali omesti. Svi skupa, uz pomoć raznih svjetlosnih pomagala, nogu pred nogu, spustili smo se do kuće. Ona izgleda kao etnografski muzej. Saša iz Regionalne agencije reče da mu je najžalije što nismo došli ranije zbog fantastičnog i neuobičajenog pogleda koji se pruža iz dvorišta kuće, zbog čega se katun i zove Dolovi. Ostalo je ovo da se provjeri i pogleda nekom drugom prilikom. Što se hrane tiče, ovdje smo se konačno zahvalili i izvinili domaćinima, ali poneka ljuta se nije mogla odbiti. Nije imalo smisla.
Iz Dolova se pruža odličan pogled na Berane. Nebo je te večeri dodalo malo svoje scenografije pa smo svi mi, poslije pozdrava sa članovima porodice Kljajić povadili mobilne telefone da ovjekovječimo neobični prizor. Odvezli smo se do hotela Berane komentarišući detalje dana na izmaku. Bilo ih je previše za jedan dan. Zbilja, šta se sve nekad ugura u desetak sati, to je nevjerovatno. Imala sam utisak da je dan trajao tri puta duže. Atmosfera u autu, tokom čitavog dana, bila je toliko dobra, prožeta neprekidnim šalama i doskočicama. Ne sjećam se kad sam se toliko ismijala. Sjutra nas je čekalo još katuna, a neki od nas su ipak imali snage da u hotelu, uz čašicu vina, prokomentarišu viđeno.
Prva tačka do koje je trebalo da stignemo sjutradan je trebalo da bude planinarski dom Krivi do. Internet pretraga nije dala nikakav rezultat, pa smo bili zbunjeni. Kakav je to dom kad se o njemu ne možeš informisati “online”? Ispostaviće se, nadasve neobičan. No, na putu ka njemu dijelom smo prošli dobro poznatim putem koji od Lubnice vodi ka Bjelasici, starim putem koji čeka (a strah me je da ćemo se svi načekati) otvaranje čuvenoga tunela kojim bi se od Kolašina, a time i Podgorice, do Berana stizalo mnogo brže. Kad sam prethodni put ovuda prolazila padala je jaka kiša pa nisam obratila dovoljno pažnje na okolinu. Mada, i tada sam konstatovala, a sada se i konačno uvjerila, da građevinski “poduhvati” oko glavnog puta prijete da unište ono zbog čega se ovdje i prave apartmani – ljepotu prirode. Reče neko “naš Zlatibor” – za one koji ga vole.
Na raskrsnici na Bjelasici skrenuli smo lijevo. Desni kraj vodi ka katunu Vranjak i dalje ka Zekovoj glavi. Prosto nisam mogla da vjerujem da ja, koja sam samo ovoga ljeta ovuda prošla 3-4 puta, taj krak puta nisam ni konstatovala. Dakle, prema Katunu Krivi do, nikada nisam išla, a mislila sam da poznajem Bjelasicu. Još dok smo se spuštali u udolinu u kojoj je smješten dom (na visini od 1686 m nv.) uočili smo fantastičan položaj i ljepotu okoline. Kad smo se primakli, a tek kad smo prošetali kroz prostorije doma, nismo mogli da povjerujemo da nešto ovako lijepo postoji kod nas.
Onda slijedi priča koju, i to samo samo djelimično, može da shvati (ne i prihvati) neko ko poslednjih 30-ak godina živi na ovim prostorima. Naime, izgradnju ovog prelijepog objekta je prije 15-ak godina finansirala Austrijska vlada koja je uradila mnogo za razvoj turizma i planinarenja, posebno na sjeveru Crne Gore. Projekat je predat na brigu i korišćenje lokalnoj samoupravi, u ovom slučaju opštini Andrijevica. I… Šta su oni uradili? Zaključali ga! I, valjda, progutali ključ. Pošto objekat nisu stavili u funkciju tolike godine, počeo je da propada. Agilna petočlana ekipa iz Regionalne razvojne agencije Bjelasica, Komovi i Prokletije je uspjela da rekonstrukciju ovoga planinarskog doma uvrsti u projekat “Katuni – nova turistička ponuda Crne Gore”. Dom je sinuo u svakom pogledu i izgleda više nego fantastično. Cjelokupna ekipa se detaljno izdivila svakom detalju, a ja i Saška, kao jedine predstavnice svoga pola, posebno smo bile očarane detaljima koje su u okviru projekta, a po ugledu na narodnu radinost, napravile (isplele, satkale) žene ovoga kraja. Prosto, šećerlema.
Nedaleko od doma, na katunu koji se zove kao i dom – Krivi do, ljeti boravi porodica Zeković. Gospodin Zeković je godinama nudio opštini Andrijevica da on vodi brigu o domu, ali pozitivni odgovor nije stizao. Niti su ga davali njemu, niti su uspijevali da nađu nekoga drugoga. Iskreno se nadam da će od sljedećeg ljeta ovaj dom da se smjesti na planinarsku mapu Crne Gore kao objekat koji ima rijetko dobre uslove i koji se nalazi na izvanrednom mjestu za sve one koji žele da istraže ljepote Bjelasice i Komova, kojih nije malo (ni posjetilaca ni ljepota). Gospođa Zeković nas je počastila priganicama sa sirom, džemom i medom. To što je ona nazvala priganicama su jedne od najljepših krofni koje sam ikad probala. Vjerujem da bi planinari bili očarani ovakvim doručkom u ovom fantastičnom okruženju.
Produžili smo do katuna u kojem borave Zekovići. Njihova kuća je jedna od baš rijetkih objekata na katunima koja je građena od čvrstog materijala. Bila je pokrivena šindrom, nekad uobičajenom krovnom pokrivkom koja polako nestaje. Još jedan poduhvat Regionalne agencije (nisu me ničim zadužili da ih ovoliko hvalim, stvarno su zaslužili) je što su se dobrano angažovali da dođu do materijala i majstora i prekriju krov kuće Zekovića šindrom. Rezultat je izvanredan.
Prepuni pomiješanih utisaka i osjećanja uputili smo se ka Bačkom brdu u katun Asanovića. To je trebalo da bude posljednja posjeta u okviru ovog promotivnog putovanja. Imali smo sreće sa vremenom. Početak oktobra je bio lijep, onako kako samo u oktobru zna da bude lijepo. U svakom katunu, počev od dočeka, preko razgovora sa domaćinima pa do hrane i pića koji su nam bili ponuđeni, sve, baš sve je bilo tako da se samo superlativima može opisati. Čak toliko da ti ponestanu riječi dovoljno pohvalne za sve što smo tamo vidjeli i doživjeli. Ali… Uvijek neko “ali” koje svima nama sreću kvari. Ono što je po meni, najveća prepreka da se ovi divni domaćini, i još više domaćice, predstave svjetskoj populaciji turista su loši putevi. Ovo nisu samo loši putevi, već, na momente i očajni. Ja sam imala sreću da se vozim u Ladi Niva koja je auto bez konkurencije za te predjele pa se nisam toliko obazirala na put. Ali, teško da mogu da zamislim nekoga sa luksuznijim terenskim autom koji bi bez grča u stomaku prošao ovuda. Zato je najbolje da se do ovih lokacija dođe pješke. Osim toga, od pješačenja se ogladni, a pješačenje poslije jela pomogne da se bar neka kalorija izgubi. O svemu ovome sam razmišljala dok smo se primicali Bačkom brdu na kojem je smješten Katun Asanovića. Posljednjih bar nekoliko desetina metara do njih je bilo mnogo bolje preći pješke, što sam i uradila. Ovdje su nas dočekali preljubazni domaćini Asanovići (nisu u srodstvu sa Asanovićima iz Kokota, rekoše). Katun je nekad bio poveći. Položaj mu je fenomenalan, između Bjelasice i Komova, a jesen mu je dodala onaj čuveni “tač” (što bi rekao Knez). Tek, ja se razlećeh sa fotoaparatom i napravih gomilu fotografija. Taman da sebi napravim veliki problem tokom selekcije za blog. Opet su se pojavili i Komovi koji su nas jedno kratko vrijeme bili napustili. Pošto su ranije, u blizini, viđali kampere kako spavaju na otvorenom, jedan dio imanja su ogradili i za kamp. Tačno u hladovini jednog prelijepog drveta.
Za ova dva dana smo degustirali brojne domaće proizvode. Ne zna se šta je od čega bilo ukusnije, niti koja se domaćica više istakla. Tek, bilo me je sramota pri pomisli koliko bih zaostala kad bih se sa njima “potrkala” u kulinarstvu. Šta su jedne lazanje naspram ovoliko pita i drugih đakonija. O siru i kajmaku da ne pričam. Ipak, ili smo bili na tren ogladnjeli, ili je stvarno pita gospođe Asanović bila najbolja, ne znam. Tek, mi joj nezvanično dodijelismo tu titulu. Bilo je tu i variva od koprive i svega ostaloga, ali pita… “Mrtva usta da je jedu”, rekao bi naš narod.
Tu se zvanično završilo ono što je bilo planirano ovom promotivnom posjetom. Sve je bilo savršeno: od vremenskih prilika preko domaćina iz Regionalne razvojne agencije za Komove, Bjelasicu i Prokletije (dug li im je ovaj naziv) do domaćina i dočeka na katunima. Ne sumnjam ni najmanje da svako onaj ko dođe tokom narednih ljeta do ovih i drugih katuna (nismo ih mogli sve obići za dva dana, a sigurna sam da i ostali imaju šta da ponude), neće otići razočaran. Na puteve se ne treba obazirati. Treba prednost dati pješačenju, kampovanju. Ovo je za mlade, za djecu… idealna prilika da vide kako se nekad živjelo, da se upoznaju sa domaćim životinjama, nadišu zdravog vazduha, naslušaju tišine… Ubijeđena sam da katuni imaju budućnost u godinama i decenijama koje dolaze. Bila bi velika šteta da nestanu, a mladi ljudi koje smo kao domaćine upoznali tokom ova dva dana, daju nadu da moje želje neće ostati puste.
Posjetom Bačkom polju našli smo se na dijelu Bjelasice koji pripada Andrijevici. Ispostaviće se da nismo bili previše udaljeni od prevoja Trešnjevik (koji se nalazi na putu Mateševo–Andrijevica). Put do njega nas je vodio pored još jednog prevoja, za koji do tad nisam bila čula, do prevoja Lisa (1780 m nv.). Pogled sa prevoja je očaravajući. Iako smo krenuli kući, nismo se žurili. Nismo se mogli nadiviti prizorima koji su se pojavili ispred nas, prije svega Komovima. Iza nas smo ostavili Bjelasicu i Katun Asanovića (koji se odavde savršeno vidio), dok smo duboko ispod mogli da vidimo selo Kralje, a malo dalje i Andrijevicu. Savršeni vidikovac do kojeg se može doći i autom.
Pozdravili smo se sa ekipom RTCG i krenuli ka Beranama (tamo su nas čekala auta). Prolazili smo kroz selo Kralje. U njemu se nalazi Kraljska koliba, prvo seosko domaćinstavo iz ovog kraja koje je počelo da pruža turističke usluge (takođe uz pomoć mnogo hvaljene Regionalne razvojne agencije). Moj FB prijatelj Igor je domaćin Kraljske kolibe. Mnogo puta sam namjeravala da svratim ali se nisu poklopile kockice. Nisu ni sad. Žurili smo ka Beranama. I onda Manda reče: čuo sam da ovdje ima neki spomenik u obliku aviona… Eh! Pored toga se nije moglo proći. Do aviona nas je vodila prenezgodna krivina, ali je Lada savlada iz više poteza. Kralje su čudo: imaju Zavičajni muzej, spomenik u obliku aviona posvećen četvorici pilota iz ovoga kraja, iz Kralja je porijeklom i Karađorđe, jer mu je djed ovdje rođen… Kralje su odavno zaslužile posebnu priču, ali se, za sad, na mala vrata uguraše u priču o katunima.
Vraćajući se kući razmišljala sam kako sam imala sreću da budem pozvana na ovo promotivno putovanje i da li ću uspjeti da vam dobro prenesem utiske iz ova dva fantastična dana.
Bonus video:
