Kroz Tiranu sam prvi put prošla idući za Ohrid prije 13 godina. Nije bilo zaobilaznice, išlo se kroz sami grad. Sjećam se da je saobraćaj bio tako brz i gust da sam bila šokirana. Toliko mi se ukočila kičma od “kočenja” (bila sam suvozač) da sam se oporavljala skoro dva mjeseca. Od tad sam je zaobilazila u širokom luku. Ali čula sam, iz raznih izvora, pozitivne priče o Tirani: ima predobre muzeje, parkove, tržne centre… Sve u svemu, vrijedi je posjetiti. Kad je negdje krajem marta moj najstariji sin izrekao pozitivan sud o Tirani, posebno impresioniran parkovima, odluka je pala: za Uskrs idemo da upoznamo Tiranu. Nismo imali puno vremena, ali smo rekli: “Bolje i dva dana nego ništa”.
U Tiranu smo stigli oko podne. Dan je bio sunčan i prilično topao za drugu polovinu aprila. Smjestili smo se nedaleko od centra i odmah krenuli u istraživanje. Društvo su nam pravili Mirjam i Nikola koji je imao neka maglovita sjećanja o Tirani jer je dolazio prije više godina. Prvo smo pošli do glavnog gradskog trga, Skenderbegovog trga. Obnovu trga je finansirala Kuvajtska banka. Upravo je bila u toku priprema za međunarodnu folklornu manifestaciju. Na sve strane su bili rasprostrti elementi scenografije, pojačala i ostali detalji. Ponadali smo se da ćemo prisustvovati koncertu, ali se on održavao 2 dana kasnije. Pripreme su otpočele na vrijeme.
Oko trga je smještena većina najvažnijih državnih i kulturnih institucija. Tu se nalaze: Narodni istorijski muzej, Palata kulture u kojoj su smješteni Opera, Balet i Pozorište, Gradski parlament, Državni parlament, Nacionalna banka, Ethem-begova džamija (najstariji objekat među njima i najstariji sačuvani vjerski objekat u Tirani, pročitah negdje). Tu je i petnaestospratni hotel Tirana Internacional. Tirana je privredni, društveni i kulturni centar Albanije i njen glavni grad još od 1920. godine. Dominantno mjesto zauzima i skulptura Skenderbega na konju, visoka 11 metara. Do sloma komunističkog režima Envera Hodže ovu poziciju je zauzimao Staljinov spomenik. Trg je konačno renoviran 2017, godine, a dobio je i nagradu EU za najbolji javni prostor. Blago je zaobljen pod uglom od 2,5% što ga čini neobičnijim i zanimljivijim. Površina od 40.000 m² u potpunosti je pretvorena u pješačku zonu.
Prozujali smo po trgu, obišli sve okolne zgrade, od kojih svaka nosi neku priču, ali mi za njih nismo imali puno vremena. Nacionalni istorijski muzej, koji zauzima poziciju nasuprot Skenderbegovom spomeniku, bio je u fazi rekonstrukcije. Čuveni mozaik “Albanci” koji se nalazi na pročelju, bio je prekriven zastorom sa odštampanom fotografijom mozaika. Posjeta ovom muzeju mi je bila prva na listi: šta vidjeti u Tirani; ali je ipak ostala za neki drugi put.
Čuveni hotel Internacional našao se u sjenci daleko veće zgrade koja je napravljena tik iza njega. Iza zgrade Narodne banke štrči veoma lijepa i neobična zgrada neke nove banke. U Tirani je nevjerovatna ekspanzija gradnje visokih zgrada. Kao da se takmiče koja će biti viša i neobičnija. Svaka za sebe možda i jeste zanimljiva, ali se ne poštuje prostor i ono što je tu izgrađeno prethodno. Tek… uganuli smo vratove gledajući zgrade u fazi izgradnje, smještene u neposrednoj blizini trga. Pored već pomenutog hotela Tirana Internacional, stiješnjena između zgrada, našla se i čuvena Sat kula, izgrađena još 1822. godine, koja je vremenom rasla dok nije dostigla sadašnjih (nekad respektabilnih) 35 metara, a u kojoj kuca sat njemačke proizvodnje. I prelijepa zgrada Poljske ambasade se nalazi “u klinču” zgrada visoke spratnosti. O mnogobrojnim arhitektonsko-građevinskim “bravurama” nisam stručna da sudim.
Tek… svi bi nekako da se uguraju u sami centar i ta gužva smeta oku, a posebno fotografu. Nisam uspjela ništa da uhvatim u kadar kako sam željela jer, nema mjesta. To se posebno odnosi na vjerske objekte. Pored već spomenute Ethem-begove džamije, tu je i novoizgrađena monumentalna džamija, najveća na Balkanu, Namazgah. Izgradnju džamije je finansirala Turska. Gradnja je počela 2015. godine i nisam bila sigurna da li je već bila “stavljena u funkciju” ili su je još uvijek glancali. Hram Vaskrsenja Hristovog, završen je 2012. godine. Veoma je moderan i ne liči na pravoslavne crkve na kakve smo navikli. Pročitah da je projekt urađen u njujorškom arhitektonskom ateljeu od strane grčkih arhitekata. Crkva je visoka skoro 30, a zvonik 46 metara (kažu, treća po veličini pravoslavna crkva u Evropi). Ali, sve se stisnulo i mnogo izgubilo od monumentalnosti. Pošto smo bili kratko, išli smo tamo gdje nas je put nanio, bez nekog strogog plana. Tako smo propustili katoličku crkvu Sv. Pavla koja, uvjerila sam se kasnije sa fotografija, nimalo ne zaostaje za glavnim vjerskim objektima ostalih vjeroispovijesti. Izgradnja vjerskih objekata od strane raznih donatora, očigledno ima za cilj da što veći broj građana postanu vjernici. Neobično, ali to im u Albaniji, za razliku od mnogih zemalja bivšeg socijalističkog režima, ne polazi baš tako lako za rukom. Čak 30% stanovnika je vjerski neopredijeljeno. Što je najvažnije, i oni koji se izjašnjavaju kao vjernici žive jedni pored drugih bez tenzija. U svim većim gradovima džamija, katolička i pravoslavna crkva se nalaze u centru grada u neposrednoj blizini jedna drugoj.
Produžili smo do glavne šetačke zone, ulice Murat Toptani prepune kafića i restorana raspoređenih s obje strane ulice. Na kraju ulice je ogromni tržni centar koji nosi naziv kao i ulica: Toptani. Prije tržnog centra ulazi se u ostatke stare tvrđave koja datira iz vizantijskog perioda. Ostali su samo djelovi šest metara visokog zida, dok su se unutra smjestile ekskluzivne radnje i ugostiteljski objekti. Priča o jeftinoći u Albaniji ovdje “ne pije vodu”. Samo smo prošetali i bacili pogled. Htjedosmo da svratimo na kolač. Kad vidjesmo da košta 6 eura, namah se sjetismo da smo na dijeti. Na svakom koraku neki simpatični detalj bi privukao našu pažnju. Gospođi koja je plela i prodavala svoje rukotvorine moj fotoaparat i ja se uopšte nismo dopali.
Prošetali smo, zavirili lijevo-desno, popili piće i nastavili. Mnoge stvari su nam privlačile pažnju. Sukob starog i novog postoji, ali nije tako dramatičan kao u Skadru jer se, bar u centru grada, “staro”, presvučeno u nove fasade veselih boja (kažu da je za to zaslužan Edi Rama dok je bio gradonačelnik), dosta dobro drži. Najveće i najupadljivije zgrade su one koje pripadaju mnogobrojnim bankama. U prolazu smo primijetili da su skoro svi balkoni zgrada prepuni cvijeća što im daje šarm i toplinu. Na svakom koraku pažnju bi nam privukla poneka skulptura (pretežno bronzana, ali ne isključivo).
Na raznim pozadinama, vrlo neočekivanim, umjetnici su pustili mašti na volju, te se može vidjeti dosta grafita, murala i drugih oblika takozvane “ulične umjetnosti”.
Piramida, neobična građevina u centru grada, bila je u fazi rekonstrukcije, kao i fontana u omladinskom parku. Fotografije budućeg objekta Piramide su takve da će sigurno biti nezaobilazna tačka tokom posjete gradu. U omladinskom parku poseban prostor za pse okupio je brojne vlasnike pasa sa ljubimcima. U blizini smo ugledali neobični objekat. Radi se o instalaciji japanskog umjetnika Sou Fujimotua koja se zove “Oblak”. Ovdje se održavaju i koncerti, muzički i plesni. Ambijent je, zbilja, originalan. Tek naknadno pročitah da se unutar njega treba fotografisati jer zbog prelamanja svjetlosti fotografije budu krajnje neobične. Često ovako nešto saznam prekasno. No, valjda ću opet navratiti.
Prošli smo dijelom grada koji se popularno zove “Blok” (Blloku). Nikola se prisjetio da je ovo centar noćnog života Tirane. U kasno popodne nije se ničim odavao. Poneko preluksuzno auto, svjetski brend i tome slično, ali ludi provod… Rekosmo: “Vratićemo se kasnije i provjeriti”. Smještaj nam nije bio predaleko. Vratili smo se poslije par sati. Čak je bilo i prilično rano. Možda oko 9. Nismo mogli da vjerujemo u šta se, za 3 sata pretvorila nadasve tiha ulica. Haos od gužve, muzike, auta, toaleta. Bili smo u čudu. Sa svake strane su tukli decibeli iz “najjače”. Muzika moderna, svjetska. Samo smo uhvatili krug i produžili dalje do jedne kafanice gdje smo u miru popili, ko pivo, ko vino. Fotografije iz “ludog provoda” iz Bloka nemam. Tek nekoliko iz dnevne šetnje tim prostorom. Inače, u ovoj ulici se nalazi nekadašnja kuća bivšeg diktatora Envera Hodže. Iz tog razloga, ovaj dio grada je naseljavala nekadašnja politička elita te je bio zatvoren za ostale građane. Čak ga nije bilo ni na kartama. Gradski oci još uvijek nisu odlučili kakvu namjenu da daju kući omraženog diktatora.
Narednog jutra mi je prvi cilj bio Nacionalni istorijski muzej. Čula sam da su osavremenili muzej, ali ne dade mi se da se u to i uvjerim. Poranili smo. Stigli smo prije 9, a muzej se otvarao u 10 sati. Preusmjerismo planove i odlučismo da prvo odemo do parka “Evropa” koji nam je ishvalio naš prvjenac. Prošli smo pored starih, niskih zgrada sa obnovljenim fasadama u kojima su smještene razne državne institucije i izašli na široki bulevar sa šest traka (plus dvije biciklističke). Vau… otelo nam se iz grla. Imali smo sreću da se održavala neka manifestacija pa je dio bulevara do trga Majke Tereze (gdje smo se bili zaputili) bio zatvoren za saobraćaj. Vidjelo se da bulevar nije nov. Nije nov, a tako širok?! Pa, bilo je vidovitih planera, a jedni od njih su bili italijanske arhitekte koje su pravile plan Tirane još prije 2. svjetskog rata.
Iza trga Majke Tereze je smješten glavni stadion, koji iz daljine (a i blizine) više liči na neki futuristički muzej. Tek kad smo pročitali natpis na zidu shvatili smo da je to stadion. Nešto što nam je iz daljine izgledalo kao neobična instalacija bio je perač prozora na vrhu dizalice.
Park počinje odmah poslije trga. Prošli smo pored hotela Hajat (Hyatt Regency) kojem se dograđivao dio. U Tirani, inače, često može da se naiđe na svjetski poznate brendove iz raznih oblasti. Park “Evropa”, glavni gradski park je priča za sebe. Bili smo iznenađeni njegovom veličinom, raznolikošću sadržaja i brojem ljudi koji su toga dana pohrlili u park. U parku se nalazi i vještačko jezerce. Oko njega su načičkani kafići i restorani. Nije bilo prazne stolice. Puno mladih parova sa djecom se šetalo, hranilo patke. Tu je bila i biblioteka na otvorenom, teretana na otvorenom… Najviše od svega me oduševila pozornica za razne manifestacije koje mogu da se odigravaju tokom suvih i toplih dana po kojima je Tirana poznata. Sjetih se takozvanih “mikro-lokacija” koje su tih dana nicale kao pečurke na svakom ćošku moga grada pa se zapitah je li nam gradonačelnik stigao bar do Tirane. Je li prošetao ovim parkom? Tako ja uvijek. Kad god se nečim oduševim, sjetim se nečega što mi pokvari raspoloženje. Moram debelo da poradim na sebi.
Dugo smo šetali po parku, a onda smo se sjetili da vrijeme curi, a mi imamo u planu još nekoliko stvari. U povratku, u neposrednoj blizini glavnog trga, svratili smo do jednog od bunkera pretvorenih u muzej: Bunk Art 2. Postoji i Bunk Art 1, naravno, ali je i on ostao za naredni put. Inače, Albanija je poznata kao zemlja bunkera. Tokom režima Envera Hodže u zemlji je napravljeno, pročitah podatak, ne znam da li je baš precizan, 173.000 bunkera (Neke brojke idu i do 700.000, ali mislim da su ipak pretjerane). Od pada ozloglašenog režima, neki su propali, neki dobili kakvu god upotrebnu funkciju, a većina je samo meta telefona i fotoaparata turista kojih je u Albaniji sve više. Ovaj podzemni bunker u samom centru grada pretvoren je u muzej svjedočanstva o zlodjelima režima koji je vladao zemljom od završetka Drugog svjetskog rata pa do 1990. godine kad ga je narod pobunom svrgao sa vlasti. Veoma je potresan ovaj muzej, a gledaocima je na zanimljiv i savremen način predstavljeno ono što se dešavalo tokom godina kad je Albanija bila najzatvorenija i najsiromašnija zemlja Evrope. Mjesec dana poslije moje posjete Tirani pročitala sam u Vijestima jedan veoma opširan tekst o ovom muzeju kojeg vam toplo preporučujem ukoliko želite više da saznate o ovom nadasve interesantnom muzeju i događajima koji su ga inspirisali.
Kad sam izašla iz ovog podzemnog muzeja nisam više bila ni za šta. Ostade i Nacionalni istorijski muzej za neku narednu priliku! I pored najbolje volje realno zaključismo da smo se baš premorili i da je za sad obilazak Tirane završen. Auto smo, inače parkirali ispred zgrade gdje “čuvar” naplaćuje brigu o njemu. Pisalo je da zgrada u kojoj je trebalo da budemo smješteni ima parking, ali uspjeti tu da se parkiraš bilo bi skoro kao da dobiješ sedmicu na lotou. Nismo bili zadovoljni ni smještajem. Stanodavac nam je u posljednjem momentu promijenio stan koji nije odgovarao ponuđenom. Ne znam kako, svi se hvale, ali mi nismo uspjeli da nađemo ni odgovarajući restoran. Većinom su to bili objekti sa brzom hranom, a arapski restoran koji su nam preporučili iz obližnjeg kafića je bio obična prevara. Sve to je bilo zato što smo imali malo vremena, što se nismo prethodno detaljno raspitali o svemu i što smo vidjeli samo centar grada. Tirana, sa preko 500.000 stanovnika je daleko više od toga. Kao što rekoh, nije daleko, biće još prilika.
Ne mogu glavni grad Albanije da poredim sa Pragom, Bečom, Barselonom, Istanbulom… Ja Tiranu poredim sa njom samom od prije 30 godina, sa Tiranom od prije 15 godina. Nevjerovatan je napredak koji je taj grad doživio za tako kratko vrijeme. Zelene površine, široki bulevari, muzeji (koje tek treba da vidim), simpatični detalji na svakom koraku, cvijeće… je ono što mi se mnogo dopada. Noćni život nije za mene odavno, pa bih ocjene o njemu ostavila mlađima. Ne znam kako će se nove, monumentalne zgrade uklopiti u postojeći prostor, ali, imaću priliku da provjerim jer je udaljenost glavnog grada Albanije od Podgorice još jedna veoma značajna prednost koju on ima u odnosu na druge evropske prijestonice. O cijenama da i ne govorim.
Bonus video:
