Početkom novembra dobila sam poziv da budem dio ekipe “novinarskog karavana” koji je trebalo da prođe rutom koja je obuhvaćena projektom “Hu-Hu: Tragovima sova i drugih divljih vrsta”. Putovanje je trajalo četiri dana, a ja sam u prethodnom blogu opisala šta smo sve vidjeli i gdje smo bili za prvih dan i po putovanja.
Nosilac ovog projekta je Centar za zaštitu i posmatranje ptica (CZIP) iz Podgorice sa partnerima iz Crne Gore iz Srbije. Kao i dva prethodna projekta koje sam imala priliku da propratim, i ovaj je finansiran od strane Evropske unije u okviru IPA Programa prekogranične saradnje, samo ovoga puta Srbije i Crne Gore, uz kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.
Projektom koji je trajao dvije godine obuhvaćeno je osam opština. Sa naše strane: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje i Petnjica, a sa srbijanske: Tutin, Sjenica i Prijepolje. Cilj projekta je bio da se navedeno područje predstavi turističkom tržištu na više načina. Prije svega, kao destinacija koja osim prirodnih ljepota obiluje i biljnim i životinjskim vrstama koje treba da budu razlog posjete gostiju. Na ovom području se nalaze i izvanredni objekti kulturno-istorijskog nasljeđa koji se nadovezuju na prirodne ljepote i sa njima zajedno predstavljaju jedinstvenu turističku ponudu ovog područja. Kad se tome doda i gastronomska ponuda, turistička priča se zaokružuje na najbolji mogući način.
Putovanje smo započeli u Pljevljima, a nastavili kroz opštine Bijelo Polje i Berane. Od kulturno-istorijskih znamenitosti posjetili smo Zavičajni muzej u Pljevljima (ja i Husein-pašinu džamiju) i manastir Podvrh u opštini Bijelo Polje. Što se prirodnih ljepota tiče imali smo priliku da se divimo meandrima Ćehotine i rijeci Bistrici u Đalovića klisuri. Čak i na mene, kao osvjedočenog ljubitelja prirode, prva dva dana posjete najveći utisak su ostavila seoska domaćinstva i njihove priče: domaćinstvo Jakića (Potpeće kod Pljevalja), domaćinstvo Pešića (Tomaševo) i Kuća Kljajića (Lubnice).
Krajem drugog dana smo se zaputili prema Rožajama i visoravni Štedim. Kratak novembarski dan nije dozvoljavao da se ljepote prirode predstave fotografijom na pravi način. Visoravan Štedim nas je očarala na prvi pogled. Pela sam se na Hajlu prije nekoliko godina, ali ništa sem nje u ovom dijelu naše zemlje nisam imala priliku ranije da vidim. Štedim je naziv i za planinu (čiji je najveći vrh Ahmica) i za visoravan. Granica sa Kosovom je na samo nekoliko kilometara odavde. Kolibe u katunu su imale izgled kakav ranije nisam imala priliku da vidim. Ugao pod kojim se nalaze strane krova je veći, što je omogućilo da se preko krova stavi zemlja iz koje raste trava. Sigurna sam da to ljeti pruža finu zaštitu od vrućine, ali ne znam kako kolibe prežive zimu pod težinom snijega. Ili se prave nove svakog ljeta? Pokušavajući da nađem što više informacija o Štedimu naletjela sam na jedan dokumentarac o ovom području. Ovdje, kao i vjekovima ranije, ljeti izdižu Albanci s Kosova i ovo je njihov specifični stil gradnje objekata za stanovanje u katunima.
Inače, od Rožaja do Štedima vodi asfaltni put. Dijelom se preklapa sa putem prema graničnom prelazu Kula, a onda se odvaja desno. To je novi put napravljen za potrebe žičare čija izgradnja je u toku. Dio urađenog se vidi. Dokle se stiglo i kad će žičara biti dostupna ljubiteljima skijanja, ne znam. Dok su se ostali fotografisali, ja sam produžila malo dalje da vidim šta se krije “iza brda”. Umalo me šlog nije strefio kad je neposredno ispred mene u vazduh prhnulo jato jarebica. Ne zna se ko je koga više prepao. Samo sam uspjela da podignem fotoaparat i škljocnem na neviđeno. Da se ostane duže, na ovakva i slična iznenađenja sigurno bi moglo češće da se naiđe. Samo, treba biti priseban i brzo reagovati. Inače, u okviru ovog projekta je planirano (dio poslova je već odrađen) uređivanje i markiranje planinarske staze dužine čak 50 km, koja vodi do mjesta Beleg u Srbiji. Duž staze je planirano da se naprave i četiri foto-čeke koje bi strpljivim ljubiteljima divljine i fotografije omogućile da ne strecaju kao ja nego da imaju prednost nad onim što naiđe. Osim životinjskog svijeta, na području koje smo obilazili, nalazi se i zanimljiv biljni svijet. Na Štedimu, na sred proplanka ugledali smo muniku. Okolo je gusta četinarska šuma. Po livadama se mogu brati brojne ljekovite biljke, a sigurna sam da u određenim periodima ni poznavaoci gljiva ne bi ostali kratkih rukava. Tek, i moj drug Zoga i ja utefterismo Štedim kao destinaciju “must go” za sledeće ljeto.
U sami sumrak smo se teška srca odvojili od Štedima i krenuli prema selu Grahovača u seosko domaćinstvo porodice Hadžić “Sastanci”. Mrak je već uveliko zavladao kad smo se primakli objektu za koji sam ja odmah rekla:”Ovo je restoran, i to poveći. Kako seosko domaćinstvo?” Međutim, tokom razgovora saznali smo da je sve ovo nastalo od vikendice koju su Hadžići imali na ovom mjestu. Naš domaćin Ermin, zajedno sa svojim ocem je podigao kompletni objekat, malo po malo. Kaže: “Nijedan majstor ovdje nije ekser zakucao”. Objekat je izvanredan: kombinacija drveta, kamena i stakla. Ispred je veliko dvorište, prostor za zabavu djece, ribnjak. Hrana domaća, specijaliteti ovog kraja. Erminova majka, gospođa Elmaza, pravi suvenire. Posebno joj ide od ruke tehnika fito-kolaž, “slikanje” suvim lišćem i cvijećem. Imala je i izložbu u Kulturnom centru Rožaje. Njene slike uglavnom kupuju stranci, mada ih najčešće poklanja. Oduševila sam se kad sam vidjela neke njene radove. Za ovu tehniku je potrebno neviđeno strpljenje i posvećenost. Fotoaparat mi je nikakav za vještačko svjetlo, pa nemam prigodne fotografije da vam približim ovo izuzetno seosko domaćinstvo koje ne treba da mimoiđete ako vas put nanese u ove krajeve.
Prespavali smo u Rožajama. Ujutro smo poranili, opet u trci sa zatvaranjem puta, ovoga puta na trasi Rožaje–Špiljani, čija se izgradnja odužila u nedogled i kraj joj se ne nazire. Osim prašine, prepreka na putu zbog radova, najviše me šokirala deponija tik uz put. Taman sam zaboravila jednu, naišli smo na još jednu. Dakle, ko god stupi na tlo naše “ekološke” države preko ovog prelaza može odmah da se uvjeri koliko su nam priča i realnost na suprotnim stranama.
Kad su se projektni patrneri sa naše strane dogovarali o mjestima koja treba da obiđemo u Srbiji, očekivali su da ćemo u Tutinu posjetiti neku džamiju. Oni su, međutim, rekli da u njihovom kraju najveću kulturno-istorijsku vrijednost ima manastir Crna Reka. Momentalna asocijacija na ovo mjesto je negativna. U prošlosti su se tu desile neke loše stvari koje su ovaj manastir stavile u žižu javnosti. Kad sam pitala da li se radi baš o to manastiru, Aldin, vođa projekta sa strane susjeda, imao je odgovor: “Velika je šteta što manastir pamte po tome, a ne po mnogim pozitivnim stvarima po kojima zaslužuje da bude upamćen”. I, zbilja… Od momenta kad smo prišli objektu, pa do odlaska, bili smo očarani. Prije svega smo bili oduševljeni spoljnim izgledom manastira koji odudara od svega do sad viđenog. Manastir je smješten u klisuri Crne rijeke. Ona ponire malo prije manastira i izvire malo poslije njega. O tome kako je do te pojave došlo postoji legenda. Ta i druge zanimljive priče držale su nam pažnju. Manastir su još u 13. vijeku osnovali monasi. Zato je tako skroman i spolja i unutra. U ovaj manastir, nadajući se čudima i ozdravljenjima, do kojih, prema vjerovanju, dolazi zbog prisustva moštiju Petra Koriškog, dolaze pripadnici svih konfesija. Po tome ga upoređuju sa našim Ostrogom. Na kraju smo počašćeni kafom i čajem, a put smo nastavili prepuni nenadanih pozitivnih utisaka, čestitajući Aldinu na izboru lokacije.
Naredna destinacija, koju smo svi s nestrpljenjem iščekivali, bila je hranilište bjeloglavih supova. Ono se nalazi na Pešterskoj visoravni, pa je i susret s njom bio dodatan razlog našeg nestrpljenja, jer… kratak je novembarski dan. Upravo zbog toga, vozeći se ka hranilištu, nismo se nigdje zaustavili. Divili smo se tom nevjerovatnom pejzažu kroz prozor kombija. Prosječna nadmorska visina Peštera je oko 1200 metara, a površina Pešterskog polja 63 kvadratna kilometra. Pešter neki zovu srpskim Sibirom, jer zimi temperature znaju da pođu u debeli minus. Ogromno prostranstvo netaknute prirode je idealno za bavljenjem stočarstvom. Tu nastaje čuveni sjenički sir. Iako je bio početak novembra oko nas je sve bilo zeleno kao da je sredina proljeća. Promicali smo pored brojnih stada ovaca i goveda. Škljocala sam kroz prozor, ali te fotografije nisu dobar reprezent prelijepe okoline. Pešterom se lijepo i provozati. Pa, ako se nađete u blizini, skrenite s puta, upoznajte se sa ovim nevjerovatnim krajolikom. Približavajući se hranilištu bjeloglavih supova dobili smo instrukcije: “Priđite lagano. Nemojte da pričate. Prošli put kad smo prilazili nismo razmišljali o tome i supovi su nam ispred nosa odletjeli.” Pripremili smo se sa fotoaparatima i mobilnim telefonima na gotovs, šunjajući se kao u akcionim filmovima. Ali… Kad smo stigli do ivice hranilišta u vazduh su prhnule dvije vrane i pobjegao jedan mali pas. Kakvo razočaranje. Mrtve i poluraspadnute krave su ležale na sve strane. Scena me je najviše podsjetila na neke prastare vestern filmove čija se radnja odvija u pustinjama. Bjeloglavi supovi su lešinari. Komunalne službe okolnih opština dovoze ovdje uginule životinje i time čine dvostruku korist.
Kad već nismo vidjeli ptice radi kojih smo došli, odlučili smo da se popnemo na Trojanov Vrh koji se izdiže iznad hranilišta, a sa kog se pogled pruža nadaleko. Malo smo se nećkali zbog sumraka koji je počeo da se prikrada, ali veća grupa se ipak zaputila ka uzvišenju. Iako je sunce bilo na zalasku, pogled ka ravnici je bio fantastičan. Vratili smo se nazad polovično zadovoljni. Pešter je ispunio naša očekivanja, ali smo žalili što supovi nisu bili gladni kad smo im došli u posjetu.
Sjutradan nas je čekala posjeta Uvcu, lokaciji koju smo svi najviše iščekivali. Nadali smo se da nas supovi neće iznevjeriti kao kod hranilišta. I nisu. Dok smo se primicali mjestu odakle se najbolje vide meandri Uvca primijetili smo ih kako kruže iznad. Promijenila sam objektiv da budem spremna za njih, ali sam ostala nespremna za meandre. Ne može se sve. Srećom se tu našao Dražen sa selfi štapom pa sam dobila prelijepu fotografiju i sebe i meandara.
Ja sam se skoncentrisala na ptice. Bile su previsoko i za moj objektiv, ali povremeno se neki sup spuštao niže i obrušavao pored nas. U momentu kad mi je jedan bio tik iznad glave fotoaparat je zakazao. Kao ponekad pištolj u filmovima, u odsudnim momentima. Bjeloglavi supovi spadaju u ugrožene vrste. Uz velike napore ljudi ova vrsta je uspjela da se održi na ovim prostorima (hranilište je sigurno tome doprinijelo), na veliku radost, kako prirodnjaka, tako i ljubitelja prirode iz čitavog svijeta. Bjeloglavi supovi su ptice grabljivice iz porodice jastrebova, a ne orlova, kako sam ja mislila dok se nisam bolje informisala. Raspon krila odrasle ptice može da dostigne i 2,80 metara. Glava im je mala, a rep kratak. Bijelo paperje na vratu i glavi im je kumovalo imenu i čini ih posebnim.
Duvao je jak i prilično hladan vjetar, ali nam ništa nije smetalo. Ja bih tu ostala do mraka, sa ukočenim vratom, da nismo morali da krenemo dalje. Nismo otišli predaleko. Etno selo “Molitva” smo vidjeli sa glavnog vidikovca, a kasnije smo otišli i do njega. “Molitva” se sastoji od 3 bungalova i restorančića koji se nalaze iznad samog kanjona rijeke Uvac, na prelijepoj lokaciji. I Uvac je ove godine, kao i sve rijeke i jezera u regionu, daleko niži nego inače, što se i po fotografijama uočava, ali je i dalje atrakcija. Ostali smo da se okrijepimo kafom ili čajem i da svedemo utiske jer smo se tu rastali sa ekipom iz Srbije.
Nastavili smo prema Prijepolju i manastiru Mileševa, jednom od najznačajnijih srenjovjekovnih manastira SPC. U maju mjesecu sam prvi put imala priliku da vidim ovo monumentalno zdanje, a poslije samo pola godine i drugi put. Odslušali smo pažljivo priču o istorijatu manastira koju nam je ispričala, veoma nadahnuto, igumanija manastira. U ovom manastiru se nalazi jedna od najčuvenijih fresaka iz toga perioda “Bijeli anđeo”, kao i, kako tvrde, najbolji portret Svetog Save. Oko manastira – sve pod konac.
Na putu ka posljednjem cilju u okviru ovog putovanja prošli smo preko planine Zlatar. Prelijepa je priroda tamo gdje je prekomjerna izgradnja objekata raznih vrsta nije unakazila. Nikakvoga plana, nikakvoga uklapanja u prirodu i stapanja s njom. Jedino o čemu se dobro vodilo računa je da se nagura što više kvadrata stambenog prostora. Prošli smo i kroz Novu Varoš. Nisam ranije imala prije prilike da je vidim. Reklo bi se da je na umoru i pored velikog bilborda na kojem piše “EU podržava razvoj Nove Varoši”. Voljela bih da ta podrška urodi plodom.
Posljednja posjeta tokom ovog putovanja bila je rezervisana za etno selo “Rakidžija” koje se nalazi u selu Jabuka, u blizini graničnog prelaza Ranče pored Pljevalja. Tamo nas je već čekao postavljen ručak. “Primaća” prostorija me je oduševila. Namještaj, puno drvo, rustičan. Saznadoh da su ga pravili “neki stolari iz Loznice”.
Domaćica Dragana, vlasnica etno sela, koja je ujedno i kuvarica, konobarica, spremačica, turistički vodič… priča je za sebe. Kulinarskom vještinom, otresitošću i uopšte životnom snagom i energijom nas je očarala. Ispričala nam je da se dugo godina bavila raftingom, a onda je odlučila da se okuša u turizmu i na drugi način, kao vlasnica pansiona. Veoma je uspješna u tome. Ima brojne goste sa svih strana koji dođu na rafting, obiđu manastir Dubnica, manastir Mileševa, selo Kamena gora… Odu i do manastira Ostrog. Vrate se na dobru domaću večeru, voze bicikla po netaknutoj prirodi, idu da posmatraju ptice. “To je to!” – povikala je Bojana, vođa naše male ekspedicije. “U ovome je sažeto sve ono što smo ovim projektom htjeli da postignemo”. Kad je Dragana na kraju izvadila postere sa brojnih radionica koje su se, između ostalog, organizovale u njenom objektu, među njima je iskrsao i poster na kojem se nalaze sove Srbije, stavljena je tačka na i. Saznali smo i zašto se projekat zove “Hu-Hu”.
Povezani članci
Bonus video:
