Čim grane proljeće zasvrbe me tabani. Pratim brzinu otapanja snijega po okolnim vrhovima i revidiram spiskove za novu planinarsku sezonu. Iako su mi Kučke planine (Žijovo) najbliže, ne mogu se pohvaliti da sam se popela na mnogo vrhova toga masiva. Njih krasi četrdesetak vrhova, od kojih je 15 preko 2000 mnv. Dio su masiva Prokletija. Teren je uglavnom kamenit, sa izuzetkom Magliča i Crne planine. Ja sam do minulog ljeta uspjela da se popnem samo do vrha Magliča i na Hum Orahovski. Početkom juna, vrijeme je bilo promjenljivo, onakvo kakvo se ne preporučuje za planinarenje, ali ja sam se toliko bila uželjela prirode da sam odlučila da rizikujem. Torač je odavno bio na spisku, a uspon na njega, bar prema pisanju gospodina Popovića iz Vrhova Crne Gore, bio je dobar izbor za laganu šetnju. Torač je jedan od nižih vrhova Kučkih planina (1876 mnv.), ali se zbog svog položaja sa njega se pruža izvanredan pogled. U početku je izgledalo da su meteorolozi omanuli i da će dan biti ljepši nego što smo očekivali. Čak je i pogled na Podgoricu sa prvog vidikovca u okviru rute “Krug oko Korita” bio toliko bistar da smo morali da se zaustavimo.
Nastavili smo prema Kučkim koritima pa smo na na raskrsnici u Preoču skrenuli lijevo ka Bukumirskom jezeru. Nismo se nigdje zaustavljali već smo preko sela Bezuje, Cvilin, Kržanja, katuna Kastrat mimoišli Bukumirsko jezero i stigli do iznad katuna Mokra. Na lakat krivini skreće se desno, na makadamski put koji vodi ka Širokaru. Prateći instrukcije iz već pomenutog bloga pažljivo sam motrila da ne previdim skretanje u desno kojeg sam se sjećala iz prethodnih vožnji ovom dionicom. Ono se, nalazi poslije otprilike 3 km, na polovini puta od Mokre do Širokara. Vrlo brzo poslije skretanja, stigli smo do pustog katuna Točak Rašovića gdje smo se parkirali. Postoji i istoimeni izvor koji smo nekako previdjeli. Katun se sastoji od nekoliko improvizovanih, pretežno limenih kućeraka. Reklo bi se da ljeti tu neko boravi, ali toga dana nije bilo nikoga. U međuvremenu se skroz naoblačilo, a kad smo izašli iz auta počelo je da prokapava. Pošto nas je do cilja dijelilo samo 200 visinskih metara, a za divno čudo bili smo ponijeli kišne kabanice, nismo htjeli da odustanemo.
Putanja kreće iznad katuna i zaobilazi greben sa jugozapadne strane. Staza je markirana tamo gdje se poklapa sa dionicom Bukumirsko jezero – katun Torač – Širokar. I tamo gdje nema markacija, orijentacija je jednostavna. Svakim korakom okolni prizori su postajali sve ljepši. Otvarao nam se pogled na brojne vrhove čija smo imena više nagađali nego što smo tačno znali koji su. Iako nam je magla povremeno ometala pogled, uspjela sam da vidim Maglič, put prema Širokaru (prevoju iznad Rikavačkog jezera), katun Ljakovića, Vila… U pozadini su se tek nazirale Prokletije. Ispod nas smo uočili ostatke nekadašnjeg katuna Torač. Možda i tu neko ljeti navrati, ali odozgo je djelovao potpuno napušten.
Teren Torača je kamenito-travnat. Uspon je više nego lagan, a ljepota prizora desetostruko premašuje napor koji se ulaže u uspon. Nismo imali sreće sa vremenom. Magla i sitna kišica su kvarile uživanje u šetnji, ali je pogled na okolne vrhove uspio sve da nadoknadi. Prvo sa naše lijeve strane, a kasnije iza nas, pružao se fantastični trojac: Pasjak, Štitan, Surdup sa kog smo jedva uspijevali da odvojimo pogled. Ipak, nisam ni jednom pomislila (za divno čudo): ovdje ću se popeti ovoga ljeta. Ipak je to prekrupan zalogaj za mene.
Do Torača se može doći i od Bukumirskog jezera. Lijepo je proći i tom rutom. Ove dvije staze se preklapaju u jednoj tački i odatle više nema markacija. Penje se “slobodnim stilom”, ali se ne može promašiti jer je vrh vidljiv sve vrijeme. Vrh Torača izgleda kao krov “na dvije vode”. Sipila je sitna kišica, ali ona ne bi bila preveliki problem da joj se, uoči poslednjeg uspona nije pridružio prilično jak vjetar. Iako sam stabilna (s obzirom na odnos visine i težine ), strepila sam da me ne obali. Srećom, nije. Ipak, fotoaparat sam krila ispod kabanice i samo povremeno i na tren ga vadila da ponešto zabilježim.
Kad smo bili na vrhu, kiša je na tren stala. Oprezno sam se nagnula na desnu stranu da bacim pogled iz ptičje perspektive na katun Mokra. Ispred nas se nalazilo jedno mini “sedlo”, a sa lijeve strane se vidio katun Jezero koji se nalazi u blizini Bukumirskog jezera. Tek, na koju god stranu da se okreneš, pogled je fantastičan. Nema šta se odatle nije moglo uočiti, čak i po ovakvom danu. Osim već navedenog vidio se i Treskavac, a u daljini se nazirao Maganik, Moračke planine, Sinjajevina. Definitivno se ovdje mora doći ponovo, ali moram da budem strpljiva i odaberem vedar dan.
Lagano smo se spustili i u povratku se divili okolini. Dok smo, vozeći se nazad sumirali utiske i pravili planove za naredne subote ispred nas se našla jedna skupina divljih konja koja je išla nogu pred nogu, ne obazirući se na nas. Nisam htjela da im poremetim mir pa sam nekoliko fotografija napravila kroz šoferšajbnu.
Poslije dvije nedjelje smo krenuli u osvajanje Treskavca. Poslije neizostavne konsultacije sa blogom Vrhovi Crne Gore odlučili smo se za svoju varijantu. Naime, poslije otprilike 2/3 puta od skretanja ka Bukumirskom jezeru odavno smo uočili tablu prema katunu egzotičnog naziva – Guzovalja – koji je takođe početna tačka za uspon na Treskavac. Do njega smo stigli poslije 1500 m za mene stresnog puta jer je provalija bila s moje strane, a zbog krupnog kamenja na putu Daster je neprestano poskakivao. Subjektivni osjećaj je bio da smo prešli bar 5 kilometara.
Pokušavajući da svaki vrh osvojimo na najlakši način, a gledajući mapu i udaljenost računali smo: jeste odavde veći uspon, ali je manja razdaljina. Možemo autom da se primaknemo do samog podnožja. Ispostaviće se da nam je bilo mnogo pametnije da smo pratili uputstva sa spomenutog bloga. Penjući se ka vrhu u potpunosti smo shvatili uzrečicu: “Preko preče, naokolo bliže”. Katun Guzovalja je ušuškan na terasi iznad Trepetljikovog dola. Vidi se da se dolazi u živ katun. Tu su bile košnice, a i bašte. Samo, toga dana nismo nikoga sreli. Tačno iznad katuna uzdiže se Treskavac. Sa svojih 2024 mnv. spada u 15 najviših vrhova masiva Kučkih planina.
Pronašli smo stazu koja nije bila baš idealno markirana, ali se mogla pratiti do razdvajanja puta prema Surdupu. Odatle pa do vrha markacija nije bilo. Nije se moglo zalutati. Cilj se vidio. Ali, odabir najbolje trase je bio upitan. Primjenjivali smo razne varijante: cik-cak, pravo gore… Sigurna sam da se moglo bolje jer kao da smo uspijevali da idemo najtežom varijantom. Teren je bio kamenit, u kombinaciji sa travom. Jedna od gorih varijanti. Kratku pauzu smo napravili sjedeći pod ručnom. Nekako smo se dokopali prevoja Jezerce i tu malo duže odmorili jer smo bili pregurali najgore. Vrh se uočavao direktno ispred nas, a ostatak staze do njega je izgledao neuporedivo pitomije od već pređenog dijela puta.
Visinska razlika od 474 metra nije strašna kad se malo razvuče, ali ovako, direkt uvis, nije za potcjenjivanje. Kad se tome doda izuzetno negostoljubiv teren od oštrog kamenja, uspon na Treskavac iz katuna Guzovalja sam proglasila podvigom i bila baš zadovoljna sobom. Nedjelju dana ranije pas mi je povukao fotoaparat sa stola. Pri padu se oštetio objektiv pa sam se morala osloniti na mobilni telefon i objektiv za veće udaljenosti tako da fotografije ne reprezentuju na najbolji način ono što se može vidjeti tokom uspona na ovaj vrh. Uglavnom, iako smo se baš, baš umorili dok smo došli do vrha, pogled je, kao što to najčešće bude slučaj, uticao da na umor momentalno zaboravimo. Tad smo definitivno zaključili da je uspon iz katuna Momonjevo sigurno mnogo lakši i da bi valjalo i tuda proći. Tek, koji god vrh osvojimo, poslije toga pribilježimo bar 2-3 potencijalna za vikende koji su pred nama.
Sa vremenom smo imali mnogo više sreće nego prilikom osvajanja Torača. Bilo je oblaka, ali je vazduh bio čist. Uspjeli smo da uočimo brojne vrhove, a najviše smo se oduševili kad smo u daljini primijetili Komove. Jedva smo se odvojili od ovih fantastičnih prizora i krenuli nazad.
Spuštanje, za razliku od brojnih ranijih, ne da nije bilo lakše od uspona, već mi se čini čak i teže. Ali, uspješno smo ga okončali bez lomova i uganuća. Bez dobrih gojzerica se na ovu stranu ne bi smjelo kretati.
Osokoljeni uspješnim usponom, imali smo u tom momentu dobru volju da nastavimo sa osvajanjem vrhova Kučkih planina. Ali ljetnje vrućine su nas odvele na drugu stranu i mi smo kraj naše planinarske sezone dočekali sa više osvojenih vrhova Moračkih planina nego Kučkih. O tome u nekom od narednih blogova.
Bonus video:
