Prošlog maja smo tokom jednog prazničnog dana obišli nekoliko prirodnih ljepota na sjeveru naše zemlje. I sami smo bili iznenađeni time što smo uspjeli da vidimo za samo jedan dan. Jeste da smo bili uranili i da smo na kraju Zlatice jednom nogom već u Kolašinu, ali tad nije bilo čak ni auto-puta. Prvo smo svratili do prelijepih vodopada na rijeci Lještanici, koji su udaljeni 6 km od Tomaševa. Sljedeća tačka su nam bili meandri Ćehotine.
Nismo zaobišli ni Pljevlja. Kratko smo se zadržali tek da srknemo kafu i osjetimo atmosferu Milet bašte. Svratili smo i do Komina, da vidimo ostatke iz Rimskog doba i na kraju stigli i da se spustimo do rijeke Ljutice koja se nalazi nadomak mosta na Đurđevića Tari. Bio mi je to jedan od najljepših izleta po Crnoj Gori. Razmišljam da ga zaštitim u Zavodu za patente pod nazivom: “Jasnin izlet”.
Ove godine, kad su se primakli majski praznici htjeli smo opet da napravimo neki izlet sjevernije od Podgorice, tamo gdje rjeđe idemo. Prvo smo razmotrili Bijelo Polje. No, sem Bjelasice (a ovaj put nismo planirali da planinarimo), najveće prirodne ljepote ove naše opštine su, rekoše nam, vodopad na Lještanici i kanjon rijeke Bistrice. Pošto smo i jedno i drugo već obišli, uzeli smo u razmatranje Berane jer je ta opština, kad su “Jasnina putovanja” u pitanju, prilično zapostavljena. Vodopad Skakavac je dobio prolaz. Raspitali smo se i saznali da se nalazi na putu Bijelo Polje – Berane, iznad istoimenog sela, 8 km prije Berana.
Duško je dobio precizne instrukcije od koleginice, beranske snahe. Sa glavnog puta se skreće pored jednog objekta neidentifikovane namjene. Nastavlja se makadamskim putem, paralelno sa magistralom. Na mjestu skretanja ne postoji putokaz, ali postoji info tabla, neupadljiva i bez ijedne korisne informacije. Bar nama tada. Dok smo pokušavali da shvatimo svrhu info table, s velikom pažnjom su nas posmatrala dva drugara iz dvorišta susjedne kuće.
Nastavili smo makadamskim putem koji je uskoro skrenuo nalijevo. Pažljivo sam posmatrala gdje bismo mogli da skrenemo prema vodopadu i jedva uočila usku pješačku stazicu. Nije bilo lako ni naći mjesto za parking. Ugurali smo auto preko puta objekta od pletenog pruća koje služi kao spremište za žito. Iz ko zna kog kuta memorije pojavila se riječ “koš”. Bar tako smo ga mi zvali dok smo imali selo i žito da smjestimo u njega. I tu je bila info tabla, zarasla u rastinje, skroz izblijeđela. Pošli smo pješke stazicom. Poljsko cvijeće je bilo u svom elementu.
Uskoro smo čuli lagani, a onda sve jači zvuk vode. Znali smo da smo na pravom mjestu. Prvo smo stigli do vodenice. Na njoj stoji mala metalna tabla na kojoj piše da je vodenica renovirana zahvaljujući fondovima EU. Obišli smo vodenicu i uz priličnu, ali srećom kratku strminu, stigli do vodopada.
Vodopad Skakavac je veoma simpatičan. Vjerovatno zna i za bolja izdanja, ali je i ovako ispunio naša očekivanja. Jedna slomljena grana se prepriječila, kao za inat, da ne dozvoli da se vodopad predstavi publici u najljepšem svjetlu. Osvrnuli smo se okolo i spazili stazicu kojom bismo se popeli iznad vodopada. Bila je jako strma, a mi u patikama, tako da kao ona lisica iz basne rekosmo: “Ma, sigurno nema ništa novo tamo da se vidi”.
Saznadoh da ima nekoliko interesantnih pećina, ali toga dana za njih nismo bili spremni. U povratku smo zastali pored svakog slapa, opet obišli mlin i vratili se do auta. Ko se nađe na putu Berane – Bijelo Polje, i nije mu bitno hoće li na cilj stići 45 minuta kasnije ili ranije, neće se pokajati ako svrati da upozna vodopad Skakavac.
Istorija, pa čak ni porodična, moram priznati, nikad mi nije bila jača strana i predmet većeg interesovanja. Onda sam došla do knjige Rovca kod Berana, autora istoričara i akademika Miomira Dašića, koju čitam na preskoke skoro godinu dana. Iz nje sam saznala da se ja, u stvari, djevojački prezivam Đorđijević, a ne Đorđević kako mi piše u dokumentima. Saznala sam i da su se moji preci doselili u Rovca iz Tušine kod Šavnika i da ja, u stvari nisam Vasojevka (fina i bez karmina) već da sam iz Drobnjaka. Čak piše i da mi je Bora Čorba neki daleki rod (na šta bih nekad bila preponosna).
Imala sam negdje u podsvijesti te podatke (posebno ovo za Boru Čorbu jer je kad je ostarao postao ista moja pokojna tetka), ali sam se zainteresovala za sve to poslije jedne blic posjete Rovcima prošlog ljeta. Išli smo na Udovinjicu iznad Lubnica i u povratku smo se odvezli do Rovaca samo da vidimo hoćemo li strefiti put i da bacimo pogled na Berane s te visine. Ništa mi nije izgledalo poznato od prethodne posjete od prije skoro 40 godina. Društvene mreže su me “ofirale” da sam stigla do Rovaca i rodbina se naljutila što ih nisam posjetila. Zato sam ove godine morala da ispravim tu grešku, pa smo se poslije vodopada uputili za Rovca.
Opet nas je GPS pogrešno provozao, isto kao i prošle godine. Nekako smo nabasali na posljednje skretanje i pravo gore, 5 km od Donje Rženice, stigli smo u selo. Posjeta rođacima se nastavila izletom po selu. Imali smo najslađe turističke vodiče: Danicu i Miljanu. Rovca su smještena prilično visoko, na nadmorskoj visini od preko 1100 metara. Ispred same kuće smo imali pogled na Komove (koji su izvirivali iza brda, skroz pokriveni snijegom), naselje Vinicku, Bjelasicu (koja se bijelila samo pri samom vrhu). Potom smo se popeli malo iznad sela do vidikovca sa kojeg se pruža najljepši pogled na Berane.
Šetnju po Rovcima smo nastavili ka izvoru Studenac koji se nalazi na kraju sela. Tu je podignuta spomen česma posvećena ućitelju Tomović Vučku. Pored izvora se šćućurila rijetka ravna površina jer je selo smješteno u strani. Na njoj dva gola sa ručno pravljenom mrežom. Ne pamtim da me je nešto toliko ganulo kao ta scena. Na putu do izvora smo prošli i pored škole. U četvorogodišnjoj školi ima svega nekoliko đačića iz 2-3 kuće. Samo je polovina zgrade čak i osposobljena za nastavu. Druga polovina je prepuštena zubu vremena. Po veličini čitave škole se vidi da je nekad ovdje, kao i u svim našim selima, bilo mnogo više đaka.
Na kraju su nas naši ljupki vodiči odveli i do izvora Lješavica, najljepšeg kutka u selu, a i šire. Šumskim putem smo autom došli do iznad izvora, a onda smo se spustili veoma strmom i klizavom stazicom. Prijatno nas je iznenadila lijepota, kako izvora, tako i okoline. Tu je izbetoniran podest, klupice… Izuzetno mjesto za odmor, izolaciju i meditaciju.
Na rastanku, naše drage Danica i Miljana su nas nagovarale da posjetimo arheološko nalazište Tumba koje se nalazi u Donjoj Rženici, ali smo već imali isplaniran nastavak puta pa smo njega, čuveni Polimski muzej i manastir Đurđeve Stupove ostavili za narednu priliku, a mi smo se uputili do Jasikovca, glavnog izletišta Beranaca.
Na njemu se nalazi spomenik čuvenog arhitekte, graditelja i umjetnika Bogdana Bogdanovića, koji je svojevremeno bio i gradonačelnik Beograda. Sramota me je bilo i od same sebe da za ovoliko godina nisam stigla da ovo vidim. Spomenik je podignut 1972. godine, na mjestu gdje su tokom II svjetskog rata strijeljani beranski rodoljubi. Spomenik je okružen sa 40 granita na kojima je ispisana istorija ovog kraja. Glavni spomenik je u obliku kupe koja podsjeća na metak. Visok je 12 metara.
Pokušavajući da napravim što vjerodostojniju fotografiju spomenika shvatila sam da se zbilja bez drona više ne može. Moram nešto preduzeti u tom pravcu. Nismo obišli čitav park. Kasnije su mi rekla da je trebalo. Ispraviću se. Ono što mi je zabolo prst u oko je megalomanska građevina ostavljena na pola gradnje na samom brdu. Ko je i šta je htio s tim (a nije rečeno i da neće ispuniti naum) nisam uspjela da dokučim.
Imali smo ideju da odemo do pećine koja se spominje kao glavna prirodna atrakcija opštine Petnjica. Tek, tamo nas put nikad nije naveo pa smo bili radoznali da upoznamo i Bihorski kraj. Opet nas je Google navigacija tako izvozala da smo se, kad smo se po drugi put našli na istoj raskrsnici, baš iznervirali. Kasnije je naš najmlađi sin bacio komentar: “Ada, tamo gdje vi idete ni Google nije prolazio”.
Vozili smo kroz prelijepe, nama nepoznate predjele, a nismo se ni zaustavili da napravimo koju fotofrafiju. Mislili smo da smo već u Bihoru, pa nas je začudila crkva na seoskom groblju i krst na obližnjem uzvišenju. Ispostaviće se da smo i ne znajući, prošli kroz beransko selo Polica. Kaže mi FB prijatelj, porijeklom iz toga sela, da je to selo drugo po veličini u Crnoj Gori i da je nekad bilo žitnica toga kraja.
Pored seoske crkve se nalazi suvi bor za koji se vezuju brojne legende toga kraja. Takođe se smatra da je na tom mjestu sahranjen čuveni prorok Stan Šćekić. Razočarala sam ga što nisam napravila ni jednu fotografiju pa mi je pozajmio nekoliko svojih.
Stigli smo nekako i do Petnjice. Moglo je brže i jednostavnije, ali se nama tako rijetko kad ide. Nismo se zaustavljali u samom mjestu već smo, prateći putokaz, nastavili ka pećini i Arheološkom parku Torine. Oznake su nestale, a mi smo stigli do male seoske škole i sela Radmanci.
Škola sa fasadom od opeke i natpisom “TITO” vratila nas je u šezdesete godine prošlog vijeka. Zaustavili smo se pored škole da osmotrimo okolinu i vidimo kuda dalje. Prvi lokalac koji je naišao, ne samo da nije čuo za pećinu, nego nas je uputio u skroz suprotnom smjeru.
Srećom, sa drugim smo bolje prošli. Pećina je bila nedaleko od škole. Instinkt nas nije prevario. Stigli smo do izuzetno ružnog betonskog mosta, koji se baš nikako ne uklapa u okolinu, i tu se zaustavili. Malo naprijed smo ugledali bilbord, koji nam je bio okrenut leđima. Pošli smo do njega. Na njemu informacija o pećini i Torinama.
Nedaleko odatle ugledali smo klupicu te smo pomislili da su Torine tu. Ali, to je bio samo vidikovac prema selu Radmanci i Petnjici . Tada smo sa te strane primijetili asfaltni put. Otkud sad on ovdje? Tad je usmjerenje info table dobilo smisao. Vratili smo se do nje i konačno ugledali markacije ka pećini Grad.
Staza ide uz samu stijenu po improvizovanoj metalnoj konstrukciji, već djelimično uništenoj. Preskočili smo. Snašli smo se. Nije bilo odustajanja kad smo već dotle stigli. Pećina je smještena u Radmanskoj klisuri kojom protiče rijeka Radmančica.
Visoka je oko 30 metara, širine 25 i dubine oko 50 metara. Podzidana je kamenim zidom koji je služio da zakloni ulaz u pećinu. Pećina je i vrijedni arheološki lokalitet. U njoj su pronađeni vrhovi stijela, razne alatke i posude. Moram priznati da ja i nisam neki veliki ljubitelj pećina.
Ali, svakako, nije na mene ostavila utisak kao neka prirodna ljepota koja bi mogla da privuče veliki broj turista. Ovakve kao ja, radoznale, koji hoće svuda da zavire, svakako da. Ali za masovniji turizam treba tu još dosta toga.
Naknadno sam saznala da smo preskočili da upoznamo i Bratimin vir na rijeci Popči, kao izuzetnu prirodnu atrakciju. Takođe, napravila sam veliku omašku što se unaprijed nisam informisala o značaju i ljepoti petnjičke džamije i njenoj čuvenoj zbirci ćilima, tako da i ovdje postoje razlozi za ponovni dolazak. Kraj je generalno lijep. Najbolje je kad očekivanja nisu prevelika. Onda uvijek budeš u plusu. Jedino sam od pećine Grad očekivala više.
Arheološki park Torine nismo ni uspjeli da nađemo, iako smo pokušali. Nije da se baš ne snalazimo u prostoru. Vjerovatno bi ga trebalo bolje označiti. Možda smo ga i vidjeli, a nismo bili svjesni šta gledamo. To mi je ostala misterija. Mada… umijemo i mi da zalutamo kao što smo kasnije, tražeći prečice do Bijelog Polja.
Nema sela toga kraja kroz koje nismo prošli vrteći se raznim putevima, dijelom i makadamskim. Tako smo upoznali i Trpezi, Tucanje i ko zna koja još sve ne. Neka nisu bila ni označena. Nismo se zaustavljali radi fotografisanja jer je dan bio na izmaku, a mi ljuti zbog loših putokaza. Dok smo stigli u Bijelo Polje, pao je mrak. Smjestili smo se u hotelčić da odmorimo umorne noge. nadajući se da će nas za nastavak puta poslužiti lijepo vrijeme kakvo smo imali prvog dana putovanja.
Bonus video:
