Kad smo se sredinom juna vraćali iz Gusinja novim putem prema Podgorici, zaustavili smo se u Ljepuši. Ovo albansko selo je posljednjih godina postalo pravi hit među planinarima iz čitavog svijeta. Ljepuša se nalazi na visini od 1350 mnm, što je oko 200 metara više od Vusanja, a čak 350 metara više od doline Grebaje, polaznih tačaka ka vrhovima Prokletija sa naše strane. Naša drugarica Sanja, koja nam je bila vodič do Buni Jezarca (Doline jezera), rekla nam je da moramo doći u Ljepušu, ali na jesen. Tada svi fantastični prizori koje inače vidimo tokom uspona na vrhove Prokletija budu za nekoliko nijansi ljepši zbog jesenjih boja. Ovaj dio Albanije se, inače, naziva Keljmendi. Usjekao se u teritoriju naše zemlje kojom je okružen sa tri strane. Samo prema jugu ima izlaz ka Albaniji. Tokom rigidnog komunističkog režima, sa Enverom Hodžom na čelu, vjerovatno zbog tolike blizine strane, neprijateljske države, ovaj kraj je imao dodatno pooštrene mjere kontrole i nadzora. Sada, međutim, ovamo hrle ljubitelji visina odasvud.
Čitavo ljeto smo iščekivali jesen i odlazak u Ljepušu, a onda smo, spletom raznih okolnosti, uhvatili posljednji voz 19. oktobra. Dani su već bili znatno kraći i hladniji, ali smo baš imali sreće sa vremenom toga vikenda. Jesenje boje su bile na zalasku, ali nismo dozvolili da nam išta pokvari radost upoznavanja Prokletija “s druge strane granice”.
Planirali smo da ostanemo dva dana i da osvojimo dva, kada su u pitanju Prokletije, oniža vrha. Za nas su bila jako izazovna jer smo odranije zaključili da smo sa pentranjem na ovu našu najzahtjevniju planinu završili. Ljepuša nam je pružila još jednu šansu.
Raspitali smo se o detaljima tura kod naših drugara planinara Milene i Borka, koji su ovaj dio Prokletija detaljno prešpartali u prethodnom periodu. Poranili smo, kao što i obično radimo. Nismo nimalo čekali na granici i već poslije sat i po smo stigli na početnu poziciju za uspon na Grebenit. Srknuli smo kafu u restoranu pored puta. Nismo rezervisali smještaj unaprijed jer smo zbog nekih prethodnih negativnih iskustava odlučili da to uradimo na licu mjesta. Probali smo da se raspitamo kod konobarice, ali bezuspješno. Rekli smo sebi: “Mislićemo o tome kad se vratimo sa ture”. Ostavili smo auto na proširenju pored groblja i povelike crkve odmah iznad puta. Prateći markacije, uz dodatnu potporu sa telefona (maps.me), poslije nekih 700 metara stigli smo do objekta koji nam je privukao pažnju velikim brojem solarnih uređaja na krovu i plastičnim cijevima postavljenim sa spoljašnje strane, koji su naružili lijepu kamenu fasadu. Ispostavilo se da je to hotel “Keljmendi” koji je, ispostaviće se, jedan od rijetkih, ako ne i jedini ugostiteljski objekat koji je u Ljepuši bio otvoren. U prolazu smo rezervisali sobu i zaključili da smo se autom mogli primaći još tih 700 metara do hotela. Odavde je bolje ići pješke.
Prethodnih dana je ovdje padala jaka kiša pa smo u prvom dijelu staze, dok smo išli makadamskim putem, nailazili na veoma blatnjave dionice, koje smo uspješno zaobilazili. U prvom dijelu staza je išla kroz šumu, nekad gušću, nekad rjeđu. Put je bio prilično širok. Očigledno služi kamionima koji izvlače drva. Mimoišli smo se sa jednim. Kad smo stigli do mjesta na kojem se parkirao nismo mogli da vjerujemo da je vozač uspio da savlada taj put. Ali, kad se udruže nužda i praksa postiže se i nemoguće. Lagano smo se uspinjali bez ikakvog napora jer je vrijeme bilo idealno za planinarenje. Markacije smo lako pratiti. Izlaskom iz šume prvi put došli smo do dva napuštena katuna. Sa čistine iznad katuna počeli su da nam se šire vidici. Uživali smo u pogledu.
Poslije proplanka smo opet ušli u šumu. Bila je gušća, a staza strmija. Nismo ni osjetili da smo stigli do vrha Grebenit. O tome nas je obavijestila tabla. Ispod samog vrha smo ugledali poveliki zatalasani plato na kojem je bilo dosta koliba, ali je bio neuporedivo veći broj ostataka nekadašnjih objekata, na osnovu čega smo zaključili da je u prošlosti ovdje bilo mnogo više ljudi i stoke tokom ljetnjih mjeseci. Isto kao i na našim katunima.
Grebenom smo stigli i do vrha Haramis, koji se nalazi sjevernoistočno od vrha Grebenit. Popeli smo se oko 500 visinskih metara, a da se nismo nimalo umorili. Prosto smo bili zatečeni tom činjenicom. Staza je razvučena i uspon je postepen. Uspinjanje kroz šumu mi je uvijek lakše padalo nego uspon po otvorenom, a ovdje se veći dio ture ide šumom. Sve u svemu, do Grebenita može da stigne svaki planinarski pripravnik. Dan je bio kakav se samo poželjeti može. Nebo bistro. Jedino nam je sunce ometalo dobar pogled prema jugu. Na sjevernoj strani, iznad doline Vermoše i grebena Mojana, uočili smo Komove. Nismo mogli da vjerujemo kako je sve tako blizu. Lijevo od njih uočavali su se vrhovi Kučkih planina (Vilu i Maglič smo prepoznali). Takoreći su na dohvat ruke. Sa drugim objektivom sam približila Komove da se uvjerim da su to stvarno oni. U podnožju Mojana, sa suprotne strane se nalazi Andrijevica. To saznadoh iz teksta mog drugog omiljenog bloga – Nestvarna mesta.
Nismo se mogli nadiviti pogledu. Uhvatili smo puni krug u više navrata, potpuno očarani. Dolje u dolini smo primijetili konjanika. Dvogledom smo vidjeli da su to, u stvari, dvije žene, jedna na konja, druga pored njega. Moralo se nazad u nekom momentu. Još jedna fotografija Grebenita i masiva na jugu u kojem se nalazi Berizdolit, naš sjutrašnji cilj, a onda put pod noge.
Soba u hotelu je bila kao kutija od šibica, ali nam to nije bilo mnogo bitno. Imali smo sreće da je bio otvoren. Bili smo jedini gosti. Odlučili smo, kad smo već tu, da se provozamo do Vermoše i da pronađemo neki restoran koji radi. Lijepa je dolina Vermoše. Na svakom koraku kuće za izdavanje, takozvane “bujtine” ili modernije “guest house”. Od restorana ni traga ni glasa. Stigli smo i do centra mjesta gdje se nalazi velika crkva Šin Đon iliti Sveti Jovan. Prošetali se okolo-naokolo, bacili pogled na neke info table i vratili se nazad. Vjerujem da bi se ovdje ljeti moglo provesti nekoliko lijepih dana samo u kuliranju, što bi se reklo. Ne nađosmo ništa ni primać’ restoranu, ali srećom smo ponijeli dosta hrane od kuće inače bismo morali da “trknemo” do Gusinja.
Sjutradan smo krenuli u osvajanje Berizdolita koji se nalazi nasuprot Grebenita, južno od njega. Polazna tačka za turu je tačno naspram jučerašnje, sa druge strane ulice na mjestu gdje je smještena osnovna škola. Od samog starta su nam se pridružila dva psa. Jedan je bio prilično oprezan i pratio nas je sa manje ili veće udaljenosti, dok se drugi ponašao kao da smo ga od kuće poveli. Staza je u početku išla kroz šumu, širokim putem. Sigurno smo mogli autom da se primaknemo kilometar-dva. Ali, šuma je bila toliko lijepa, vrijeme prohladno a vedro, da nam nije bilo žao što nismo. Uživali smo u svakom koraku. Bilo je markacija i raznih prečica. Preklapale su se i mimoilazile stare i nove markacije. Put se kasnije suzio i bio prilično strm, a kasnije smo opet išli širokom stazom po ravnijem terenu. Kad su Japanci pričali o tome koliko su šume ljekovite i kako boravak u njima pomaže jačanju imuniteta i boljem zdravlju, možda su imali ovu šumu na umu. Čista zdravina: fizička i psihička.
Kad smo izašli iz šume odmah smo uočili cilj kojem smo se zaputili – Berizdolit. Lako se uočava zbog kupastog vrha, a i zato što je, za razliku od uglavnom kamenite okoline, on travnat. U ovom dijelu naše ture apsolutno je dominirao Trojan koji se nalazio s naše jugozapadne strane. Često smo se osvrtali za sobom da mu se divimo iz nove perspektive, a Duško je, naravno, kovao planove za uspon na njega. Uočili smo i Trojanova vrata i pokušavali da skontamo da li nam je lakše da priđemo sa naše ili albanske strane, da dignemo ruke od Trojanovih vrata ili ne. U sebi sam mislila: “Babi se snilo što joj milo bilo” i pustila sam babu (bolje reći đeda ) da mašta. Kad smo malo odmakli od šume našli smo se na djelimično zatalasanoj visoravni na kojoj je bilo dosta pojedinačnih koliba koje koriste stočari u ljetnjem periodu. Čak smo u daljini vidjeli i neku krupnu stoku što znači da nisu još svi, kako bi se kod nas reklo, šljegli.
Ovdje su markacije nestale (ili smo ih mi zaturili), a telefon nam nije bio od pomoći kao što je bio slučaj prilikom uspona na Grebenit. Međutim, vrh na koji smo išli se dobro uočavao, nismo mogli da omašimo cilj, ali je bilo mnogo bitno s koje strane mu se najlakše prilazi. Duško je predlagao neke prečice, a ja sam, poučena brojnim prethodnim usponima više bila za varijantu: “Preko preče, naokolo bliže”. Zaobišli smo jedno uzvišenje i uputili se ka prevoju na kojem smo iz daljine uočili krst. Do njega smo stigli lagano. Od njega je kretao jači uspon. Tokom čitave ture je duvao vjetar, ali se ovdje značajno pojačao. Vodili smo bitku sa usponom i sa naletima vjetra. Ali, bili smo odlučni da stignemo do cilja. Svaki čas sam zastajkivala. Što da odmorim noge i suprostavim se vjetru, a što da se osvrnem i divim pogledu. Jučerašnji uspon smo imali kao na dlanu. Uočili smo i napušteni katun i mjesto gdje smo odmarali i odakle smo juče posmatrali Berizdolit. Vidjeli smo i Grebenit i Haramis, a Komovi i Kučke planine su se odavde čak i bolje uočavali. Izgleda da veća udaljenost daje bolju perspektivu. Trojan je i dalje bio glavni dasa.
Drugari su nas pratili do samoga vrha. “Naš” pas se umorio skoro kao i ja. Sa vrha se pružao izvanredan pogled na sve strane. Mogli smo grebenom da nastavimo dalje, ali smo zaključili da je to, što zbog vjetra, što zbog toga što nam treba snage i za povratak, preambiciozno u datom momentu. Bacila sam pogled prema podnožju i zaključila da je mnogo bolje što smo se popeli iz ovog pravca. Spustili smo se malo niže da probamo da koliko god ublažimo nalete vjetra i uživali u pogledu. Ispred nas nanizani velelepni vrhovi Prokletija. Nismo znali kako se većina zove, ali nam nije ni bilo bitno. Divili smo im se i bezimenima. Trojan, Talijanka i Popadija su se vidjeli najbolje, a posmatrali smo i Ljepušu iz ptičje perspektive. Sve u svemu, jedan izvanredan vrh, ali… Skoro na svakom vrhu se pojavi ovo “ali”. Nekad su to muve, nekad leteći mravi… a dosta često, kao i ovoga puta, jak vjetar.
Nismo ostali na vrhu koliko smo željeli da uživamo u popetih 600 i nešto metara i okolnim divotama, ali smo i sa toliko bili zadovoljni. Vratili smo se prečicom, puno lakše i brže. Sad je Trojan bio tačno ispred nas pa su planovi o načinu s koje strane da mu priđemo kad dođemo sljedeće godine bili glavna tema tokom silaska. Psi su i dalje trčkarali oko nas. Našli su i neki potočić da se napiju vode. Prije ulaska u šumu su nas pažljivo propratila i dva konja koja su stajala jedan pored drugog priljubljenih glava.
Kad smo ušli dublje u šumu začuo se kolež pasa. Prepala sam se za njih misleći da ih je neko napao. Zavikala sam ne bih li streknula neprijatelja. Međutim, ispred Duška, a iza mene, protrčao je zekan. Ja ga nisam ni vidjela jer je više letio nego trčao, a i da jesam, sigurno ne bih uspjela da ga fotografišem. Psi su jurnuli za njim i skroz zaboravili na nas. U selo smo se vratili sami. Epilog trke ne znamo. Navijali smo za zeca.
Zbog vjetra smo se vratili sa ture brže nego što smo planirali. Zato smo odlučili da svratimo u selo Selca koje nam je svakako bilo na putu ka kući. Čuli smo da u njemu postoji restoran sa dobrom i jeftinom pastrmkom. Tako je i bilo. Naselje je razuđeno iako je smješteno u usjeku. Uočili smo veliku katedralu. Kafana se nalazi pored rijeke na mjestu gdje postoji mali bazenčić. Pored njega se nalazi lokalna plažica. Mislim da i odavde postoje neke staze za penjanje, ali o tome tek treba da se raspitam. Malo je koje auto prošlo da nije navratilo u restoran. Dobar glas, daleko se čuje.
Vraćali smo se kući u potpunosti zadovoljni proteklim vikendom. Očekivanja su bila čak i prevaziđena. Pa, sljedećeg ljeta, ako nas noge podrže, pravac – Trojan.
Bonus video:
