S godinama sve više obraćam pažnju koga sve nema. Odlaze ljudi koji su obilježili svoje vrijeme: političari, pisci, glumci, muzičari, sportisti… Većina će ostati u lijepoj uspomeni.
U 2022. godini otišao je posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, ruski opozicionar Vladimir Žirinovski, japanski premijer Šinzo Abe, prvi ukrajinski predsjednik Leonid Kravčuk, bivši predsjednici Kine i Meksika, Đang Cemin i Luis Ečeverija Alvarez, ministar inostranih poslova Italije Franko Fratini, 64. američki državni sekretar Madlen Olbrajt, prva žena na toj funkciji, srpski poličari Latinka Perović i Dušan Čkrebić, dugogodišnji crnogorski poslanik Miodrag Vuković…
Umrli su brojni glumci: Džejms Kan (Soni Korleone), Rej Liota, Irena Papas, Hardi Kriger, Sidni Poatje, Žan Luj Tretinjan, Monika Viti, Pol Sorvino, Luiza Flečer, Branko Cvejić (Bane Bumbar), Ratko Polič, Tatjana Beljakova (Georgina iz Radovana III), Davor Janjić, Vesna Malhodžić, Miha Baloh (Nevesinjska puška, Vinetu), Snežana Nikšić, reditelji: Piter Bogdanovič, Žan Lik Godar, Puriša Đorđević, Dejan Mijač… Pa muzičari: Olivia Njutn-Džon, Vangelis, Kornelije Kovač, Igor Starović, Aki Rahimovski, Masimo Savić…
Pisci: Milovan Danojlić, Igor Mandić, Rajko Petrov Nogo, Milovan Vitezović, Dejan Tiago Stanković…
Nema više ni kraljice Elizabete II.
Sahranjeni su akademici Zoran Lakić i Ljubiša Rakić.
Beograd se oprostio od prvog omladinskog prvaka svijeta u šahu Borislava Bore Ivkova, stonotenisera Milivoja Karakaševića, novinara Milana Vlajčiča, Velje Pavlovića i Gorice Nešović, Zagreb od TV voditelja Saše Zalepugina i vaterpoliste Ronalda Lopatnija, a svijet i od Viktora Sanjejeva iz Rusije, trostrukog olimpijskog pobjednika u troskoku, njemačkog fudbalera Uve Zelera, američkog teniskog trenera Nika Boleterija.
I ove godine napustio nas je čitav jedan jugoslovenski fudbalski tim: 1. Milutin Šoškić, 2. Slobodan Škrbić, 3. Nikola Radmanović, 4. Miodrag Ješić, 5. Kiril Dojčinovski, 6. Siniša Mihajlović, 7. Stevan Ostojić, 8. Ivica Osim, 9. Stjepan Lamza, 10. Huznija Fazlić, 11. Nebojša Vučićević. Kao i košarkaši: Petar Skansi, Zoran Sretenović, Borut Basin…
* * *
Poslije svakih izbora u Baru, kroz čaršiju se pronese zabrinuti glas: “Kome je pripao Radio Bar?” Ni birači ni mnogi ovdašnji političari nikako da se naviknu da je Radio Bar Javni servis i da ne pripada nikome osim građanima, koji ga finansiraju preko posrednika, Opštine, kroz plaćanje poreza, taksi i drugih dažbina. Dakle, odgovoran je jedino Baranima i istini i nikome drugom. I tako će ostati. Makar dok bude Javni servis.
* * *
Odmorili smo malo od fudbala, ali i od komentatora koji su nas bombardovali nepotrebnim podacima, uz nevjerovatnu potrebu da sve vrijeme govore. Ali, sada smo naletjeli na košarkaške stručnjake koji se nadmeću u što slikovitijim opisima događaja na terenu. Posebno neodoljivo zvuči kad igrač “uzme” šut za tri poena.
* * *
Na roditeljske sastanke dolaze samo majke i očevi dobrih đaka. Vole da čuju kad im nastavnici hvale djecu. Roditelji loših đaka ne dolaze. Ne žele da slušaju žalopojke na račun svoje djece, niti pohvale na račun tuđe.
* * *
Kako je bilo lijepo ono vrijeme kad smo mislili da Deda Mraz postoji. Uvjeravali su nas da poklone ostavlja samo dobroj djeci, pa smo se danima trudili da sve i svakoga slušamo. I najtvrđi očevi uspijevali su da, makar u toj najluđoj noći, skinu oreol mrzovolje i sa mnogo mašte prokrijumčare poklone i stave ih pod jelku. I ožive čaroliju, a da niko ne zna kad i kako. Kao da je glavom i (bijelom) bradom zaista bio Deda Mraz.
A možda je stvarno i bio…
* * *
Treba izbjegavati rasprave, posebno sa dragim osobama, putem telefonskih poruka. Kad čovjeka ne gledate u oči, ne znate kako su intonirane njegove riječi. Zbog neke bezazlene a pogrešno protumačene riječi, razgovor može da ode krivim putem i onda se teško vraća na pravi. I ne pokušavajte da se objasnite (kratkim) porukama, dodatno ćete se zapetljati. Ostavite to za “face to face”.
* * *
Ovo je 210. blog. Počeo sam 2011. godine. Prosječno objavim 17,5 tekstova godišnje i to isključivo onda kad imam potrebu da nešto napišem. Blogovi su kao dnevnik samo što imam privilegiju da ih, zahvaljujući najčitanijem i, može se reći, najuticajnijem sajtu u zemlji, pročita, obično, više od 20 hiljada ljudi.
Svim čitaocima želim srećnu novu, 2023. godinu! Čitaćemo se, Bože zdravlja, i u njoj.
Bonus video:
