Prolazim dobro poznatom ulicom, po običaju kasnim na posao, nailazim na Borisa koji mi maše. Osmjehnem se i mahnem mu, neshvatajući šta on zapravo radi. Prolazim pored njega i tad shvatam da on, dječak koji ima 7 godina, zatrpava rupu koja se otvorila na putu, rupu koju smo napravili mi „veliki“.
Znate šta sam ja uradila tada? Ne, nisam izašla iz auta i pomogla mu da je zajedno zatrpamo, već sam nastavila jer kasnim, neshvatajući da jedan dječak ispravlja grešku koju smo mi dozvolili i napravili, dok smo se istovremeno prepucavali čija je odgovrnost da popravi tu rupu i postavljali pitanja zašto nam se putne infrastrukture sjete samo pred izbore i pred kakav važan datum, jer čemu važan istorijski dan ako nemamo koji put da otvorimo.
Boris je tog dana mene naučio nešto važno. Naučio me da promjena kreće od nas, ali i dao mi do znanja da ne vidimo kakvu djecu pored sebe imamo i koliko smo ih zaboravili.
Ostatak dana mislila sam o Borisu i svoj djeci koja neće praznike dočekati uz osmjeh, a dječije suze koje dozvoljavamo ne mogu da nam oprostim.
Preturam po sjećanjima i vraćam se proljeću 2021. godine, djevojčici čijeg se imena više ne sjećam, pa ćemo je zvati Elena i jednoj radionici na kojoj smo zajedno bili. Pomagala sam joj da uči za školu, da pokuša da sustigne vršnjake i u znanju bude jednako dobra kao oni. Stalno sam slušala od nje da nešto ne može, da ne umije, plašila se da proba. A taj strah je dolazio jer ju je neko ubijedio da ne može, jer neko nije želio da radi sa njom, neko nije htio da joj kaže da je prepamtna djevojčica koja može sve što hoće i da snovi ako to želimo postaju java. Često smo se poslije učenja igrale, a poslije toga bi po nju dolazila baka. Nisam željela da znam zašto je to tako, već sam htjela da poštujem njenu privatnost i uživala bih u datom vremenu zajedno.
Onda je jedne subote nakon druženja, umjesto da krene kući, zaletjela se meni u zagrljaj i nije htjela da me pusti.
Bolio me je taj njen strah, nesigurnost kojom je koračala jer sam znala da postoji krivac, a da se taj krivac krije u nama odraslima.
Zamolila me je da je ne pustim i da je vodim sa sobom kući, da se igram sa njom, obećala mi je sve petice ako budemo zajedno, a obje smo znale da su te petice nevažne i da je ljubav jedini uspjeh kojem ona teži.
Poslije toga, Elena je bila drugačija, mirnija, nije htjela da se igra, nije htjela da mi priča šta se desilo u školi, ja sam u njenim očima bila još jedna odrasla osoba koja nije htjela da joj pomogne.
Nisam sigurna gdje je sada Elena, niti kako će dočekati ove praznike i sa kime, a i možda ne zaslužujem da znam.
Ali u jedno sam sigurna, da svoje novogodišnje želje posvećujem dječijem osmjehu.
Zato, Djeda Mraze, vrati nam osmjeh u grad. Ne dozvoli nam dječije suze, one nijesu krivci za nedjela nas „velikih“. Oni su naše blago, koje niti znamo da otkrijemo, niti da čuvamo.
Sve dok nam preči budu oni što stalno tragaju za nekim oslobađanjima, što pričaju o zloupotrebama demokratije, koji ulaze u istorije ne djelima već teškim riječima, što obećavaju pravdu i jednakost, a djecu spominju samo u političkim kampanjama i tada se slikaju sa njima, nema nama sreće i ostaće nam samo ljuštura u kojoj caruje um.
I što reče Bećković: „Ima li veće hipokrizije od brižnih razgovora o mladim ljudima i njihovoj sudbini? Zar su oni krivi što su svijet zatekli u ovakvom stanju?“
Bonus video:
