Moračke planine se nalaze u centralnom dijelu Crne Gore. Smještene su južno od rijeke Tušinje i izvora Morače, odnosno južno od puta Mioska – Boan –Šavnik, zapadno od srednjeg toka rijeke Morače (koji se poklapa sa putem Podgorica – Kolašin), sjeverno od Nikšićke župe i rijeke Gračanice i istočno od visoravni Krnovo. Naziv su dobile po rijeci Morači, a ne, kako pojedini misle po nazivu plemena, što dovodi do raznih polemika. Ranije se i planina Torna smatrala Moračkom planinom, dok danas pripada masivu Sinjajevine. I geografi, očito, nekad imaju potrebu da “revidiraju” prethodno usvojeno.
To mi je nekad neobično i zbunjivo. Ali, eto… Za ovih 20 - ak godina, koliko se povremeno ispentram na neku uzvisinu, vrlo sam rijetko imala priliku da posjetim neki od dvadesetak visokih vrhova Moračkih planina. Prije nešto više od šest godina sam se popela na najveći vrh planine Lole, Veliki Zebalac, a prije pet sam stigla do Malog Žurima i Ilijinog vrha. Bila sam i na izvoru Morače. Najčešće sam, kad su ovi krajevi naše zemlje u pitanju, išla do Kapetanovog jezera.
I pored toga, može se reći da nisam ni “zagrebla” kad su ovi prostori u pitanju. Jedan od razloga što nismo više išli na ovu stranu je taj što staze nisu bile markirane. Kako mi, tako i većina ostalih ljubitelja prirode. Najviše su ih posjećivali planinari iz Nikšića kojima su ovi vrhovi i najbliži. No, došlo je do pozitivnih promjena. Markirane su brojne planinarske staze u ovom dijelu naše zemlje i planinari su, naravno, masovno krenuli da otkrivaju ljepote ovih vrhova.
Na prošlogodišnjem spisku želja, koji se pravi po ulasku u novu godinu, našle su se i “Moračke planine”, bez preciziranja i detaljisanja. Prvi vrh je osvojen tek na samom kraju avgusta. Bio je to Borovnik, nevelik vrh sa nimalo jednostavnim terenom za uspon, ali ga vadi fenomenalni pogled. Može se reći da je bio polumarkiran. Sa Borovnika smo, između ostalog, vidjeli Žurime i Gackove grede. Na Malom Žurimu smo već bili, pa smo mjerkali ovo drugo. Nije djelovalo teško.
Krajem oktobra osvanuo je subotnji dan idealan za planinarenje. Pročitali smo na brzaka tekst sa Vrhova Crne Gore i krenuli. Djelovalo je lagano. Kreneš iz Nikšića prema Šavniku, skreneš prije tunela prema Krnovu, pa na raskrsnici kod nekadašnje prodavnice desno, pa… Na terenu to sve drukčije izgleda: “Da li je mislio na ovu prodavnicu? Od nje nema desno. Ajde da produžimo pravo pa ćemo vidjeti. Ne, ne… Vraćaj se. Otišli smo predaleko. Probaj sa Gugl mapom. Nije valjda ovo skretanje?” Jeste.
Konačno smo skrenuli sa asfaltnog puta na makadamski i poslije nekog vremena shvatili da se nalazimo na istom, po našem mišljenju više nego lošem makadamskom putu, kojim smo se vratili poslije uspona na Borovnik i na koji nismo mislili da će nam noga ikad više kročiti. “Nikad ne reci nikad” – kaže stara dobra, uvijek aktuelna izreka. Sad smo znali šta nas čeka i kad se završava pa je vožnja prošla malo lakše, ili smo samo tješili sebe. Našli smo se između Borovnika i Gackovih greda, na platou koji je u avgustu izgledao žući nego u oktobru. Kao da sam pomiješala fotografije. Mogli smo, da smo znali da ćemo doći dotle, ići i od pravca Nikšića, preko Ckladne. Ali, nisam sigurna da bi to bila mnogo udobnija vožnja.
Sve u svemu, nekako smo se dokotrljali do početne pozicije. Markacije nismo uočili pa smo se peli slobodnim stilom: “Ma, lagano! Samo ovoga vrha da se dokopamo pa ćemo vidjeti šta dalje” – govorila je moja brža polovina. Ja sam bila skeptična prema toj taktici, ali nisam imala bolju pa sam ga slijedila. Ima duže noge i bolju kondiciju pa me je povremeno sačekivao dok se ja dogegam.
Prije toga smo išli dolinom, uz samo podnožje planine. Iako je bilo stoke, nismo sreli ljude, mada smo uočili njihove aktivnosti. Bilo je živo krajem oktobra u ovom dijelu naše zemlje. Najljepši oktobar koji se pamti zaustavio je stočare na katunima. Detaljno nas je propratio jedan konj, dok nas je krava samo ovlaš okrznula pogledom. Malo dalje je paslo i stado ovaca. Neko je već uzorao njivu za buduću sjetvu. Sve je izgledalo prelijepo i nekako nadrealno. Kao scene iz nekog starog kaubojskog filma. Zaljubila sam se nanovo u ovaj dio naše zemlje.
Kad smo stigli do prvobitnog cilja imali smo mnogo bolji pregled situacije i tačno smo vidjeli gdje treba da stignemo. Bitno je da smo bili na pravom putu. Glavni uspon smo već prošli i put do vrha je bila lagana šetnja. Prije toga smo uspjeli da vidimo vjetrenjače na Krnovu, a tu je bio i naš poznanik Borovnik. Pogled na dio Lukavice koji je dijelio Borovnik i Gackove Grede je bio sve bolji i širi. Već smo se bili popeli do onog dijela Gackovih Greda koji smo dva mjeseca ranije gledali sa Borovnika, južni dio ovog masiva. Ali, ipak, to nije bilo to. Kao i (skoro) uvijek.
Kao što rekoh, odavde se jasno uočavalo šta je najviše i mi smo krenuli u tom pravcu, u pravcu sjevera. Kad smo se našli pred ovom kamenom instalacijom pored koje je stajala kutija za upis zadovoljno smo konstatovali da nas instinkt ovaj put nije prevario, a nije da nema taj običaj.
Na vrhu smo sreli planinare iz Nikšića koji su nam rekli da su oni došli sa druge strane, iz pravca Krnova, gdje postoji dobro markirana staza. Ah! Kako za to ne saznadosmo ranije? Ali, šta je tu je. Možda nekom prilikom kad ne budemo imali bolju ideju za izlet prošetamo i tuda. Pogled odavde je bio… Uvijek se ponavljam: pogled je bio fenomenalan, fantastičan, očaravajući… Nemam u svom vokabularu dovoljno riječi kojima bih opisala osjećaj kada se negdje popenješ i baciš pogled okolo-naokolo. Taj osjećaj oduševljenja, bar ja, ne umijem da pretočim u riječi.
Do ovoga vrha nije teško doći, a pogled sa vrha desetostruko nadoknadi napor dolaska do njega. Ne znam da li bi se Daster saglasio sa mnom, ali nije imao pravo glasa. Nisam mogla da skinem pogled sa Trpezarije koja se ispriječila između Gackovih greda i Velikog Zebalca čiji je vrh štrčao po sredini. Jedan FB prijatelj je toga istoga dana bio na njemu. Da nije bio tako vrijedan i stigao puno prije nas, mogli smo da mahnemo jedno drugom. Tad sam pomislila da sljedeći put skoknemo do tamo.
Gjedajući na ovu stranu jedva da smo se i obazreli na Krnovsko polje iza koga se jasno uočavao Vojnik, dolinu rijeke Bijele preko koje je pogled sezao i do Durmitora, te ostale Moračke vrhove koje i nismo baš sa sigurnošću znali da prepoznamo. Biće prilike. Tek, Gackove grede ne samo da su opravdale očekivanja već su ih višestruko nadmašile. Vjerovatno je u tome imao udjela i prelijep dan, vedar, sa idealnom temperaturom za ovu vrstu aktivnosti.
Sad, pišući ovaj tekst žalim što nismo prošetali do Velikog Žurima. Čini mi se da je to odavde bilo lako izvodljivo, a možda mi se to samo tako činilo. Ali, dosta smo kasno krenuli, pa iako je dan bio divan, svejedno je bio kratak. Nema druge nego da se na proljeće krene od Krnova.
Povratak je bio pjesma. Lagano, bez žurbe, uz mnogo bolji pregled situacije, odabrali smo najbolji pravac kojim smo se spustili do auta. Mogli smo se tako i popeti, ali mi ponekad i da se namjerno trudimo da vam pokažemo kuda i kako ne bi trebalo da idete ne bismo u tome bili baš ovoliko uspješni. Onaj konj sa početka priče je i dalje stajao na istom mjestu, samo što smo mu se sada više približili i to sa druge strane. Sigurno se pitao: “Što me ovi ljudi prate, zna li se?”
Kao što rekoh, već na vrhu Gackovih Greda donešena je odluka gdje se ide posljednje subote oktobra mjeseca. Bilo je za nijansu hladnije, ali i dalje je oktobar pokazivao svoju najbolju stranu i još više utvrdio poziciju broj 1 na listi mojih omiljenih mjeseci. Već sam se pela na Veliki Zebalac, ali Duško i Sanja nisu. Prethodni put sam išla sa planinarskim društvom, sa baš velikim brojem ljudi. Krenuli smo pješke sa Semolja ka baba Marinoj kolibi gdje smo doručkovali priganice. Poslije uspona nas je tu čekao i kačamak. Već dotle su mnogi bili preumorni i ostali su da kuliraju do kačamaka. Samo najspremniji su se uputili ka cilju. Ja sam bila daleko od najspremnije, ali sam bila najupornija i stigla sam do vrha, prezadovoljna sobom, snagom svoje volje i, naravno, pogledom sa vrha.
Ovog puta je trebalo da ja budem vodič. Kad ideš sa grupom, pratiš onoga ispred sebe. Ne obraćaš u tolikoj mjeri pažnju na to kuda se ide. Ima ko na to da misli. Zato sam imala malu tremu. Prošlo je šest godina, hoću li se snaći? Do Velikog Zebalca, najvećeg vrha Moračke planine Lole, stiže se tako što se sa puta Podgorica–Kolašin, u mjestu Mioska, skrene ka Boanu. Volim ovaj put i vozila sam se njime u dosta navrata. Uvijek me oduševi pogled na Dragovića Polje i na okolne vrhove. I toga dana smo zastali da bacimo pogled na sela smještena na padinama nasuprot nama. Sunce nam nije bilo saveznik, ali ipak smo škljocnuli nekoliko puta.
Kad se stigne do Semolj Gore skreće se ka Javorju. Dio puta je u međuvremenu asfaltiran. Sa asfalta smo prešli na dobar makadamski put. Dobro sam se orjentisala u početku. Provezli smo se iznad kuće baba Mare gdje smo nekad jeli dobre priganice i još bolji kačamak. U blizini njene kolibe nikao je neki “rizort”. Nismo se zaustavljali. Imali smo veliku olakšavajuću okolnost što smo se zahvaljujući Dasteru provozali dobar dio puta koji smo ranije prepješačili. Zaustavili smo se i odlučili da nastavimo pješke.
Tad je trebalo da na scenu stupim ja u ulozi vodiča. No, iako sam 100% bila ubijeđena da smo dolinu okruženu visovima ispred koje smo stali, prilikom prošlog uspona obišli s desne strane, nisam uviđala kuda i kako dalje od toga. Nisam uočavala nastavak puta. Tek tad sam s lijeve strane primijetila makadamski put kojim smo mogli još da produžimo autom, ali smo odlučili da malo i propješačimo. Još jedan momenat je prevagnuo za lijevi put: veća grupa planinara koja je bila odmakla ispred nas. Te ja komandovah: lijevo! Lagano se išlo, brzo smo kuću u čijoj smo blizini parkirali auto ostavili u rupi. Lagano smo stigli do Bljušturnog dola, zaravni između Lijevna i Velikog i Malog Zebalca. Veća grupa planinara je skrenula lijevo dok se Veliki Zebalac (2129 mnm) pružao s naše desne strane.
Kad smo se primakli vrhu sjetila sam se kuda smo se popeli ranije. Ali, sad smo bili s druge strane, a mjestimično je bilo i markacija. Uspon nije bio dug, ali baš, baš žestok. Peli smo se uz stalno korištenje ruku, tj. štapova. Bez njih se ne bi smjelo ni pomisliti da se krene. Na pola puta ka vrhu pridružio nam se trojac iz Beograda: majka, otac i ćerka. Boreći se da se održimo uspravnim i da skupimo snage za sljedeći korak otpočeli smo konverzaciju i do vrha već postali prijatelji. Još kad je gospođa Goca saznala da sam ja autorka teksta koji je pročitala kao pripremu za ovaj put, oduševljenju nije bilo kraja. Kasnije se sjetila da se prije neku godinu mimoišla sa Sanjom prilikom uspona na Maglić.
Toga dana se čudu nismo mogli načuditi – “kako je svijet mali”, i naizgovarati: “Jao, kakva slučajnost”. Uz priču i hvatanje daha, korak naprijed, odmor nekoliko sekundi, stigli smo do vrha. Vrh Velikog Zebalca je u obliku grebena i vrlo je uzak. Pošto je duvao jak vjetar koji je još i pojačavao, razmišljala sam da li da izazivam sudbinu, ali nisam odoljela. Prošetala sam grebenom i vratila se na početak gdje je ipak malo šire.
Vjetar je imao i dobru stranu. Vazduh je bio bistar pa nam je pogled sezao nadaleko. Nismo se mogli nadiviti onome što se vidi. Sanja i ja smo morale da se istaknemo pred gostima svojim poznavanjem okolnih vrhova, ali se ispostavilo da ni oni nisu mnogo tanji sa znanjem od nas. Prošli su mimo Crne Gore mnogo više nego mi, ali kažu da ovako lijepih planina nema nigdje. Mi smo, naravno, potvrdili, iako te tamo planine nismo ni vidjeli. Pa gdje može da ima nešto ljepše od ovoga? Južno, ispod podnožja su se vidjeli brojni napušteni katuni. Trpezarija i Ostrvica su samo dijelom zaklanjale Gackove grede, a one potpuno Borovnik, ali smo mi tačno znali gdje je šta.
Napredovala sam, kad je u pitanju ova skupina planina za kratko vrijeme poprilično. Ali, daleko od toga da nemam još toga da naučim i pritvrdim. Na zapadu se vidjela Krnovska visoravan, a na istoku obronci Sinjajevine (Jablanov vrh, Gradišta, Tornu) sa Lipovom u podnožju. Sjeveroistočno se pružilo Lijevno, a prema sjeveru pogled je sezao do Durmitora i Ljubišnje. Nisam mogla da vjerujem da se Prutaš i Bobotov kuk tako dobro vide.
Teško nam je bilo da krenemo sa vrha i pored vjetra koji je bivao sve snažniji. Pročitah negdje da su ovi vrhovi dobili naziv “Zebalac” jer se na njima zebe. Potvrđujem. Ipak, iako se vjetar baš bio zainatio da nam pomrsi planove, nismo odustali od namjere da se popnemo i na Mali Zebalac (2073 mnm) kad nam je već bio tako blizu. No, trebalo je prvo sići sa Velikog što nije bio jednostavan zadatak. Ovoga puta smo sišli prema prevoju između dva Zebalca. Sišli smo lakše nego što smo se nadali, a na vrh Malog Zebalca, uprkos jakom otporu vjetra, našli smo se očas posla.
Vrh Malog Zebalca je baš mali, pa sam ja produžila malo dalje da ne pravim gužvu. Bacila sam pogled prema sjeveru. Nevjerovatno je kako se razlikuju Lola i Sinjajevina, kako se lako uočava granica između njih. Na dijelu koji pripada Sinjajevini, na povećoj zaravni, uočavalo se selo. Dvoumili smo vidi li se to Boan, Tušina, Krnja Jela i na kraju se odlučismo za Bare. Možda nismo pogodili.
Sa Malog Zebalca je pogled prema Lijevnu bio idealan. Bilo je tačno ispred nas. Kad smo krenuli nazad, dvoumili smo se kuda da se spustimo i onda izabrali najgoru varijantu: direktno dolje. Nije nam to bilo baš pametno, ali uspjeli smo i vrlo brzo smo se našli na Javorju i stigli do auta. Pozdravili smo se sa novostečenim prijateljima uopšte ne sumnjajući da će nam se već koliko sljedećeg ljeta štapovi negdje ukrstiti.
U povratku, došavši do spomenika Mini Radoviću, odlučili smo da skrenemo lijevo, da vidimo šta tamo ima. Priroda je prelijepa dokle god pogled seže. Naiđosmo i na stado ovaca, ne tako čest prizor na našim planinama. Saznadoh ljetos bazajući po katunima da se krave “same čuvaju”, a da je za ovce potreban čobanin do kojeg je vrlo teško doći. Zato ovce na našim planinama postaju rijetke zvjeri. Sanjin i moj voljeni Durmitor je opet bio u prvom planu. Naiđosmo i na šipurake. Poneki je već bio smrzao, ali je bilo i dobrodržećih. Nabrasmo ga i osušismo pa se zimus, srčući čaj, prisjećamo jednog od ljepših uspona tokom prethodne godine.
Bonus video:
