U prošlom vijeku, dok je Trebinje još bio domaći grad, a ne inostranstvo, igrom slučaja sam nekoliko puta kroz njega samo prošla. Onda su nastupila neka ružna vremena kada smo se svi zatvorili u svoja dvorišta i putovali samo da nabavimo nešto jeftinije radi golog preživljavanja. Tako sam ja prvi put prošetala ulicama Trebinja prije tačno 10 godina. Čitala sam i slušala o njemu ranije. Spominjao se kao “gospodin grad”, pandan Dubrovniku na kopnu. Grad je od mora udaljen samo 25 kilometara i ima jako lijepu klimu, pa su mnogi znali da ljetuju u Trebinju uz povremeni “skok” do mora. Rat 90-ih godina prošlog vijeka je na Trebinje ostavio velike posljedice. Sve je bilo u raspadu. Držale su se samo konstante: Leotar koji ga nadvisuje, Trebišnjica koja teče kroz njega i čuveni platani koji su i zaštitni znak ovoga grada. Kapija kroz koju se ulazilo u stari grad je bila potpuno oronula. Serija RTS-a “Ranjeni orao”, koja je bila veoma popularna na ovim prostorima, dijelom se snimala i u Trebinju, pa je na mjestima gdje su se odvijali glavni događaji postavljena tabla. To je bilo jedino novijeg datuma što se moglo uočiti. Baš sve je zahtijevalo generalku. Otišla sam iz Trebinja tužna, žaleći što ga nisam posjetila ranije.
U međuvremenu je Trebinje bivalo sve popularnije mjesto za jednodnevni izlet, pogotovo stanovnicima Herceg Novog, Nikšića i Podgorice. Vjerovatno i ljudima iz nekih drugih gradova, ali za ove znam pouzdano. Tako sam se i ja zaputila tamo šest godina kasnije i konstatovala nevjerovatan napredak u svakom pogledu. Inače, ljudima iz naših krajeva Trebinje je bilo interesantno iz više razloga: vjerski turizam, trgovina, dobri restorani i zabava za djecu u Aqua i Dino parku. Za svakoga ponešto. U narednom periodu sam tamo navraćala svake godine, ali nikad sa ciljem da prikupim materijal za blog. Samo sam šetala i uživala, uglavnom kroz Stari grad i strogi centar. Prošle godine sam odlučila da iznesem svoje impresije o ovom gradu. Nisam to ranije uradila, ne zato što sam mislila da Trebinje to ne zaslužuje, već što sam strepjela da li ću to uspjeti da ispričam na pravi način. Ima takvih gradova (Cetinje, Dubrovnik…)
Kad sam već odlučila da se poduhvatim toga posla, svratila sam do kancelarije Turističke organizacije i uzela neke prospekte, kartu grada i shvatila da ja skoro ništa nisam ni vidjela. O reprezentativnim fotografijama da ne pričam. Pokušala sam da se ispravim posljednja dva puta, pa ako nešto i preskočim, popraviću se u narednim godinama. Život je preda mnom.
Činjenica da se Trebinje nalazi na raskršću puteva i da tako predstavlja vezu između Mediterana i unutrašnjosti Balkanskog poluostrva obezbijedila mu je burnu istoriju. Mnogi su gazili tim putevima: od Ilira, preko Rimljana, do Otomanske i Austrougarske imperije. Sada je to grad na tromeđi Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Svi zavojevači su ostavili tragove na prostoru grada i okoline. Mnogi su sačuvani i do današnjih dana, o nekima se samo pripovijeda. Kao pojedinac, ubjedljivo najveći uticaj na grad je imao pjesnik Jovan Dučić. Nisam imala prilike da čujem za nekoga ko je svoje cjelokupno životno djelovanje podredio prosperitetu svoga grada kao što je ovdje slučaj. On nije bio samo pjesnik već i diplomata i akademik. Njegova je ideja bila da Trebinje postane grad-muzej na otvorenom. Kad je god bio u prilici slao je sadnice raznog egzotičnog bilja pa je tako napravljen Park pjesnika. Poslao je novac da se napravi spomenik oslobodiocima iz I Svjetskog rata, koji je podignut u centru grada na mjestu gdje je obješeno 77 muškaraca i dvije žene, a otkriven je 1938. dodine. Dučić, osim što je bio donator, bio je i autor skice anđela koja se nalazi na vrhu stuba visine 4-5 metara. Spomenik Petru II Petroviću Njegošu je takođe Dučićeva ideja. Podignut je na zemljištu koje je on otkupio od katoličke crkve i smatra se da je to prvi spomenik podignut Njegošu, pjesničkom geniju. Kad sam bila u posjeti Trebinju postolje je bilo prazno. Rekoše mi da je spomenik poslat na glancanje. U januaru ove godine kad sam posljednji put navratila tamo, bio je kao nov. Pošto se Njegošev i Dučićev spomenik nalaze u neposrednoj blizini jedan drugome, a oba u blizini parka, on se zove Park pjesnika. U parku se nalaze mnogi detalji koje je takođe Dučić poklonio svome gradu: fontana, figure lavova koje krase ulaznu kapiju parka. U parku se nalazi i bista patrijarha Pavla, postavljena ispred crkve Crkva Svetog Preobraženja Gospodnjeg, kao i spomenik posvećen stradalima tokom II Svjetskog rata.
Ko god stigne u Trebinje vjerovatno prvo navrati do Starog grada. Nastao je u periodu dok su ovim krajevima vladali Turci. Sagrađen je na desnoj obali Trebišnjice, iznad najdubljeg mjesta u rijeci. Povratak Trebinja na turističku mapu Balkana vjerovatno je direktno povezan sa radovima koji su Starom gradu vratili stari sjaj. Ulazna kapija je restaurirana, ulice popločane, sve veći broj nekad oronulih zgrada postaju moderni kafići i restorani. Posljednji novitet je stablo masline. Anđelkina kapija je dobila novu tablu i pored nje se uvijek nađe jato djevojčuraka. Nije je bilo lako “uloviti” usamljenu.
Ispred ulaza u Stari grad smještena je nezaobilazna pijaca na kojoj se pretežno prodaju domaći proizvodi iz okoline. Nikad nisam navratila u Trebinje, a da nisam kupila bar grudu sira. Često bi se tu našle i leblebije za humus i poneko sezonsko povrće. Pijaca se nalazi na Trgu slobode, a tu se smjestio i već pomenuti spomenik koji je Dučić posvetio strijeljanima u I Svjetskom ratu. Na suprotnom kraju se nalazi interesantna česma sa ženskom figurom na njoj. Ta pijaca, zajedno sa ljetnjom baštom “Platani” koja se nalazi neposredno pored nje, su najprepoznatljiviji dio grada. Platani su stari preko 120 godina, a ovdje ih ima tačno 16 i posađeni su u obliku pravougaonika. Trebinje zovu “grad sunca” jer ima prosječno čak 260 sunčanih dana godišnje. Znaju ljetnji dani da budu prilično vreli, ali kad se sjedne ispod platana temperatura za tren padne za nekoliko stepeni. Lično sam to iskusila.
Trebinje je grad burne prošlosti, kao što rekoh. Boravili su ovdje pripadnici različitih nacija i konfesija. U samom srcu starog grada očuvane su i renovirane dvije džamije: Osman-pašina i Sultan Ahmedova džamija. Nevelikih gabarita ali lijepe spoljašnjosti. Prva je čak smatrana jednom od najljepših u Hercegovini. To je koštalo glave njenog zadužbinara Osman-pašu. Glas o ljepoti džamije je stigao u Stambol te je Osman-paša optužen da je napravio ljepšu džamiju od careve i to platio glavom. I Sultan Ahmedovu džamiju je podigao Osman-paša, ali u ime sultana Ahmeda III te se još zove i Careva džamija. Neposredno ispred zidina Starog grada nalazi se katedrala Blažene Djevice Marije čija je izgradnja otpočeta odmah po dolasku Austrougarske u ove krajeve, 1880. godine.
Ipak, Trebinje sa okolinom je najpoznatije po pravoslavnim crkvama i manastirima. Čak je vjerski turizam jedna od značajnijih grana turizma u ovim krajevima. Najpoznatiji i najznačajniji kulturno-istorijski spomenik je manastir Tvrdoš koji je udaljen od centra Trebinja oko 5 km. Sagrađen je na temeljima crkve iz VI vijeka. Kompletni manastirski kompleks je obnovljen 1955. godine. Manastir ima i dugu tradiciju proizvodnje vina, još od XV vijeka, smatraju neki hroničari. Ima i veliki vinopodrum.
Izgradnjom kompleksa Hercegovačka Gračanica ispunjena je želja pjesnika Jovana Dučića, izražena u njegovom testamentu. Ona predstavlja repliku crkve Gračanica sa Kosova. Sagrađena je na uzvišenju Crkvina koje ima izuzetan položaj. Crkva se vidi iz svih djelova Trebinja, kao što se sa platoa ispred nje vide čitav grad i njegova okolina. Jovanu Dučiću se želja da bude sahranjen u ovakvoj crkvi ispunila 2000. godine, kada su njegovi zemni ostaci prenešeni iz Amerike i sahranjeni u Hercegovačkoj Gračanici. Grad se, ispunjavajući njegovu posljednju želju odužio Dučiću za sve ono što je on za života uradio za svoj grad. U centru grada, u Parku pjesnika smjestio se Saborni hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg, čija je gradnja završena početkom XX vijeka.
U periodu vladavine Austrougarske monarhije na svim uzvišenjima oko grada su izgrađena utvrđenja od kojih su ostali manje ili više sačuvani ostaci. Najpoznatija je tvrđava Strač koja je identična našoj tvrđavi Dvrsnik (koja se nalazi iznad Grahovskog polja), samo neuporedivo bolje očuvana. Nadam se da ću biti u prilici da i njih nekad obiđem. Za sad sam stigla samo do uzvišenja u naselju Hrupjela gdje se nekada nalazila kula sagrađena u istom periodu. Sada je tu crkva Svetog Arhangela, vrlo neobična građevina koja je i veoma dobar vidikovac. Ima još zanimljivih religijskih objekata u okolini, što starih, što novih, ali sam za sada uspjela da vidim samo ove gore pobrojane.
Još jedna znamenitost Trebinja je Arslanagića most kojem sam se prvo divila izdaleka, sa brda Crkvina, a ljetos sam se spustila do Trebišnjice da ga vidim iz blizine. Most predstavlja najznačajniji spomenik iz turskog perioda. Njega je, kao zadužbinu za svog poginulog sina, u XVI vijeku izgradio Mehmed-paša Sokolović. Arslan-aga je kasnije dobio od centralnih vlasti posjede istočno od Trebinja, kao i pravo da naplaćuje mostarinu. Po njemu je most dobio ime. Nije pravedno, trebao bi da se zove Mehmed-pašin. Zbog čega se sada zove i Perovića most nisam nigdje uspjela da pročitam. Tek, most se nije prvobitno nalazio na ovom mjestu. Izgradnjom hidroenergetskog sistema na Trebišnjici 1965. godine most se našao pod vodom. Kamen po kamen je premješten na mjesto na kojem se danas nalazi.
Izletom do Trebinja uvijek spajam lijepo i korisno. Osim trgovine na zelenoj pijaci, potrgujem ponešto po apotekama, pretresem izbor obuće u Dajhmanu i na kraju obavezno odemo na pastrmku u konobu “Studenac”. Kako je tamo postala prevelika gužva posljednji put smo našli novu konoba, koja se isto smjestila na samoj obali Trebišnjice, samo sa suprotne strane. Ne sumnjam da će se zbog položaja, izgleda i svježe pastrmke i u njoj već narednog ljeta tražiti stolica više.
Bonus video:
