Imam jednog druga koji nema vremena da čita moje blogove, ali je uvijek spreman da me kritikuje. Kaže: “Mislim da ti je ovo 30. blog o Durmitoru”. “Pa, biće ih i još, ne brini” – smireno odgovaram, jer znam da je naredni blog s Durmitora već u pripremi. Prošlog ljeta provela sam 13. jul na Žabljaku i za tri dana sam uspjela svuda da se provozam, a da se popnem na samo jedan vrh: Sedlenu Gredu. Upravo je prethodno spomenuti drug glavni krivac za taj uspon. Godinama unazad, kad bih se pohvalila novoosvojenim vrhom na Durmitoru, on bi pitao: “Jesi li se popela na ono Sedlo?” “Ne!” “Kad se tamo popneš, javi mi se”. Priznajem da do tad uopšte nisam mislila da se tamo iko i penje. Na društvenim mrežama pratim dosta osoba koje planinare i objavljuju fotografije sa tura, ali sam prije nego što sam sama stigla do vrha Sedlene grede vidjela zanemarljivo malo fotografija sa njega. Možda su mi promakle. Naša drugarica Sanja je ugrabila da se popne prije nas, ali je obećala da će da nam pravi društvo kad se mi organizujemo. Prošlog ljeta više nismo našli nijedan razlog zbog kojeg se ne bismo upustili u ovu avanturu.
Kao i obično, dobro sam proučila opis ove ture na stranici Vrhovi Crne Gore, gospodina Predraga Popovića, zahvaljujući čijim tekstovima sam obišla mnogo toga. Urezala mi se rečenica: “Vršni greben prije izlaska na sami vrh prilično je eksponiran”, radi koje sam strepjela da možda nisam dorasla ovom usponu. Ali, odluka je već pala. Moj životni i planinarski saputnik i ja krenuli smo sa Žabljaka, a Sanja iz Podgorice. Sreli smo se na putu koji se od puta Šavnik–Žabljak odvaja prema prevoju Sedlu, Trsi i dalje do Plužina. Prevoj Sedlo se nalazi na visini od 1908 metara i početna je tačka za mnoge ture, između ostalih i za onu najposjećeniju: Bobotov Kuk. Ljeti je ovdje uvijek gužva jer, osim planinara, uvijek ima dosta ljudi koji se voze ovim dijelom durmitorskog prstena uživajući u okolini. Jedva smo našli mjesto da se parkiramo. Dok smo se prezuvali bacili smo pogled na prvi nagli uspon koji je trebalo da savladamo.
Naglo i brzo smo se popeli i za kratko vrijeme nismo znali gdje bismo prije pogledali. Iako je najbitnije bilo da gledamo gdje stajemo, svaki čas smo pravili pauze diveći se Pivskim planinama, Šarenim pasovima i Prutašu s naše sjeverozapadne strane. S naše istočne strane uočili smo Stožinu ispod koje smo vidjeli Valovito jezero, dok smo kroz izmaglicu uspijevali da uočimo i Riblje i Vražje jezero.
Uspinjali smo se uskom, ali uočljivom stazicom dok nismo zašli iza prvog vrha koji nije najviši. Cilj nam je bio naredni vrh. Zato smo morali da se spustimo u uvalu pa da se ponovo penjemo na naredno uzvišenje. Prošli smo pored jedne odbačene zmijske košuljice. Bilo mi je mnogo draže što smo vidjeli nju nego joj vlasnicu, iako nemam patološki strah od zmija kao nekoliko mojih drugarica. Na jednoj stijeni je stajala davno, davno izblijeđela markacija koja je vapila za obnovom. Sve u svemu, iz daljine to sve izgleda puno jednostavnije, ali na terenu je situacija drugačija.
Kad smo se našli u udolini stazica se izgubila. U stvari, bilo je više njih pa se nije znalo koja je prava. Iako se vidi gdje je vrh, isto je puno lakše kad postoje markacije koje te navode kako do cilja da se dođe na najjednostavniji način. Dok smo pravili taktiku s koje strane da “napadnemo” vrh, ugledali smo divokoze. Bilo ih je dosta. Poneka je stajala solo, a neke u većim ili manjim grupama. Odmah sam posegnula za jačim objektivom i… Pomislila sam da napišem neke zakone slične Marfijevima, u kom slučaju bi prvi Jasnin zakon glasio: “Kad god ti zatreba pravi objektiv, nećeš ga ponijeti”. Ova činjenica mi je umalo upropastila turu. Bila sam bijesna na sebe. Škljocnula sam tek toliko da se nekad podsjetim da su ove tačkice ispod gornjih stijena divokoze. Jedna koja je solirala me je pustila da joj se prilično primaknem. Ipak, nije dozvolila da pretjeram.
Kad su divokoze nestale iz našeg vidnog polja, vratili smo se penjanju. Ispred nas se pružao najviši vrh Sedlene grede i naš cilj. Nije izgledalo opasno, ali ja nisam zaboravljala “eksponirani greben”. S druge strane, uz Prutaš i Šarene pasove ugledali smo i Bobotov kuk. Od tog momenta bilo je još teže ići naprijed. Kako kad nam se glava sama okretala na suprotnu stranu. Po milioniti put i Sanja i ja, članovi samoproglašenog kluba “najljubitelji Durmitora” konstatovale smo da nema te planine koja se može mjeriti sa ovom. Možda smo subjektivne, ali mi smo takvog dojma.
Kad smo se još malo uspentrali niži vrh Sedlene grede se ispriječio između nas i ostatka Durmitora sa te strane, ali je i pogled na njega, kao i na udolinu koju smo nešto ranije napustili, bio izvanredan. Malo sam se gdje pela, a da je u svakom trenutku pogled na sve četiri strane svijeta bio vrijedan divljenja i oduševljavanja kao tokom ovog uspona.
Kad smo stigli nadomak vrha, Bobotov kuk je izgledao nekako bliži i pitomiji. Na početku “eksponiranog grebena” spakovala sam fotoaparat da mi ne poremeti ravnotežu ili odvuče pažnju. Ne znam da li je gospodin Popović bio presugestivan, ali sam se u potpunosti saglasila da je ovaj greben eksponiran i svakome treba da se skrene pažnja na to. Naravno, to ne važi za iskusne planinare, ali danas planinarenje postaje sve popularnija aktivnost, pa je bitno da naglasim da ovdje ne idete dok ne steknete iskustvo. Koliko god da ste iskusni, dodatna pažnja na ovoj kraćoj dionici neće biti na odmet. Kad sam savladala taj dio i stigla na cilj za koji zaključila sam da ljepota pogleda nije u korelaciji sa sitnih 319 visinskih metara razlike koliko nas je dijelilo od prevoja Sedlo, početne tačke za uspon. Možda je upravo ta mala razlika razlog toga što mnogi planinari zaobilaze ovaj vrh, pri čemu mnogo griješe. Jer, pogledu sa Sedlene grede (2.227 mnv) malo koji može parirati. Na fotografiji ispod se vidi čak 5 durmitorskih jezera. Gledano odozgo tu su: Riblje, Vražje, Pošćensko, Modro i Srablje.
Sa Sedlene grede se vidi Ranisava, južni vrh Durmitora, posljednji sa ove strane koji je visok preko 2.000 metara. Ranisava se pruža u vidu grebena i pogled na nju sa Sedlene grede je izuzetan. Modro i Srablje jezero se nalaze u njenom podnožju.
Put koji prolazi ispod Sedlene grede dijeli Durmitor i Pivske planine. Sa Sedlene grede se najbolje vidi Lojanik. Razlikuje se od okoline po tamnozelenoj boji jer je obrastao borovima krivuljima. U tom pravcu su i Boljske grede, Ružica, Buručkovac, a malo dalje i Vojnik. Ružica je pri vrhu liste vrhova na koje planiramo da se uspentramo “čim se stvore uslovi za to”.
Kao što već više puta ponovih, sa vrha Sedlena greda se pruža fantastični pogled na koju god stranu glavu da okreneš. Ipak, bez konkurencije je pogled ka Bobotovom kuku, Šljemenu, Savinom kuku… Kad se slika raširi tu su i Šareni pasovi, Prutaš… Sve biser do bisera. Ne znam da li se najviši vrh Durmitora i do prije neku deceniju i zvanični vrh Crne Gore – Bobotov kuk (2523 mnv) sa ijednog mjesta vidi bolje nego sa ovog. Napravila sam gomilu fotografija. Toliko da mi je poslije teško da izaberem samo jednu.
Jedva smo se nakanili da krenemo nazad. No, Đole nas je čekao na Žabljaku (on ne napada eksponirane vrhove) pa smo se zbog njega nekako natjerali da krenemo. Tokom silaska nismo morali da krivimo vrat. Najbolji prizor nam se pružao pred očima. Spustili smo se lagano, skoro neprimjetno. Napravili smo samo jednu kratku pauzu ispod manjeg, sjevernog vrha Sedlene Grede, više radi uživanja u pogledu na široke narodne mase koje su se kretale ispod nas nego radi umora.
Pročešljah foto arhivu i pronađoh nekoliko fotografija Sedlene Grede fotografisane prethodnih 15-ak godina u raznim periodima godine. Da sam bila upornija možda bih našla i bolje fotografije od ovih, ali ovdje su više radi ilustracije toga kako iz daljine sve izgleda jednostavnije.
Bonus video:
