Prošlo je čak osam godina od kad sam počela da nespretno i stidljivo dijelim svoja iskustva i emocije koje sam osjećala prilikom posjeta raznim djelovima (uglavnom) naše zemlje. Nedostaje mi onaj nekadašnji polet kad sam sjutradan po povratku sa ture sijedala za kompjuter dok su sva sjećanja svježa. Ipak, i dalje se trudim da svaku šetnju, uspon i poneko putovanje opišem prije ili kasnije jer “ko zna kome će to valjati”. Najviše volim da pišem o lokacijama o kojima je malo ko (a nekad se desi i baš niko) prije mene pisao. Tad sam sigurna da će mi neko biti zahvalan zbog moga truda jer drugu satisfakciju nemam.
Priča o Radoštaku je takva priča. Ako se taj pojam ukuca u internet pretraživač, sem nabrajanja ili najava planinarskih tura, nećete naći ništa. Orjen sam godinama mjerkala, ali su mi prilike da se popnem na bilo koji njegov vrh stalno izmicale. Konačno sam tek prije dvije godine stigla do Velikog (Zubačkog) Kabaoa, a kasnije sam se u dva navrata pela i na Subru. Tokom tih uspona sam uočila brojne putokaze koji su upućivali na razne vrhove, te sam shvatila da Orjen mogu istraživati još mnogo godina. Za pojam “Radoštak” sam prvi put čula od društvanceta iz Nikšića sa kojima smo se sreli u Gornjem Stolivu tačno godinu dana prije našeg uspona. Oni su nam rekli da su se prethodnog dana peli na taj vrh. Jedino što sam zapamtila je da se kreće “negdje poslije azila za pse”. Sljedeće godine sam zapazila post FB prijatelja, geografa i planinara, koji je postavio mnogo fotografija sa ovoga vrha. Pogled prema zalivu je bio fantastičan, a tu i tamo sam uočila i markacije. Raspitala sam se samo odakle se kreće i tako smo Duško i ja krenuli na prvu planinarsku turu 2023. godine, trećeg dana od njenog početka.
Noć ranije smo prespavali u Đenovićima pa smo na početnu tačku došli prilično rano. Od ranije smo znali gdje se nalazi azil jer smo se tokom prethodnih novogodišnjih praznika upoznavali sa ovim krajevima vozeći se. Na kružnom toku u Meljinama se skreće prema Trebinju. U selu Kameno se skreće desno prema prema selu Žlijebi i dalje ka nekadašnjem motelu Borići. Kad smo stigli do Borića nastavili smo prema selu Ubli. Azil za pse se nalazi s desne strane puta, a par stotina metara kasnije s lijeve strane počinje staza za uspon na Radoštak. Iako sam pažljivo osmatrala, u prvi mah mi je promakla. Onda sam uočila sam isturenu markaciju na stijeni tik pored puta. Malo poslije nje smo našli proširenje na kom smo ostavili auto. Vratili smo se par desetina metara iza uočene markacije i tad smo vidjeli stazu ka vrhu Orjena – Radoštaku. Bacili smo pogled na zaliv, azil za pse i krenuli lagano, zadovoljni što smo bez problema došli do početne tačke. Dobro objašnjenje mnogo znači.
Na prilično izblijeđeloj info tabli koja je postavljena na samom početku staze nalazi se zanimljiv tekst:
“Na prelazu iz 19-og u 20-i vijek, podignut je hotel Plaža u Zelenici, prvi pravi hotel u Herceg Novom. Zahvaljujući luci i željezničkoj pruzi, a uz more i planinu u zaleđu, imao je odličnu posjetu. U knjizi gostiju upisali su se, između ostalih crnogorski kralj Nikola, kao i srpski, bugarski i albanski kralj. Adorijan Mađar, vlasnik hotela, od 1927. godine stalno je vodio svoje goste upravo ovom stazom na Radoštak (1446 m), vrh sa najboljim pogledom na Zeleniku i ulaz u Boku Kotorsku. Po nepisanom pravilu, svako bi na vrhu ostavio po jedan kamen, tako da je ubrzo na vrhu nastala kamena piramida koja se vidjela čak sa obale mora”.
Unaprijed sam se radovala “najboljem pogledu na Zeleniku” i šire. Dan je bio sunčan, vedar, idealan. Ušli smo u rijetku šumicu. Oštro kamenje svuda oko nas nije nam dozvoljavalo da zaboravimo na kojoj se planini nalazimo. No, staza je bila sasvim solidna i lako se pratila zahvaljujući dobrim markacijama. Iznenadile su nas dvije visibabe jer su odskakale i od ambijenta i od datuma. Gledajući stazu pomislila sam da je ovo dobra tura za rano proljeće, kao i za jesen. Tokom ljeta je sigurno treba zaobići u širokom luku.
Kad smo izašli iz šume pogled prema zalivu nas je zbunio. “Odakle sad ovi pramenovi magle? Valjda je prolazno” – tješila sam se imajući povjerenja u pogled na desno koji je i dalje bio vedar i bistar. Prošli smo pored jedne neobične stijene koja me podsjetila na mrgodnoga stražara koji je skoro pao, ali se stavom se pravi kao da je i dalje sve u redu. Ispred nas smo lijepo vidjeli nešto za šta smo u tom trenutku mislili da je naš cilj.
Iako je teren bio više nego negostoljubiv i vremenom sve više i više “orjenski”, sa “bizarnim kraškim formama” kako bi rekao Predrag Popović, uspon nam uopšte nije teško padao. Naprotiv. Mislim da je glavni razlog izuzetno prijatna temperatura, kao i to što smo startovali rano i odmorni. Mada, priznajem, čudilo me ovo s obzirom na to da nam je forma uvijek upitna, a u januaru i više od toga. Tek, popeli smo se skoro 700 visinskih metara (nismo nigdje našli egzaktan podatak, a računali smo u odnosu na crkvu Sv. Ilija koja se nalazi na 1000 metara) nikad lakše. Ono što nam je kvarilo radost je bio pogled prema moru. Vidjeli smo da od “najljepšeg pogleda na Zeleniku” neće biti ništa. Takav je odlazak u planinu. Uvijek mi je bilo žao one koji se pomuče da stignu do nekog vrha, a onda ih dočeka zavjesa od magle. Takav rizik postoji uvijek i svuda, a na Orjenu je ta mogućnost procentualno mnogo veća. Čuven je po munjevitim vremenskim promjenama. Mi smo, ipak, imali bar malo sreće. No, da nastavim redom. Prošli smo više raskrsnica na kojima smo pročitali nazive vrhova do tad meni nepoznatih. “Vidiš, sljedeći put bismo mogli tamo… ili ovamo…” Tek, na posljednjoj raskrsnici smo shvatili da se vrh koji smo od početka smatrali našim krajnjim ciljem zove Sedlo i da imamo još 15 minuta direktno prema gore do Radoštaka.
Iako smo penjući se strepjeli da sa vrha nećemo vidjeti ništa , to se nije desilo. Prema moru nismo imali zavjesu od magle koja brani da se išta vidi već oblake koji su prekrili obalu i dio mora. Zeleniku nismo vidjeli, nazirala se samo pučina, ali je prizor bio nevjerovatan. Očarana njime napravila sam gomilu fotografija, ali položaj sunca i njegov odsjaj od bjeline oblaka nije dozvolio da se to što smo vidjeli vjerno prenese na fotografije.
Prema sjeveroistoku je bilo skroz vedro. Imali smo odličan pogled na Veliki (Zubački) Kabao, najveći vrh Orjena, kao i na Subru (onu njenu stranu na kojoj je smješten čuveni “amfiteatar”. Bila sam na oba ova vrha i sa njih sam vjerovatno vidjela i Radoštak, ali tad za njega nisam ni znala. Pitam se da li bih ga i sad prepoznala.
Na istoku je Lovćen izranjao iz oblaka. Sjeveroistočno smo imali dobar pogled na brojne vrhove Orjena koje tek treba da dosegnemo, a na sjeveru se, preko padina Orjena pogled pružao nadaleko.
Ne pamtim da smo se na nekom vrhu zadržali duže. Ili smeta vjetar, ili vrućina, insekti, nadolazeće nevrijeme… Uvijek nešto. Na Radoštaku je treći januarski dan bio takav da smo bili samo u majicama. Pogled je bio nestvaran. Vrtjela sam se u krug i škljocala, nadajući se da ću narednom fotografijom pogoditi bolji ugao ili uhvatiti povoljnije svjetlo. Na kraju se ipak moralo nazad. Povratak nam je pao lako, mada je u jednom dijelu magla bila tako gusta da sam se bojala da ne izgubimo stazu. Lijepo bi bilo vidjeti taj pogled prema Zelenici, ali se i prizor ovakvih oblaka rijetko viđa pa sam zbog toga ovom usponu dala odličnu ocjenu. Jedino što mi je tokom uspona i spuštanja na vrh Radoštak smetalo je bjesomučni lavež pasa iz azila. Nije se čuo sve vrijeme, što je sreća, ali kad se čuo, teško ga je bilo slušati. Lovci su se čuli tu i tamo, a svaki pucanj je izazivao lovačke pse kojih vjerovatno ima u azilu. Ostali bi se pridružili po inerciji. Valjalo je imati slušalice ili još bolje antifone, ali odakle mi, a i da ih imam ne bih se sjetila da ih ponesem. Tako da, ako imate kakve slušalice, neće vam biti na odmet. Dok smo se spuštali ispred sebe smo, kroz maglu, vidjeli crkvu na istaknutom i upadljivom mjestu. Koja bi ovo mogla biti? Naravno! Nije bilo dileme: to je bila crkva Svetog Nikole u čuvenom selu sa kamenim krovovima – Žlijebi. Tad sam možda najviše zažalila što me je magla obamela da napravim bolje vidljivu fotografiju.
Kad smo se vratili do auta iskoristili smo priliku da odemo do sela Ubli, jer se ispostavilo da prilikom prethodne posjete, suprotno našem mišljenju, mi do njega nismo doprli. Nadala sam se da je magla prošla i da ću uspjeti da vidim i fotografišem zaliv sa pozicija sa kojih do sad nisam. Magla se nije predavala. “Trčala” je tamo-vamo i uvijek bila korak ispred nas. Stigli smo do ostatka fortifikacijskog objekta (karaule) iz austrougarskog perioda preko puta kog se nalazi bistijerna. Od objekta su ostali djelovi zidova, ali je bistijerna i dalje u odličnom stanju.
Iako smo mislili da su Ubli odmah tu iza ćoška, ispostavilo se da smo pogriješili. Do njih nam je trebalo oko 7 km. Na tren smo se dvoumili da li da se vratimo, ali je prevladalo mišljenje: “Ko zna kad ćemo i da li ćemo opet biti u prilici da ih vidimo”. Put je bio uzak i loš, ali nismo se mimoišli ni sa kim do tamo i nazad što je olakšavalo vožnju. Na naše najveće iznenađenje, jer nam je ovo, priznajem, bilo “bogu iza nogu”, pored puta smo vidjeli ovce, koze, krave, čak i jednog konja koji mi se učinio najljepšim od svih koje sam do tad imala priliku da vidim. On, kao da je osjetio moje divljenje, mirno je pasao, kao da pozira.
Bili smo prijatno iznenađeni da se u selu živi i drži stoka i tokom zimskog perioda. Naše iznenađenje je bilo još veće kad smo se spustili do vidikovca iznad sela odakle smo mogli pogledom da obuhvatimo čitavo selo sa nemalim brojem objekata i brojnim njivama sa kvalitetnom zemljom (vidjelo se to izdaleka). Nismo se spuštali do sela. Trebalo nam je još bar 2 km lošim putem, a ne bismo ga vidjeli bolje nego sa ove pozicije. U selu ima dosta kuća. Među njima je bilo starih, kamenih, urušenih, ali i novih, povelikih. Tek, Ubli su nam bili prijatno iznenađenje i dobro je što zbog kilometraže i lošeg puta nismo odustali. I kad pomisliš da si negdje sve vidio, uvijek iskrsnu neke Ubli.
Bonus video:
