Prošlog proljeća sam bila prijatno iznenađena i oduševljena otvaranjem pješačkih staza u okviru “Orahovštica Trail” projekta. U nekoliko navrata, prateći markacije i mapu, obišli smo više lokacija. Srećom, ima ih dosta pa ih nije moguće obići lako i brzo, a i one koje već prođeš možeš slobodno da posjetiš u nekim drugim periodima godine kad će mnoge stvari izgledati drugačije. Od onoga što mi je ostalo “za neku drugu priliku” najviše me privlačila tura ka vidikovcu Zaboj.
Sredinom decembra, razmišljajući gdje bismo mogli da pobjegnemo, sjetili smo se Zaboja. Znali smo od ranije polaznu tačku. Skrenuli smo od Virpazara ka Rijeci Crnojevića i stigli do sela Komarno. Iz centra sela kreće staza za Komarštik (Komaraštik), dok se za Zaboj kreće par stotina metara naprijed pored betonske ograde iza koje su se smjestile dvije luksuzne kuće.
Na samom putu nema oznake za Zaboj, već je ona postavljena malo kasnije poslije skretanja (što je malo zbunjujuće za one koji nisu sigurni gdje staza počinje). No, toga dana mi nismo doprli ni do ovog putokaza.
Kuće koje se nalaze u betonskoj ogradi čuva 5-6 pasa, od kojih je samo jedan vezan. Dok smo pokušavali da se parkiramo, oni su tako krvoločno lajali i pokušavali da dopru do nas da sam ja odustala od plana za taj dan. “Možda se ipak ne skreće ovdje”, pokušavala sam da se utješim. Iako nismo pošli tamo gdje smo planirali, nismo dozvolili da nam psi pokvare izlet. Uvijek postoje planovi B, C… Pošto je tih dana padalo dosta kiše odlučili smo da po ko zna koji put odemo do Poseljana, jednog od omiljenih nam mjesta na obali Skadarskog jezera. Bili smo tamo mnogo puta, ali nam nikada ne dosadi. Čak smo uspjeli da pronađemo stazu koju ranije nismo uočili, uzvodno od vodopada. Vode je, kao što smo i pretpostavili bilo u izobilju. Falilo je malo sunca.
Nismo se mnogo zadržavali jer sam se sjetila da sam, takođe prateći “Orahovštica Trail”, saznala za selo Radomir, pa smo odlučili da se provozamo do njega jer “ko zna kad će se opet pružiti prilika…” Ovog puta prema njemu smo krenuli sa gornje strane, preko Rijeke Crnojevića. Idući ka Rijeci Crnojevića zastala sam da fotografišem takozvani “Novi most”, napravljen 50 godina poslije čuvenog Danilovog mosta, simbola ovog mjestašceta na obali Skadarskog jezera. Vode je bilo više nego ikad, što smo najbolje vidjeli kad smo prešli na drugu stranu i popeli se dobrano iznad gradića. Rijeka Crnojevića je bila pod vodom. Duboko ispod nas pjenila se rijeka koja izvire u blizini Obodske pećine.
Da bi se došlo do Radomira mora da se prođe kroz Građane. I tu se zbio legendarni susret sa najvećim fanom Jasninih putovanja, gospodinom Penjom, koji me je, kad je shvatio ko sam, tako jako zagrlio da je Duško pomislio da mi je to drug iz osnovne škole kog nisam vidjela decenijama. Nije dozvolio da produžimo, a da ne svratimo kod njega. U njegovoj konobi jela se spremaju na starinski način, ispod sača. Zanimljivo mi je to bilo, ali nismo imali vremena da čekamo ručak i pored prijateljskog ubjeđivanja. Kad smo se već zaustavili u Građanima, prošetala sam kroz selo. Ono se nalazi na 350 mnv., 22 km udaljeno od Cetinja, a od Virpazara 15. Ima dosta zanimljivih starih kuća, građenih u skladu sa tradicijom ovog kraja. Obećala sam da ću doći opet da detaljno vidim sve zanimljivosti Građana i okoline.
Naoblačilo se i samo što nije počela kiša, a mi još nismo stigli bar do Radomira, kad već nismo do Zaboja. Pozdravili smo se s društvom i nastavili put. Iako mi je izgledalo da je razdaljina između ova dva sela veća, ispostavilo se da je samo kilometar i po. No, kad smo stigli do Radomira dočekala nas je rampa. Rekoše: “Slobodno vi! To je zbog stoke.” Selo neobičnog imena, za koje, priznajem, nisam ni čula do prošle godine, malo je, šćućureno i izolovano. Neobično je po tome što su u njemu živjeli i žive samo Vojvodići, a čuveno je po procentualnoj brojnosti boraca u Drugom svjetskom ratu. Dosta ih je stradalo i spomenik koji su mještani davne 1948. godine podigli svojim stradalim rođacima jedan je od prvih, ako ne i prvi, posvećen žrtvama rata, na prostoru SFRJ. Na spisku je bilo 22 imena i samo jedno prezime. Jedinstven slučaj, možda i u svijetu. Spomenik je stradao u zemljotresu, ali je djelimično saniran 1981. godine. Detaljno je obnovljen 2019. godine. Svako selo kod nas ima zanimljivu istoriju, samo ima sve manje onih koji pričaju i još manje onih koje interesuje da čuju.
Na vidikovac Zaboj nisam zaboravila. Trebalo je da prođe 5 nedelja pa da se ponovo tamo zaputimo. U međuvremenu je naša drugarica Sanja sa društvom već stigla tamo. Fotografije na Instagramu su bile odlične. Jedino me kolebalo: “Kako ste prošli sa onim psima?” Kaže: “Ništa. Malo smo ih mrškali i to je to.” Mi nismo ni to nego ih maksimalno, stoički iskulirali, iako nije bilo lako. Čim smo stigli do oznake sa početka priče potpuno smo zaboravili na njih. Staza može da bude i kružna, ali smo mi pošli i vratili se istim putem. Čim smo se malo uzdigli s lijeve strane smo imali pogled na Poseljane, Čukoviće i sve popularniji “kafić s pogledom” – Macalov brijeg.
Staza nas je vodila po raznovrsnom terenu, nekad po čistini, nekad kroz rijetku šumicu, po stijenama, zemlji, kamenju… Bila je dobro obilježena i skroz lagana. Polako smo napredovali. Do cilja nam nije trebalo mnogo pa smo se trudili da ne žurimo.
Posljednja subota januara, a dan divan, vedar, topao. Vjesnici proljeća na sve strane, pune kamenice. Prethodna tri vikenda nismo uspjeli da odemo u prirodu pa je vjerovatno i to dodatni razlog što smo bili oduševljeni ovom stazom.
Kad smo izašli na prvu čistinu imali smo lijep pogled na Skadarsko jezero, Vranjinu. Mislili smo da smo stigli do cilja. Brže nego što smo očekivali, ali to je to. Međutim, markacije su nas vodile dalje i to prema dolje. Prilično smo se spuštali i nekako mi nije bilo logično da ideš na vidikovac, a spuštaš se. Prilikom spuštanja smo vidjeli dvije zanimljive kamene kuće prilično oronule. Tad nismo ni pomislili da se vidikovac nalazi tačno iznad njih. Toliko je staza išla prema dolje da sam pomislila da smo, i pored markacija, negdje omanuli, da ova staza vodi do obale jezera, a ne nekog vidikovca. Zamalo se nismo vratili da se nisam sjetila da zovnem Sanju koja me je ohrabrila da sam na pravom tragu. Možda 10 metara poslije toga, staza je skrenula lijevo gore, a uskoro smo vidjeli i mali drveni putokaz. Dobro je!
Tada više nije bilo dileme da smo na pravom putu. Konačno da jednom imamo sreće sa ne samo vedrim danom nego i bistrim vazduhom. Obilazili smo Skadarsko jezero i peli se na vidikovce oko njega nebrojeno puta. Zato nam je bilo lako i da otkrijemo šta sve vidimo oko sebe, a bilo je baš dosta toga. Vidjeli smo Malu i Veliku Bobiju i poluostrvo Prevlaku sa istoimenim selom naspram njih. U pozadini su se vidjele brojne planine prekrivene svijegom, no zanimljivije nam je bilo ono što nam je bilo bliže oku. Odmah ispod nas je mala uvala sa ribarskim selom Relja, a desno od njega Zaliv Gusjenica (do tad mi nepoznat) sa Vranjinom u pozadini. Ispred nas Žabljak Crnojevića, desno iza njega selo Ponari. Iznad njega novooznačena staza “Balšin grad” kojom planiram da prošetam. Ovaj pogled su uokvirivale albanske planine pod snijegom koje su mnogo doprinijele njegovoj ljepoti. Sve u svemu, gdje god da sam pogledala bile su to dobro poznate i drage mi lokacije koje mi nikad ne dosade. Jer, jezero nikad nije isto. Inače, ispostaviće se da se vidikovac Zaboj nalazi direktno ispod vrha Komarštik (Komaraštik) samo što se do Zaboja neuporedivo lakše stiže, a pogled skoro isti.
Sa jačim objektivom sam uspjela da približim pogledu Prevlaku, Lovćen, Vranjinu sa albanskom obalom Skadarskog jezera u pozadini, kao i jedan čamac koji je bio u prolazu. Fotografije nisu reprezentativne, ali su ilustrativne.
Vidikovac je nadmašio naša očekivanja. Kako sam vidikovac, tako i staza koja vodi do njega. Kad smo krenuli nazad, odlučili smo da virnemo u jednu od kamenih kuća ispod samog vidikovca. I ovaj zaselak se zove Zaboj. Ko zna ko je po čemu dobio ime. Pored kuće je bila bistijerna. Unutra starinski metalni kreveti sa šuštom i jastucima napunjenim šužbinom, davno zaboravljene verige, zarđali srp, škanj, fenjer. Sve ostavljeno i zaboravljeno decenijama unazad. Ponašali smo se i osjećali kao da smo ušli u muzej.
U povratku smo više pažnje posvetili objektima koji se nalaze u blizini staze. I ovo je dio sela Komarno. Bilo je tu svega: kamenih kuća od kojih su ostali samo zidovi, kuća obnovljenih prije tridesetak godina koje su sada zaboravljene, nekad izrazito luksuzne kuće koju takođe odavno niko nije obišao i u njoj boravio. Tek za nekoliko kuća smo pomislili da možda ponekad tu neko i navrati. Šteta.
Na pse sa početka ture sam bila skroz zaboravila. Kad smo se primakli ogradi unutar koje su smješteni čuli smo gromoglasni lavež, horski. Nije mi bilo baš svejedno, priznajem, iako baš volim pse, a i oni mene. Nikad nisam bila u sličnoj situaciji. Dok smo prolazili pored njih lavež je prijetio da probije bubne opne, ali smo mi nastavljali ne obazirući se, čvrsto se držeći riječi FB prijatelja koji je učestvovao u markiranju staze: “Ne brini! Oni nikad ne skaču sa ograde.” Dok je Duško okretao auto ja sam stajala pored puta jer su vrata suvozača bila tik uz ogradu. Odjednom je najveći pas skočio sa ograde i krenuo prema meni. Jusein Bolt bi mi pozavidio na brzini i spretnosti kojom sam se uvukla u auto. Ne znam. Možda se uvrijedio što na njihovo lajanje nismo odgovorili pozdravom, ili bar da smo ih “mrškali”. Možda bi samo nastavio da laje. Srećom, nisam imala priliku da vidim šta bi bilo. Kad sam se povratila od šoka rekla sam naglas: “Ja ovu stazu ne mogu nikome da preporučim. Bar dok se ovi psi ne stave pod kontrolu.” Nadam se da hoće jer je staza sa vidikovcem na kraju za svaku preporuku, posebno onima koji tek planiraju da steknu kondiciju za neke veće izazove.
Bonus video:
