Planina Sinjajevina je godinama nezasluženo bila zapostavljena od strane ljubitelja prirode. Kad je prije neku godinu Ministarstvo odbrane odlučilo da „najveći pašnjak u Evropi“ pretvori u vojni poligon, pobunili su se mnogi. Prije svega oni koji od Sinjajevine žive, odnosno oni koji ljeti napasaju stoku na ovom prostoru, a njima su se pridružili oni koji žele da “Ekološka Crna Gora” bude stvarnost, a ne mrtvo slovo na papiru. Ljubitelji Sinjajevine su dosad dobili dosta bitaka, ali su i dalje nepovjerljivi i nisu sigurni da su dobili i rat. Nadam se da će se i to uskoro desiti.
Tek, „odbrana Sinjajevine“ i velika medijska pažnja kojom su propraćena mnoga dešavanja, izazvali su veliko interesovanje za ovu planinu. Namjera da se upoznamo sa njom je vjerovatno glavni razlog zbog kojeg smo voljenu Toyotu Yaris zamijenili Dusterom, jer po Sinjajevini se teško može bez terenskog auta. Tokom prvog susreta, prije dva ljeta, uglavnom smo se vozali. Sinjajevina, za naše prilike, zauzima veliki prostor. Široka je 35 do 40, a dugačka 10 do 15 km. Nalazi se na relativno velikoj visini, prosječno 1600 do 1700 m, i ima brojne vrhove do kojih se relativno lako stiže, jednom kad se popneš na Sinjajevinu. Tokom prve vožnje sam rekla: Sljedeći put idemo na Jablanov vrh. On mi se učinio relativno dostupnim a odličnim. No, to prvo ljeto, a za njim i jesen, su prolećeli i ja sam Jablanov vrh prebacila na spisak za narednu godinu. U međuvremenu sam gledala jednu zanimljivu emisiju na RTCG u kojoj su se dva moja FB prijatelja, Brko i Mićo, peli na ovaj vrh, što me još više učvrstilo u mojoj namjeri da tamo stignem. Najvažnije pitanje je bilo: kako stići do početne tačke. Bilo je raznih prijedloga. Ja sam navijala za prilaz od strane Krnje Jele. Duško je u potpunosti odbacivao ideju da se ide preko Vratla, i na kraju je pobijedila Sanja i „put koji je napravila vojska“ do Savine vode. Planirali smo da odatle „napadnemo“ Jablanov vrh. Predlog je prihvaćen. Krenuli smo prema Kolašinu i oko 2 km poslije njega, u mjestu Bakovići skrenuli ka Lipovu. Negdje desno je trebalo da bude taj put kojim se išlo do Savine vode, ali smo mi, očigledno, počeli prekasno da obraćamo pažnju jer od momenta kad smo otvorili četvoro očiju kriveći vrat udesno nije se pojavila nijedna mogućnost za skretanje. I tako, mic po mic, stigli smo do Gornjeg Lipova i početka uspona ka Vratlu. Nismo imali izbora, morali smo tuda. Prvi put nam je ovaj put bio prilično stresan, ali toga dana smo ga savladali lagano. Opet smo, kao i prethodnog puta, stali na lakat krivini da se divimo koliko smo uspjeli da se popnemo. Zahvaljujući ovom putu popnemo se oko 700 visinskih metara.
Stigli smo do udoline zvane Smrdan, ali se nismo zadržavali. Odmah smo skrenuli desno prema jezeru i katunu Grkovo. Prethodnih dana je pala baš velika kiša, a na Sinjajevini, izgleda, iznad prosjeka . Vozili smo se po kamenitom makadamskom putu koji je bio mjestimično „prošaran“ zemljom. Ta zemlja je bila toliko blatnjava da smo počešće plesali po cesti što nije bilo nimalo prijatno. Srećom je vožnja do jezera Grkovo trajala kratko. Prolazili smo ovuda prošlog ljeta kad smo pokušavali da stignemo do Žabljaka, ali nismo uočili jezero jer je malo dalje od puta. Ovoga puta smo obratili pažnju jer od jezera počinje uspon na Jablanov vrh. Jezero je vještačko, napravljeno kao akumulacija koja služi napajanju stoke. Trava je bila toliko mokra da su mi se noge, i pored gojzerica, skvasile prije nego što smo i počeli da se penjemo. Bili smo odlučni da nam ništa neće „ovaj dan pokvarit’“.
Trudili smo se da pratimo instrukcije iz teksta sa stranice Vrhovi Crne Gore. Sa nama je bila i Sanja koja se već pela na ovaj vrh, ali je imala vodiča pa nije baš obraćala pažnju. Ali, zajedničkim snagama smo se primicali ka cilju. Ubrzo smo Grkovo gledali s visine. Smjenjivao se kameniti i travnati teren, strmiji i manje strmi djelovi. Sve u svemu, ne pamtim da mi je neki uspon laganije pao, iako nije bio markiran. Čak mi nije zasmetalo ni što se ispostavilo da prvi vrh koji se pojavio nije bio onaj pravi, jer ovaj nije bio daleko od njega.
Nismo nigdje žurili. Osvrtali smo se na sve strane, divili se okolini i fotografisali. Držali smo palčeve da oblaci koji su zaklanjali Durmitor malo požure. Duško se prvi dokopao vrha, a nas dvije smo mu se ubrzo pridružile. Kako su brojke relativne. Jablanov vrh je visok 2203 metara, a mi smo se od Grkova popeli 423 visinskih. Od kad planinarim, a ima tome dosta godina, ne pamtim da mi je dolazak do nekog vrha bio lakši. Sigurno je da su i vremenske prilike, odnosno, idealna temperatura, tome doprinijeli.
Na samom vrhu se nalaze ostaci davno napuštenog „projekta“. Neko je planirao da sebi napravi mauzolej ili nešto slično. Kako je došao na tu ideju, kako je uspio da sagradi ovo što je sagradio i, na kraju, zašto je odustao i ideju nije sproveo do kraja? Voljela bih da saznam odgovore na ova pitanja. Za sada ih ne znam.
Bilo je po malo oblačno, ali su se oblaci kretali, pa sam se nadala da imamo šansu da do kraja uspijemo da vidimo ono što nas je zanimalo. Nesuđena polazna tačka ispod Savine grede, kao i Savina greda su se vidjeli najbolje. Činilo se da su Torna i Gradišta vrlo blizu, mada u stvari to nije tako. Sanja nam je odmah ispričala sve o ta dva uspona koja su se meni učinila zahtjevnim. Ona me je uvjeravala u suprotno pa sam odlučila da bar Gradišta stavim na spisak u rubrici „eventualno“. Vidjeli su se mnogi vrhovi Sinjajevine. Gusar je već bio na našem zajedničkom spisku i čeka svoj red.
U daljini smo, kako se oblak pomjerao, sve bolje vidjeli Durmitor. Crvena greda je bila najupadljivija. Vidjeli smo i Prutaš, Savin kuk, Šljeme. Samo nas je jedan dobro vidljiv, a neobičan vrh mnogo bunio. Šta bi ono moglo da bude? Na kraju smo shvatili: To je Sedlena greda, samo gledana iz neuobičajene perspektive. Tad su se sve kockice složile i džaba su bili svi vrhovi Sinjajevine kad smo se mi potpuno prebacili na Durmitor.
Jablanov vrh je izvanredan. Uspon na njega je skoro pa šetnja (ako te neko teleportuje do Grkova), a pogled sa njega fenomenalan. Centralni položaj Sinjajevine omogućava da se sa njenih vrhova vidi bar pola Crne Gore. Ako imate sreće da pođete tamo nekog vedrog i bistrog dana možete da vidite, osim brojnih vrhova Sinjajevine, Durmitor, Bjelasicu, Komove, Moračke planine. Dok smo silazili, pored jezera smo ugledali veliko stado ovaca koje je išlo na pojilo. Prizor je bio iznenađujući i ohrabrujući. Do tad sam na Sinjajevini uglavnom srijetala krave. Prvi put da sam vidjela stado ovaca i još ovoliko. Tokom silaska i dalje smo naizmjenično bacali pogled na Durmitor, na jezero Grkovo sa neizbježnim Malim Starcem u pozadini. U blizini jezera se nalazi nekoliko koliba. Ovce su mirno pasle, ali čobanina i uopšte ikakav znak života u kolibama nismo uspjeli da primijetimo.
Dok smo se približavali autu, vodila se velika rasprava kojim putem da se vratimo. Silazak preko Vratla je odbačen. Pravac prema Krnjoj Jeli je bio skoro izvjestan da se ja nisam prisjetila kako se svi hvale i zahvaljuju na popravljenom putu od crkve Ružica do Štitarice i kako je taj put vjerovatno najbolji. Na našu nevolju, pobijedih: Prihvatiše moj predlog. Prošlog ljeta smo se provozali ovim putem. Bio je loš, ali ovog dana D… Ne samo što je zbog blata bio očajan nego ga mjestimično nije ni bilo, pa smo nagađali kuda dalje. Tek, 5 km od Grkova do katuna Okrugljak su nam se učinila kao 50, brat bratu. Duško je psovao, Sanja i ja mudro ćutale i povremeno uzdisale. Stvarno je nevjerovatno kako se za kratko vrijeme, ako se ne koristi, put skoro izgubi. Kad smo konačno stigli do Okrugljaka kao da smo stigli kući. Nastavili smo prema Štitarici nemajući ni snage ni volje da igdje više svraćamo. Ali, katuni pored kojih smo prolazili, bili su toliko simpatični da se Duško, i dalje ljut kao ris što me poslušao, ipak zaustavljao da bar neku fotografiju napravimo.
Kad smo stigli do Štitarice putem koji su obilne kiše dijelom oštetile, pa ni on nije bio onako dobar kako sam tvrdila, odahnuli smo. Kad smo se dokopali prve kafane prisjećali smo se samo lijepih momenata i već smo pravili planove za uspon na Gusar.
Bonus video:
