U Crnoj Gori nema mirnih, opuštenih dana. I oni dani u kojima se ništa ne dešava, samo su uvertira za neke, manje ili više, važne događaje...
* * *
Čudna je ta demokratija. I predsjednički kandidati i glasači čekali su odluku naroda, vox populi, kao presudu, nemoćni da bilo šta izmijene, bez obzira na moć koju imaju. Valjda će građani, jednom za svagda, shvatiti da je moć, zapravo, u njihovim rukama i da političari zavise od njihove volje a ne obratno.
A od predsjednika Crne Gore se ne očekuje mnogo: samo da bude korektan, pristojan, skroman, dakle, da se ne razmeće i bahati, da u javnim nastupima bude odmjeren, da bira pomiriteljske a ne svađalačke riječi, da mu kumovi, prijatelji i partijski drugovi ne budu iznad drugih ljudi, da zamoli najbližu rodbinu da se ne bavi biznisom za vrijeme njegovog mandata, makar ne sa državom, jer to što je predsjednik nije samo privilegija nego i usud, da svim silama utiče na stvaranje ambijenta u kojem će se i djeca Glavnog specijalnog tužioca slobodno igrati u parku, itd.
Ukoliko bude takav, možda će mu narod dati povjerenje i za naredni petogodišnji mandat, ako ne bude - „slatko će ga oburdati“...
* * *
Sa četiri prijatelja koji u prosjeku imaju 84 godine bio sam na druženju u Virpazaru. Razgovarali smo puna tri sata, najviše o šahu, ali su oni divno govorili, iz nagomilanog iskustva, i o ljepotama i stranputicama života. Bio sam pun utisaka kad smo krenuli nazad. Ali... (uvijek ima jedno „ali“).
Pošto se na Viru ne mogu mimoići ni ljudi, a kamoli vozila, posebno ljeti, bili smo zadovoljni kad smo uspjeli da parkiramo auto. Međutim, neko je nas svojim vozilom zagradio. Sačekali smo malo, gledajući lijevo-desno, a onda odlučili da kroz skroz otvoren prozor spustimo ručnu i pomjerimo taj auto metar. Potom se stvar odvijala ovako:
„Što je? Đe ćete? Što ulazite u tuđe vozilo?“
„Mislili smo...“
„Što ste mislili, da ste što mislili ne biste tu parkirali i ulazili u tuđa kola“.
„Samo smo htjeli...“
„Ajde, mičite se!“
Bivši predsjednik barske opštine, bivši direktor Medicinskog centra, bivši direktor Elektrodistribucije i autor ovog bloga se zagledaše i do Bara nisu progovarali... Onaj peti, bivši ministar u vladi Crne Gore, nije prisustvovao ovom činu. Koji minut ranije krenuo je na drugu stranu, prema Podgorici.
* * *
Zahvaljujući Đorđu Leboviću i njegovom romanu „Semper idem“ vratio sam se u najljepše dane, kad je sve što radim nebitno i kad samo mislim kako da se nađem s knjigom čije stranice ne listam nego gutam raširenih očiju. Nisu mi smetali ni opacitati ni magla koji prosto kidišu na mene i čine me depresivnim dok s naporom, naročito na desno oko, čitam nezanimljivo štivo.
Đorđe Lebović (Sombor, 1928 – Beograd, 2004) bio je prvenstveno dramaturg i scenarista, a ovo je njegov jedini roman, kažu, nedovršeni. Od dvadesetak njegovih misli koje sam zapisao, prenijeću pet:
„Sreća i nesreća blizu su jedna drugoj, gotovo se dodiruju, ali se ne mešaju – žive i traju svaka za sebe kao dva odvojena sveta – mi neprestano lutamo i živimo čas u jednom, čas u drugom.“
„Vječnost neće ništa sačuvati sem ljubavi zato što je ona nalik na nju“.
„Jedino iskreno sažaljenje je samosažaljenje“.
„Usred života neprestano smo okruženi smrću“.
„Oči su pozori kroz koje duša gleda“.
* * *
Pošto sad znamo da se pitamo mnogo više nego što i sami mislimo, predlažem da pojedine artikle koji su bezobrazno poskupjeli – bojkotujemo. Da ih niko ne kupuje dok se cijene ne vrate na prihvatljive. Konkretno, tu mislim na mlijeko i sve mliječne proizvode.
* * *
Opet sam gledao „Obračun kod OK korala“ na RTS-u. I opet sam mislio da bi, za promjenu, bilo dobro da Ajk Klanton i braća malo ispraše Vajata Erpa i braću i onog nadobudnog Doka Holideja, ali kod Amerikanaca, istina, na filmu, pravda uvijek pobjeđuje.
* * *
Imao sam sasvim običan život da bih mogao da budem dobar pisac.
Bonus video:
