U proteklih petnaestak godina, od kad intenzivno šetam po Crnoj Gori, stigla sam do mnogih zanimljivih mjesta, jezera, vrhova, vodopada, vidikovaca...
Nevjerovatno je da što više vrijeme prolazi sve je duža lista lokacija koje kanim doseći u nekom narednom periodu. Volim da odem i na isto mjesto više puta, posebno u različitim periodima godine.
Takođe volim da odem na novomarkirane staze, posebno na one na kojima sam se prvi put namučila na putu ka cilju.
NVO “Psiho-vodič” je u prethodne dvije godine markirala tri staze u okolini Podgorice. Nekad su sve tri lokacije pripadale gradu Podgorica, a sad su se “preselile” u novoformiranu opštinu Zeta. Iako su administrativno “pobjegle” mrdnule s mjesta nisu, tako da su nam tu, na dohvat ruke i valja ih obići dok sunce ne pojača.
Oblun
Oblun sam otkrila prije sedam godina. Bio je januar, jedan od hladnijih u Podgorici. Malo Blato, dio Skadarskog jezera iznad kojeg se smjestio Oblun, većim je dijelom bilo zamrznuto. Prizori su bili nestvarni, a staza naporna jer smo išli po osjećaju, kružili oko brda i tražili mogućnosti da se uspentramo do vrha. Najviše nam je smetalo bodljikavo žbunje koje nam je upropastilo garderobu i rančeve. No, dostizanje cilja je potrlo sve prethodno što je bilo negativno. Na vrhu nam se kasnije pridružio još jedan par sa identičnim iskustvom.
Šest godina kasnije, preko društvenih mreža sam načula da se raščišćava staza i prave nove markacije do Obluna. Ovog posla su se poduhvatili entuzijasti iz NVO “Psiho-vodič”, kao što već pomenuh. Radovala sam se tome. Time bi se povećala mogućnost da više ljudi dođe i uživa u prizorima koji se vide tokom ove ture. Pretpostavila sam da će staza ići istim putem kojim smo mi prethodno prošli samo da će biti uočljivo markirana i “oslobođena” trnovitog žbunja. Otvaranje staze je najavljeno za 21.01.2022. godine. Prijavili smo se i u dogovoreno vrijeme došli na početnu tačku kod izvorišta Regionalnog vodovoda “Bolje sestre”. Na putu do tamo prešli smo Moraču preko Vukovačkog mosta. Odavno Morača niže od Podgorice ne liči na sebe, ali tog januarskog jutra, uokvirena snijegom pokrivenim planinama, učinila mi se prelijepom.
Na dogovorenoj početnoj lokaciji dočekao nas je veliki broj prijatelja i poznanika. Mnogi koji vole prirodu i planinarenje su bili tu. Malo me je iznenadilo okruženje. U odnosu na prethodnu posjetu ovom mjestu (6 godina ranije), ograđen je veći dio prostora i to baš onaj kuda smo mi otpočeli uspon. Zapitala sam se da li ćemo i gdje da preskačemo ogradu, koja nije bila za potcjenjivanje. Srećom, nismo morali. Staza je išla neposredno uz ogradu sa gornje strane i vrlo brzo krenula uvis. Sve u svemu, za nas potpuno nova staza. Ova je neuporedivo kraća, samo 800 metara. Što se visine tiče, ona je ista. Moraš se popeti 164 metra uvis kuda god do cilja išao. Malo je “usprto”, ali se stigne brzo. Ostaje više vremena za uživanje s vrha. Bilo nas je dosta i imali smo različitu kondicionu spremnost, ali se nikome nije žurilo i na kraju smo svi stigli do cilja. Sa naše desne strane se pružalo Skadarsko jezero. U daljini se uočavao Žabljak Crnojevića. Teren je izrazito kamenit, ali je staza dobro napravljena i obilježena.
Na putu do cilja naišli smo na info tablu sa koje smo se detaljno informisali o istoriji ove lokacije (ko do tad nije bio upućen). Mada, sve činjenice nisu do kraja razjašnjene jer se smatra da se ovdje na vrhu nalaze ostaci tvrđave iz dukljanskog perioda, a možda i starije (izvor “Ljetopis popa Dukljanina”) pošto njen izgled podsjeća na utvrđenja iz rimskog perioda. Prvobitno utvrđenje je u narednim vjekovima više puta dograđivano i proširivano. Mnogo zanimljivih stvari se može tu pročitati. Koga zanima neka trkne, nije daleko. Mi smo se tog nevjerovatno vedrog, sunčanog i u svakom pogledu prijatnog dana raštrkali ne bismo li napravili što bolju fotografiju. Drugi su uživali u lijepom pogledu i ćaskanju sa drugarima s kojima se daleko češće viđaju i druže na FB-u nego uživo.
Sa Obluna se pruža pogled na Skadarsko jezero, prije svega na Malo Blato. Preko njega na Dodoše, Malu i Veliku Bobiju, Garač… S druge strane se vidi Morača i dio Zetske ravnice, sa selom Vukovci u prvom planu.
Ispod vrha, na strateškom mjestu za osmatranje i uživanje postavljena je klupa. Prvu smo mimoišli u prvom dijelu staze. I ona se nalazi na odličnom mjestu. Samo, dok smo se peli oko nje je bila gužva pa sam je fotografisala u povratku.
Balšin grad
Priznajem da sam za Balšin grad prvi put čula kad je NVO “Psiho-vodič” najavila markiranje staze ka njemu. Planirala sam da dođem na otvaranje, ali sam baš toga dana, negdje sredinom oktobra prošle godine, upoznavala Istru. Jedino mi je bilo žao što se neću sresti sa drugarima planinarima jer sam svakako planirala da kasnije pođem i vidim kako staza izgleda. Balšin grad je došao na red negdje sredinom marta. Kad se prođe Vukovački most ka Oblunu se skreće desno, a ka Balšinom gradu lijevo. Ubrzo poslije prvih, starih kamenih kuća sela Ponare koje se nalaze tik uz put nalazi se proširenje na kojem se može parkirati auto. Tu počinju markacije koje upućuju na Balšin grad. Staza je kamenita. Tog jutra je bila malo blatnjava i klizava. No, do vrha ima samo 600 dužnih metara i 121 metar uvis pa se stigne za pola sata, a možda i manje, sa svim zaustavljanjima tokom kojih se osmatra okolina i fotografiše. Od starta pa skoro do samog cilja su nas pratili kaktusi. Ne pripadaju ovdje autohtono, ali je očigledno da im ova klima i kamenjar veoma prijaju. Kad i ko ih je posadio ne znam, ali da su se baš odomaćili, jesu.
I Balšin grad je, kao i Oblun, mjesto sa zanimljivom istorijom. Ako nije i starije, onda je utvrđenje na njemu staro najmanje 6 vjekova jer se povezuje sa dinastijom Balšića. Sva uzvišenja sa kojih se pruža pogled nadaleko, a Ponarska gora na čijem je vrhu smješten Balšin grad je jedna od njih, u prošlosti su bili zanimljiva i potrebna svima onima koji su željeli da kontrolišu ovaj prostor. Zato je teško i razlučiti od kad do kad je ko vladao ili nije, koristio ovo utvrđenje, dodavao nešto svoje. U svakom slučaju Balšin grad je tihi svjedok istorije, a arheolozi su sredinom prošlog vijeka na ovoj lokaciji pronašli razne “arheološke pokretne dokaze”, kako se stručno kaže. Iznenađuje me pojava da u maloj zemlji sa velikim brojem istoričara i još većim brojem onih koji se amaterski bave istorijom ima toliko mjesta o kojima nema egzaktnih istorijskih činjenica. No, za bavljenjem istorijom dalje prošlosti su potrebna veća, studioznija i višedisciplinarna istraživanja, a za to, očito, nemamo mogućnosti. Vratimo se Balšinom gradu na koji sam ja, prije svega, došla radi pješačke staze i pogleda. Istoriju dragovoljno prepuštam drugima. Ja sam za geografiju.
Na pola puta do cilja postavljena je klupa. Moglo se i bez nje. Nismo stigli dotle da se umorimo. Ali, možda valja zastati, osvrnuti se i baciti pogled na Moraču i Zetsku ravnicu, Vranjinu… Markacije su dobre. Ranije je staza bila mjestimično markirana, ali je bila skroz obrasla rastinjem. Nije lako u ovakvom okruženju održavati stazu. Ako se to ne radi redovno, očas posla je “proguta” žbunje.
Kad smo stigli do vrha prvo smo obratili pažnju na ostatke tvrđave. Nije ostalo mnogo toga da se vidi, ali postoje i zidovi ispod glavnog zida i, vjerovatno, mnogo toga ispod. Ali… ostaće to za neka buduća pokoljenja sa još boljom kompjuterskom opremom i programima koji će da “virnu” kroz slojeve zemlje i sve nam ovo rekonstruišu bar na jednoj info tabli. Ima toga već po svijetu. Valjda nekad i kod nas stigne.
Na vrhu je klupa na odličnoj poziciji. Da nije duvao baš jak vjetar sa zadovoljstvom bismo ostali mnogo duže da uživamo u pogledu. Direktno ispod brda je selo Ponari. Preko mosta na Morači put vodi do Žabljaka Crnojevića. Iza nas smo uočili i Oblun, a preko njega i Garač i Prekornicu, Malu Bobiju… Pa onda, tačno iza Žabljaka Crnojevića, vide se Zaboj i Komarišnik, a malo desno i Lovćen i Štirovnik, a iznad Vranjine i Rumija. Nadaleko nema bolje pozicije sa visinom od samo 133 metra sa koje se pruža bolji pogled od ovoga.
Vranjina
Iako sam se na 303 metara visok Velji vrh, koji se nalazi iznad ribarskog mjesta Vranjina, pela prije čak sedam godina, dobro sam ga zapamtila. Probijajući se kroz drače i skačući sa stijene na stijenu jedva smo se nekako uspentrali. Pogledom smo, kao i obično, bili očarani. U povratku smo prošli mrvu bolje jer smo pronašli neke ostatke davno izblijeđelih markacija. Tek, moj tekst o ovoj turi je izazvao raspravu i zaključak je bio da sam preuveličala težinu uspona. No, poslije nekog vremena me je nazvao moj drug Vanja i viknuo: “Jasna, sve si bila u pravu!” “E?” “Evo me na Varanjinu. Vas sam u krv!” Dan danas se smijem tome. Bilo mi je žao Vanju, ali sam dobila potvrdu da nimalo nisam pretjerala. Kad sam čula da NVO “Psiho-vodič” planira da (re)markira i ovu stazu baš sam se obradovala. Odmah sam se prijavila za promotivnu šetnju. Sređivanje staze je potrajalo, što uopšte nije čudno kad se zna u kakvom je stanju teren na Vranjini. Osim toga, oni su otišli dalje i napravili kružnu turu. Pratila sam kako napreduju radovi i davala im podršku iz fotelje. Na dan kad je zakazano otvaranje opet sam bila van Podgorice. No, nisam im nedostajala jer se za ovaj događaj prijavilo toliko zainteresovanih da su poslije broja 150 rekli: “Dosta je. Nismo u stanju da kontrolišemo veći broj ljudi.” Jednoj Ani sam odavno obećala da ću je povesti na Velji vrh, pa nisam. Pošto mi je izvjesni Miloš to godinama nabijao na nos, pozvala sam Anu da je povedem novomarkiranom stazom (da ne pričam o tome da treba da mi je zahvalna što je nisam povela da bude “sva u krv” kao Vanja). Čekajući Anu prošlo je mjesec i po, pa smo na kraju odlučili da pođemo bez nje, a ako ona ikad nađe vremena za turu, tu smo.
Početak staze je u samom centru Vranjine (bar se meni čini da je to centar). Tu je i parking, a neposredno pored njega je info tabla. Staza kreće između kuća i brzo i naglo se izdiže. Vodi po stijenama koje su toga jutra zbog prethodnih kiša bile vlažne i klizave tako da smo morali preoprezno da gazimo. Ipak, uskoro smo Vranjinu gledali iz ptičje perspektive, a jezero je bilo kao i uvijek: jedinstveno.
Hodajući oprezno po ljutom kršu izbili smo na čistinu i stigli do zelene livadice koja spaja (ili razdvaja) dva vrha Vranjine. Nevjerovatan kontrast sa okolinom. Na livadi putokaz: pravo se nastavlja do manastira Sveti Nikola, a desno do Veljeg vrha, našeg cilja. Odavde je kamenje bilo još oštrije i okruženje negostoljubivije, ali nije bilo trnja pa se nekako taljigalo ka vrhu. Na putu do njega prošli smo pored dvije klupe koje su postavljene tokom markiranja. Obje, a posebno druga, su više nego nefunkcionalne. Ideja je bila dobra, napor učinjen da se one dovde donesu i postave nemjerljiv, a rezultat, po meni, nikakav. Jednostavno, teren je takav da nije pomogla dobra volja. Prostora za ravnu klupu kojoj se može prići i na njoj udobno sjedjeti ovdje nema. Žao mi je uloženog truda.
Idući ka vrhu, često zastajkući i osvrćući se za sobom, uspjeli smo da vidimo Žabljak Crnojevića, Ponare i Balšića grad, Oblun, manastir Kom, manastir Sveti Nikola, Plavnicu, mjesto gdje se Morača račva u dva pravca, Dodoše i Veliku i Malu Bobiju… Baš smo bili zadovoljni sobom misleći da bar ovo oko jezera znamo bar za 4+, a ostatak Crne Gore za mršavu trojčicu. Ono što smo i ranije primijetili, ali nikad upadljivije nego sad je da se Skadarsko jezero pretvara u šumu. Obje “obale” Morače, a i puno šire je zauzelo rastinje. Ne znam da li ima razloga za brigu i da li nešto treba da se preduzima ili da se pusti prirodi da “radi svoj posao” bez uplitanja. Ne znam odgovor, a voljela bih da ga doznam.
Sa vrha smo vidjeli dalje i bolje. Opet smo se preslišali i locirali sve tačke do kojih smo prethodnih petnaestak godina uspjeli da dopremo. Sa ove strane se vidi i Virpazar, pa onda Lovćen i Štirovnik, Rumija, Vrsuta, Bjelasica (crmnička).
Nastavili smo dalje prateći markacije želeći da prođemo cijelu kružnu stazu. Spuštanje sa druge druge strane je sve sem lako i brzo smo se pokajali što se nismo vratili istim putem. Ali, imali smo pogled na Lesendro kakav do sad nismo pa me je to odobrovoljilo. Duška nije ni to. Ugao pod kojim smo se spuštali je bio bar 70° (po mojoj odokativnoj procjeni), kamenje krupno i djelimično nestabilno. Markacije su nas vodile u pravcu restorana Jezero iako smo znali da je staza kružna. Duško je rekao: “Ja ću da se spustim do restorana, nemam više snage za ovo kamenje, a upropastih i cipele”. Ja sam odgovorila: “Ja ću da pratim markacije.” I tako…prateći markacije stigli smo do restorana Jezero. Shvatili smo u nekom momentu da smo previdjeli markacije za skretanje. Kad smo definitivno shvatili da smo promašili (a sve sam se u sebi hrabrila da nismo, čak i kad je to bilo očigledno), nisam imala snage za povratak. Rađe smo svratili u “Jezero” na kafu i kiselu. Natenane smo razmotrili gdje smo omanuli. Naknadno sam se sjetila da mi je Ružica iz “Psiho-vodiča” čak poslala i trek i skrenula pažnju na “neko skretanje”. Ali… samouvjerenost je veoma loša osobina za jednog planinara. Obično nisam takva, ali ovdje me ponese. Poslije odmora u “Jezeru” do Vranjine smo otišli pješke, uz ivicu magistrale. Ovo ne bih nikom preporučila. Mada, dali smo vatre petama i stigli smo brzo i bez problema, ali ipak, ovo nije mjesto gdje se očekuju pješaci.
Kasnije sam vidjela fotografije onih koji su bili pažljiviji i koji su uočili skretanje. Na potezu od skretanja do sela postavljena je još jedna klupa. Ova je na pravom mjestu i služi svrsi. Možda nekad prođem ovo parče kruga, ako ne zbog čega drugog, ono zbog nje. Možda se i Ana javi pa ponovimo cijelu turu bez greške jer mi je Ružica rekla da se skreće malo ispod lokacije na kojoj je Duško na naslovnoj fotografiji. Tako da promašaja više ne može biti.
Bonus video:
