Što zbog moje bolesti, što zbog pandemije kovida, više od četiri godine smo putovali rijetko i kratko, najdalje do Berata u Albaniju. Oktobar, moj omiljeni mjesec, trebalo je da bude prekretnica. Da se opet krene u nepoznato. Dugo smo vijećali gdje bismo mogli da pođemo. Imali smo mnogo ideja jer “nema gdje nismo bili”, kako bi se vickasto reklo. Tih dana su se mnogi žalili zbog otkazanih letova pa smo odlučili da idemo na sigurno – autom. Od brojnih ideja i predloga iskristalisala se jedna: Istra. Dalje od Zadra hrvatskim dijelom Jadrana nismo išli, a oduvijek sam željela da upoznam i taj dio nekadašnje nam zemlje. Sve smo detaljno proučili, danima pravili spiskove gdje i šta treba da vidimo i na kraju smo odlučili da se prepustimo, pa gdje nas putevi nanesu. Jedino smo unaprijed rezervisali smještaj u Rijeci i Puli, te kupili kartu za Brione (o čemu sam već pisala).
U Rijeku smo stigli tačno kad smo i planirali. Smjestili smo se i pošli do grada. To nam je bila samo usputna stanica mada sam odavno, zbog brojnih razloga, željela da upoznam ovaj grad. Na prvi pogled sam vidjela da ne bismo pogriješili da ovdje ostanemo bar 2-3 dana, posebno zbog brojnih i interesantnih muzeja. Ali, kako je naš moto bio: “Vidjeti što više za što kraće vrijeme, uz što manje potrošenih para”, za Rijeku smo imali samo veče i jutro. Ujutro smo pošli da fotografišem ono što mi je prethodno veče privuklo najveću pažnju. Znala je Rijeka i za bolje dane. To se najviše primjećuje po pojedinim izvanrednim, ali skroz oronulim fasadama. Broj stanovnika se smanjio za trećinu, a nekadašnji industrijski gigant bivše Jugoslavije se sveo na “administrativni centar”. No, meni se i ovakva Rijeka mnogo dopala. Ima tu i mnogo obnovljenih fasada, muzeja, značajnih vjerskih objekata, fontana, skulptura i mnogih drugih turistima zanimljivih detalja. U samom centru je Hrvatsko narodno pozorište. Zgrada je identična onoj u Zagrebu. Ispred je spomenik Ivanu Zajcu, kompozitoru (pozorište nosi njegovo ime) i fontana sa skulpturom čuvenog Dušana Džamonje. Napustila sam Rijeku s nadom da ću joj se nekad opet vratiti.
Krenuli smo za Opatiju. Oktobarski dan sunčan, topao, idealan za susret sa mitskim gradom moga djetinjstva. Dok sam bila dijete, u našoj zemlji su se održavali brojni muzički festivali. Sve sam ih pratila sa interesovanjem. Samo jedan nisam: Opatijski. Pjesme sa tog festivala su za mene u tim godinama bile predosadne. Ali, iako nisam voljela pjesme, obožavala sam sve što se dešavalo oko festivala. Naročito mi je fascinantan bio grad, počev od imena pa nadalje. Kako danas, tako ni tad nisam voljela nikakav luksuz, bila pratitelj kraljevskih familija ili patila od bilo kakvog oblika “noblesa”, ali Opatija… Tamo je živjela sestra od strica moje majke koju nikad u životu nisam upoznala, ali sam bila oduševljena da je neko od nas “običnih” uspio da postane stanovnikom toga grada. Mnogo je godina prohujalo od tih mojih razmišljanja, i bila sam spremna na susret sa Opatijom, za koji tada nisam mislila da se može desiti. Ulica uz more u Opatiji me je podsjetila na takvu ulicu u Nici. Naravno, mnogo manjih proporcija, ali hotelske fasade su slične. Godine ugravirane na njima govore od kad koji hotel stoji tu. Zapamtila sam 1884. na hotelu Kvarner. Nije bilo gužve pa sam uspjela bez problema da fotografišem ono što me je zanimalo. Prošetali smo, popili kafu i nastavili dalje. Ne mogu reći da sam ostvarila san posjetom Opatiji, jer o tome nisam čak ni sanjala. Tek, iz davno zaboravljene prošlosti su izronile moje nekadašnje impresije o ovome gradu za koje je moj supružnik – saputnik saznao poslije 33 godine bračnog života.
Osim luksuznih hotela, Opatija je grad u kojem se mogu vidjeti cvjetni parkovi u kojima se nalaze zanimljivi spomenici (kao onaj posvećen književniku Miroslavu Krleži) i skulpture (najpoznatije su “Djevojka s galebom” i ona posvećena svim “barkaljolima” – vozačima nekadašnjih drvenih čamaca). Na stazi uz more, nalik Holivudu, postoje ugravirana imena raznih poznatih ličnosti uokvirena zvijezdom. Pretpostavljam da su to imena onih koji su posjetili ovaj grad. Osim toga, na mnogim mjestima se nalaze i spomen-table sa imenima raznih slavnih osoba koje su svojevremeno boravile ovdje. Mi se nikom ne javismo. Prođosmo inkognito. Ne mogu se nadati ni zvijezdi ni tabli. No, možda se ne broji ako bar ne prespavaš.
Plan nam je bio da zađemo u unutrašnjost Istre te da se preko Pićana i Pazina spustimo opet do obale, do Pule, gdje smo već rezervisali prenoćište. Htjela sam da vidim i neke prirodne ljepote, a u Pićanu, bar prema reklamama, nalazi se izuzetan vodopad. Fotografije su obećavale. Prvo smo obišli stari grad na vrhu brda. Inače, to je tradicionalni način građenja naselja u Istri. Na vrhu brda crkva i oko nje naselje. Ima ih mnogo i nismo stigli da svratimo baš u svako, ali jesmo u dosta. Za neke gradiće (ovdje se pretežno zovu opštine) nisu bili čuli ni naši kumovi i Zadra. Morali smo da ih upoznajemo s domovinom. Još jedna stvar koja me je prijatno iznenadila, a odnosi se na sva mjesta koja smo tokom ove naše ekskurzije prošli: svi spomenici posvećeni borcima iz II Svjetskog rata stoje i dalje, i o njima se vodi računa. Takođe, u većini mjesta glavna ulica ili trg nose ime Josipa Broza Tita. U ostatku Hrvatske je ovako nešto nezamislivo. Iako je turistička maskota i zaštitni znak Istre koza, meni bi logičnije bilo da je to mačka. Jer, kozu smo vidjeli samo na Brionima, a mačke gdje smo god mrdnuli.
Tek, obišli smo staro jezgro Pićana. Na ulazu u utvrđeni grad na vrhu brda vidjeli smo info tablu sa divnom fotografijom vodopada. Raspitali smo se kod mještana i saznali da staza ka njemu kreće odmah ispod ceste. S puno elana smo startovali. Staza je bila označena, ali smo odmah zaključili da malo ko njome ide. Nismo odustajali iako je staza bila sve strmija i kraj joj se nije nazirao. Na kraju smo zabasali u neke pješčane dine i priznali poraz. Vratili smo se nazad. No, nismo se predavali. Našli smo okolni put i nadomak vodopada smo došli autom. Kakvo razočaranje! Zaboravili smo kako je sušna godina bila. Vodopad nije bio ni sjenka onoga sa fotografija. Jedva vidljivi točurak vode kao da se smijao našoj upornosti. Pored svih zanimljivosti koje postoje u Istri mi smo izgubili pola dana i dobrano se umorili da bismo vidjeli mjesto gdje se ponekad može vidjeti lijepi vodopad. Srećom, kad odemo na put imamo još jedno nepisano pravilo: “Ništa ne smije da nas iznervira i sve što se desi je jedno novo iskustvo kojem ćemo se možda nekad čak i smijati”.
Nastavili smo za Pazin, administrativni centar Istre. Vozeći se ka njemu primijetili smo tablu za opštinu Gračišće. Polomila sam jezik pokušavajući da izgovorim naziv ovog mjesta. Pošto smo prolazili neposredno pored njega stali smo da vidimo i Gračišće. Nismo se razočarali. Slično Pićanu, ali mnogo bolje sređeno. Mnogo luksuznih apartmana za izdavanje. Tu nije bila samo “tradicionalna crkva” već nekoliko njih. Pored jedne su mi pažnju privukli veoma neobični spomenici. U pozadini se vidjelo uzvišenje na kojem se smjestio Pićan.
Poslije vodopada Pazin je bio drugo razočarenje. Ni jedna sitnica u tom mjestu nije privukla moju pažnju niti sam ijednom podigla fotoaparat s namjerom da nešto fotografišem. Možda sam bila umorna ili razmažena prethodnim lokacijama. Tek, Pazin pamtim jedino po tome što smo uz muku našli mjesto gdje smo konačno sjeli da nešto pojedemo. Bez daljeg zadržavanja autoputem smo se spustili do Pule. Već je pala noć kad smo, pošto smo se smjestili u stan pošli da prošetamo po Puli.
Sjutradan je trebalo da idemo na Brione, ali smo jutarnje sate posvetili Puli i oduševili se. Nije svejedno kad Arenu vidiš na fotografijama ili uživo. Pored nje, u Puli ima još mnogo zanimljivih detalja koje valja vidjeti. Stari grad, prije svega. Prethodno veče smo ga prešpartali, a sad smo samo ciljano išli radi fotografija. Pula je grad sagrađen prije 2000 godina (najmanje), u doba Rimskog carstva. Osim Arene postoje još brojne građevine i ostaci iz toga perioda. Ona je i dalje raj za arheologe. Osim Arene najupečatljivije su građevine na trgu Forum. Da smo samo vidjeli Rijeku i Pulu (o Opatiji da ne govorim) ekskurzija bi bila uspješna, a tek su nas čekali Brioni i ostala iznenađenja.
Pažljivo smo mjerkali vrijeme da ne zakasnimo sa odlaskom za Fažanu gdje nas je čekao brod koji je trebalo da nas preveze do Briona. Kada se avantura zvana “Brioni” završila na najbolji mogući način nama je ostalo još vremena da vidimo još nešto iz crtica koje su bile djelovi našeg plana. Proučili smo kartu i vidjeli da bismo mogli da trknemo do Peroja i Vodnjana. Peroj je mjesto u kojem žive crnogorski iseljenici koji su iz Crmnice u Peroj stigli još 1657. godine. Nevjerovatno je da su kroz vjekove uspjeli da očuvaju jezik i da i dalje ponosno ističu svoje porijeklo. Mjesto je malo. Na žalost, nismo nikoga sreli. Prošetali smo se do crkve koja je bila u ogradi sa zaključanom kapijom. Jedna stvar nam je upala u oko: nigdje kroz Istru nismo vidjeli veće i luksuznije kuće nego ovdje. Turizam cvjeta. Od mora su udaljeni tek kilometar, a nisu daleko ni Fažana i Brioni, Vodnjan i Pula.
Vodnjan nas je, između ostalog, zaintrigirao zbog Parka kažuna, svojevrsnog muzeja na otvorenom. Kažun je tradicionalno istarsko sklonište za ratare i pastire. Gradio se u predjelima gdje se kamenje sklanjalo da bi se došlo do plodnog zemljišta. Kažun se gradi tehnikom suvozida. U Parku kažuna se tradicionalno vrši obuka u izradi kažuna. Na ovaj način pokušavaju da ovu lijepu tradiciju otrgnu od zaborava. Uz to su napravili i turističku atrakciju. Na mjestu gdje se nalazi park je kažun u četiri faze gradnje. Na taj način se najbolje shvata kako se dođe do završne građevine.
Provozali smo se i do Vodnjana. On je negdje na pola puta između Pazina i Motovuna, na primjer. Bliži Pazinu. Ima nekih pomaka, ali vapi za investitorima. Ima mnogo oronulih kuća. Vlasnici ili nemaju para ili su odavno napustili ove krajeve. Ipak, ima Vodnjan svojih čari. Prije svega što smo u njemu sreli dosta stanovnika, a o mačkama da i ne pričam.
Vratili smo se u naš smještaj u Puli, mrtvi umorni, zadovoljni i začuđeni činjenicom šta sve može da se ugura u jedan sunčani oktobarski dan.
Bonus video:
