Odavno sam željela da obiđem Istru i ta želja mi se konačno ispunila prošlog oktobra. Preko Rijeke i Opatije stigli smo do Pule, a uspjeli smo da posjetimo i Brione (što je čak i preko onoga čemu sam se nadala). Za treći dan boravka u Istri smo imali velike dileme. Plan je bio preambiciozan za jedan dan, a ako ostanemo dva dana, nemamo vremena za kumove u Zadru. Pošto su kumovi ipak najpreči, skratili smo boravak u Istri i počeli da “revidiramo” plan. Obala ili unutrašnjost? Rovinj, Umag, Poreč smo već toliko puta gledali na fotografijama te smo (kao lisica kojoj je “kiselo” grožđe koje ne može da dohvati) zaključili da tamo “skoro kao da smo bili” i opredijelili se za unutrašnjost. Poslije detaljnog planiranja vremena potrebnog za vožnju i obilazak, odlučili smo se za trasu Grožnjan–Motovun–Buzet.
Povezani članci
Ispostavilo se da se autoputem od Pule do Grožnjana stiže za čas. Priznajem da sam za ovo mjesto čula tek godinu, dvije ranije kada su nam prijatelji skrenuli pažnju na njega. Ono je čak bilo i inicijalni razlog naše odluke da idemo da upoznamo Istru. Ispred ulaza u stari dio grada smjestio se spomenik posvećen stradalim borcima iz Drugog svjetskog rata. Na samom ulazu u grad nalaze se interesantne makete brodova napravljene od metalnog otpada.
Grožnjan je proglašen gradom umjetnika još davne 1965. godine. Ljeti se ovdje održavaju umjetničke radionice raznih vrsta. Tokom sezone Grožnjan je mjesto gdje se okupljaju likovni i muzički stvaraoci, kako oni koji su već afirmisani, tako i oni koji imaju ambiciju da to postanu. Iako je bila sredina oktobra, u Grožnjanu je bilo dosta turista. Na svakom ćošku ovog mjestašca se nalaze minijaturne radnjice sa raznim rukotvorinama. Najviše je galerija i radnji sa ručno rađenim nakitom. Zavirili smo svuda. Kupili ponešto za poklon. Većina objekata, za razliku od nekih mjesta koje smo ranije posjetili, obnovljeni su. Mada, uvijek se između njih umetne pokoja zgrada koja vapi za rekonstrukcijom. Tek, Grožnjan nije iznevjerio očekivanja, a nisu bila mala.
Napustili smo Grožnjan i krenuli prema Motovunu. No, na putu ka njemu uočila sam tablu na kojoj piše Oprtalj. Kao kroz maglu sam se sjetila da sam čitala neki tekst i ovom mjestu i naprečac smo odlučili da Motovun može i da pričeka. Motovun i Oprtalj su na istoj (ili skoro istoj) geografskoj dužini, samo što je Oprtalj malo sjevernije. Ovdje smo naišli na pravi lavirint puteva. Gugl pomagač je svaki čas “zabagovavao”, ali smo na kraju stigli tamo gdje smo planirali. I Oprtalj se, kao i većina mjesta u Istri, smjestio na brežuljku. Kako nismo ništa očekivali, on je ispao najprijatnije iznenađenje.
Na samom početku nas je oduševila škola: veća, ljepša i novija od bilo koje do sad viđene. Ispred nje nacrtane školice, mali kutak za čas “na vazduhu”. Malo zaklonjen rastinjem, ali neizostavno je prisutan i spomenik koji podsjeća na stradale tokom Drugog svjetskog rata. Oprtalj je, pročitali smo to na info tablama raspoređenim po gradu, imao zanimljivu istoriju. Tokom svog postojanja (bar onog o kojem postoje istorijska saznanja) pripadao je: Mletačkoj Republici, Austrougarskoj monarhiji, Italiji, Jugoslaviji… Svako od njih je ostavio neki trag.
Pročitasmo sa info table i priču o smanjenju broja stanovnika u ovim krajevima. Ljudi su emigrirali prvo iz političkih, pa iz ekonomskih razloga, a danas je prirodni priraštaj toliko nizak da broj stanovnika drastično opada. I u ovom, kao i u većini istarskih mjestašaca, srijećemo spoj starog i starog-obnovljenog. Za razliku od naših “strateških investitora”, njihovi se itekako trude da to što rade uklope sa onim starim. Valjda shvataju šta turisti očekuju i žele da vide.
Za razliku od Oprtalja, za Motovun sam čula ranije. Znala sam da se tamo održava neki filmski festival, ali se nisam mogla sjetiti koji. Naknadno pročitah: od 1999. godine ovdje se održava festival filmova nastalih u malim i nezavisnim produkcijama. Osim toga, ovdje se (zajedno sa Pazinom) održava i festival fantastične književnosti. Zanimljiva je priča kako se došlo na ideju o održavanju ovakvog festivala upravo na ovom mjestu. Naime, smatralo se da u šumama oko Motovuna žive divovi. Inspirisan tom legendom književnik Vladimir Nazor je napisao roman “Veli Jože”. Sve to skupa je nekome bila inspiracija za ovaj neobičan festival. Ispostavilo se da je to veoma dobra ideje za razvoj turizma. Motovun se ne može požaliti da mu nedostaje turista. Tolika je gužva bila da sam se zapitala: “Kako li se ovuda prolazi ljeti”? Na jednom zidu oslikan je i Veli Jože, jedan od simbola ovog gradića.
Ponese me priča o festivalima pa zaboravih početak. Parkirali smo se pored crkve ispod samog starog grada. Jedva smo našli mjesto. Imali smo preporuku da obavezno uzmemo fritule od teta Nade koja ih prodaje na ulazu u grad. Nije bilo teta Nade, ali fritula jeste pa smo polovično ispunili zadatak. Bile su odlične. Kaldrma kojom smo išli kroz uske ulice je bila toliko izlizana i klizava (od nebrojenih prolazaka njome) da smo se, vodeći računa o svakom koraku, smijali inovativnim stilovima hodanja pojedinaca iz svih krajeva svijeta. Iako i u Motovunu ima poneka fasada zrela za obnovu, većina zgrada je sređena tip-top. Na svakom koraku se naleti na mali dućan sa autohtonim istarskim proizvodima. Dominiraju: sir, vino i razni proizvodi od tartufa. Ima i dosta restorana, za razliku od većine prethodnih mjesta. Često se naleti i na nešto što asocira na jedan od dva motovunska festivala. Motovun ima i zidine. Da bi se prošlo njima treba da se kupi karta. Ne mogu se sjetiti koliko je koštala, ali znam da nije bilo mnogo. Sa zidina se vidi okolina, uglavnom obradive površine kroz koje teče rijeka Mirna. Moj komentar, kad smo kasnije prošli tik pored nje je da joj nisu mogli dati prikladnije ime: mirna da mirnija biti ne može.
Preostalo nam je, tokom ove naše blic ekskurzije po Istri, da obiđemo još samo jedan gradić – Buzet. Primičući mu se naišli smo na bilborde na kojima se promoviše “Svjetski centar tartufa”. Ili nešto slično. Tek, šume oko Buzeta su, kažu, bogate tartufima i sami grad je sebi dodijelio titulu “Grad tartufa”. U njemu se održavaju brojni festivali posvećeni tartufima, kulinarske radionice, potraga za njima… Raznih i veoma zanimljivih ideja tu ima. Mi nismo bili zainteresovani ni za šta od toga, ali mi je bilo simpatično kako jedna gljiva, pa bila ona i tartuf, postane nešto na čemu počiva turistička ponuda čitavoga kraja. Prisjetih se nekih tekstova o tome kako nema baš toliko tartufa nego da se oni prave na vještački način i tada, naravno, nisu ni primaći kvalitetom kao pravi. Cijena im je, ne sumnjate, ista. Neće se valjda ofirati koji nije pravi. Zato ja, kad smo konačno sjeli da ručamo, naručih vrganj. Što je sigurno, sigurno je. Duško je bio za nešto konkretnije.
Buzet… I ovo mjesto je smješteno na vrhu brežuljka. Ispod njega teče rijeka Mirna. Ne treba u njega ići poslije Grožnjana i Motovuna jer će pasti u njihovu sjenku. Obrnuti redosljed bi bio mnogo bolji. Malo smo bili i umorni, ali smo uredno došli do vrha brežuljka. Na vrhu crkva, podrazumijeva se. I Titov trg, skroz očekivano za Istru. Interesantna je cistijerna iz XVIII vijeka ukrašena mnoštvom detalja karakterističnih za taj period, kao i ulazna kapija. U dolini, za razliku od gradića koje smo već posjetili, ima dosta kuća, zgrada, ljudi. Stari grad na brežuljku je namijenjen turistima. Tu su hoteli, restorani, apartmani, a život bez turista je ljepši i lakši ako si u dolini.
Kroz tunel Učka, lagano, jer je renoviranje bilo u toku, napustili smo Istru prepuni pozitivnih emocija i divnih uspomena. Nijedna sitnica nije bacila sjenku na naš boravak ovdje. Sve je bilo idealno, počev od vremenskih prilika pa nadalje. Naš sljedeći cilj je bio Zadar gdje su nas čekali kumovi sa kojima nas veže skoro četiri decenije dugo prijateljstvo. I oni su imali plan izleta u okolini Zadra da se pokažu pred “kumom blogerkom”. Ali, o tome neki drugi put.
Bonus video:
