Proljeće ove godine kasni, ali barska mladost za to ne haje. Kao i svakog maja, razletjela se po gradu. Maturanti se bučno, uz pjesmu i buru emocija, opraštaju od starog društva, ali, što bi rekao Vito, “sve je to na svoj način milo i prijatno je od toga u duši”.
Baš kao i od gesta razredne u jednom odjeljenju mature u Gimnaziji “Niko Rolović” koja je svakom učeniku darovala knjigu sa različitom posvetom. Prethodno ih je počastila tortom. Probdjela je noć birajući riječi za nesvakidašnje i jezgrovite poruke. Naravno, ne treba naglašavati da je pažljivo odabrane knjige za svakog đaka kupila o svom trošku.
* * *
Imam gotovo 64 godine, a (još) nisam naučio da ne kukuričem prije vremena. Mnogo puta sam se opekao. Da sam pijetao odavno bih završio u loncu. Zato se i ne usuđujem da komentarišem poteze novog predsjednika, iako djeluje da ima namjeru da, zaista, pomiri Crnu Goru. Jedino mogu da primijetim da je njegova inauguracija bila gospodska.
I da citiram Mašu: “Dobro bi bilo da mediji prestanu da njegovu, po svemu sudeći, civilizovanu i ozbiljnu ženu, blamiraju, nazivajući je ‘prvom damom’. Nije ona nikakva ‘prva dama’ nego žena sa svojim identitetom, profesijom i ličnošću koja se ne definiše na osnovu toga čime joj se muž bavi. Ta institucija nije dio naše društveno-političke tradicije i ne moramo baš svaki put samo ono najgore i najgluplje sa Zapada (u ovom slučaju Amerike) da uvozimo.”
* * *
Moram da priznam da me posramila nedavna vijest da su srednjoškolci i studenti iz Poznanja, u Poljskoj, očistili plažu u Čanju i sakupili 70 vreća otpada. A neprijatno mi je i svaki put kad vidim kako sredovječni Rusi čiste šušanjsku plažu. Neprijatno mi je, jer pomislim da Poljaci i Rusi misle: “Bože, kakva ovo prasad žive na ovom tako lijepom parčetu zemlje?”
Da li je to što na svakom koraku ostavljamo smeće za sobom – nekultura, nevaspitanje, nekorektnost prema prirodi i bližnjima, sebičnost ili samo lijenost? Ili sve zajedno?
Ne znam, ali me to o čemu se radi, a što ne mogu nikako da razumijem i prihvatim, natjera na grublju riječ, mimo običaja…
* * *
Milo mi je što je Crna Gora nije učestvovala na Eurosongu. To takmičenje je bilo nezanimljivo, nemaštovito, muzički i vizuelno agresivno i svaka je pjesma ličila jedna na drugu.
* * *
Crkla nam je mašina za veš poslije 22 godine besprekornog rada. Više se nigdje ne proizvode tako kvalitetne stvari – ne isplate se (za proizvođače i prodavce, naravno). Kupili smo novu i dva grmalja je trebalo da je donesu i montiraju.
“Mi nosimo samo do trećeg sprata besplatno”, rekoše.
“Dobro, platićemo do petog.”
“Što smo dužni?”
“Deset evra za montiranje, a po spratu nosimo deset evra, dakle, ukupno trideset.”
“Momci, svaka vam čast, držite do sebe, tako treba. Više vam košta nošenje po spratu nego meni jedna strana napisanog teksta”, rekoh, a pomislih: Niste vi krivi nego mi, novinari – sami smo degradirali svoju profesiju. Prva asocijacija na novinarstvo jeste poltronstvo, druga autocenzura, treća nepismenost…
A sa druge strane, to je najljepša profesija na svijetu ako se temelji na istini, dostojanstvu i nepovlađivanju bilo kome.
* * *
I bi koncert Zdravka Čolića. I bi spektakl. Među više od 25.000 (kako je javio Bar Info) egzaltiranih posjetilaca, bili smo brat, snaha, supruga i ja i sve stare hitove otpjevali zajedno sa najvećom jugoslovenskom muzičkom zvijezdom svih vremena. Kad sam odlazio, poslije dva sata, desetak minuta iza ponoći, sa bolovima u nogama i krstima, od stajanja, Čolić koji će 30. maja napuniti 72 godine, i dalje je skakutao po sceni. Pratio me stihom “jednom kada ti se meni vratiš…”
Barani bi rekli: Nedoder!
Bonus video:
