Mnogo godina, i decenija čak, jedina asocijacija na planinu Maganik bila mi je teška avionska nesreća koja se zbila 11. septembra 1973. godine. Za nekoliko mjeseci pa 50 godina, a taj slučaj je urezan u memoriju svih onih koji su tada čuli za nju. Avionske nesreće se ne dešavaju često. Ovo je jedina tih dimenzija koja se desila na teritoriji naše zemlje. Svih 35 putnika i 6 članova posade koji su išli iz Skoplja za Titograd su stradali prilikom udara aviona u vrh Maganika Babin Zub. Kada sam prije petnaestak godina prošla kanjonom rijeke Mrtvice našla sam se ispod Maganika. Djelovao je moćno i zastrašujuće.
Na društvenim mrežama pratim naša planinarska društva i veliki broj drugara planinara. Kad sam prvi put ugledala fotografije sa Treštenog vrha, jednog od vrhova Maganika, bila sam zatečena. Nestvarni prizori kraškog reljefa zasjenili su mi čak i Subru. Ali, sve mi je djelovalo toliko opasno da sam jedva uspijevala i da gledam pojedine fotografije. Čim su se prvi planinari probili do njega, njihovim stopama su krenuli i ostali. Vremenom sam često imala priliku da uživam (i strepim) nad vanzemaljskim prizorima sa Treštenog vrha. Odmah sam odbacila mogućnost da i ja tamo odem. Kako kad mi i gledanje fotografija izgleda rizično? Ali, Maganik ima i druge vrhove pa sam počela da istražujem mogućnost da se popnem bar na neki. Makar da se primaknem. Da virnem. I gdje drugo da se informišem nego na mom omiljenom sajtu Vrhovi Crne Gore. Tamo sam našla uputstvo za uspon na Međeđi vrh, najviši vrh Maganika.
Pročitala sam tekst više puta. Djelovalo mi je dostupno. Međeđi vrh se našao na spisku potencijalnih uspona i čekao je svoj red. Drugog dana ove godine smo se popeli na Orjen, vrh Radoštak. Vrijeme je bilo tako prijatno da se moglo ići samo u majici. Za 8. januar smo planirali još jednu turu. Pretresali smo spisak više puta, a odluku nikako da donesemo. Kome je pao na pamet Maganik, ne znam. Tek, pošto ne planinarimo po snijegu, ova mogućnost bi odmah bila odbačena da zima 2022/2023 nije bila blaga kao malo koja. Snijega je bilo samo u pramenovima. Pročitali smo već pomenuti tekst nanovo i krenuli u avanturu. Nadali smo se da ćemo Dasterom uspjeti da stignemo do katuna Poljane (kako je i pisalo u tekstu), ali nismo. Put je postao prilično loš i na moje insistiranje smo se zaustavili dosta ranije. Da smo imali Ladu Nivu, bila bi druga priča. Ovako smo pješačili po sat duže u oba smjera. U nekim momentima put je bio dobar pa sam se kajala što nisam imala više petlje, ali bi onda naišao dio zbog kojeg bih zaključila da sam u pravu. I tako, s kontradiktornim mislima i osjećanjima grabili smo ka katunu Poljane.
Potrčah i ne napisah kako smo stigli dovde. Kad se iz pravca Podgorice krene ka Kolašinu, što bi se sad reklo “starim putem”, u kanjonu Platije, neposredno poslije mosta Melještak, naglo se skreće lijevo za Trmanje, Vlahoviće, Gornja Rovca. Put je mnogo propao u odnosu na nekoliko godina ranije kad smo se vozili do sela Trmanje, rodnog mjesta Veljka Vlahovića, a i tad je bio prilično loš. Možda na pola puta do Trmanja skreće se desno ka Gornjim Rovcima. Put do Vlahovića je asfaltiran, a kasnije slijedi borba sa makadamom. Mi smo posustali malo prije planinarskog doma Đatlo, gdje smo na jednom proširenju parkirali auto. Što prečicama, što putem, stigli smo do katuna Poljane. Katun pust, što je i očekivano za ovo doba godine. Na jednom mjestu izbijao je tanki mlaz vode koji je napravio ledenu instalaciju. Odmorili smo se, prezalogajili nešto, osvrnuli se okolo-naokolo i uputili ka markacijama.
Pratili smo veoma dobre markacije i polako napredovali po kamenitom terenu. Samo u startu je bilo malo zemlje koju su dobro “preorale” divlje svinje. Često nailazimo na znakove boravka ovih životinja na mjestima koja posjećujemo, ali njih, srećom, nikad nismo vidjeli. Nadam se da će tako i ostati. Moram priznati da mi nije svejedno kad u nedođiji ugledam tragove njihovog “rada”, a mi sami. Uspon je bio popriličan i brzo smo išli uvis.
Iako se Maganik nalazi u centralnom dijelu Crne Gore i okružen je planinama na kojima prevladavaju travnate površine, on mnogo više liči na Orjen. Kao da ga je neko uz pomoć čarobnog štapića preselio s jugozapada zemlje. Nisam se mogla načuditi tome i nadiviti raznim oblicima stijena pored kojih smo prolazili. Volim taj pejzaž. Ne znam od kad traje ta moja fascinacija kamenom. Možda postoji i naziv za to, ali ga do sad nisam saznala. Svaki kamen i kamena gromada su za mene umjetničko djelo velikog skulptora – prirode. Ono što me takođe svaki put iznova začudi i zadivi jeste kako biljke uspiju da nastanu i opstanu u ovako surovom okruženju. S druge strane, zbog toga ćemo izgubiti mnoge kamene prizore po kojima smo prepoznatljivi, kao na primjer kanjon Platije ili Subrin amfiteatar. Maganiku još uvijek ne prijeti ta opasnost i pored sporadičnih stabala.
Teren je bio surov, ali je temperatura bila idealna po mojim kriterijumima i napredovali smo iznenađujuće dobro. Jedno drvo stradalo od groma poslužilo nam je kao klupa tokom kratke pauze.
Dan je bio bez oblačka. Nebo plavo kako samo zna da bude. Ali… Ne može se bez ovog “ali” koje u ovom slučaju označava da pogled nije bio bistar, pa smo sve ono što je trebalo da vidimo, a imalo je toga baš dosta, vidjeli kroz neku izmaglicu. Nisam se nervirala. Bilo bi previše tražiti više od jednog januarskog dana i uspona na nevjerovatni Maganik. Kad su iza brda i dolina izvirili i Komovi, nije se imalo šta pridati.
Bez velikog napora i umora uspjeli smo da stignemo do prevoja sa kojeg se vidio Trešteni vrh, Moračke planine, Sinjajevina… Uspon smo smatrali uspješno okončanim. Malo prije nego što smo pošli na Međeđi vrh, naša drugarica Sanja je sa svojom ekipom broj 1 pošla da se penje na Trešteni vrh. Išle su Ladom sa kojom su stigle do katuna Poljane te su imale izvjesnu prednost. Kad smo ih ugledali kako nam se naizmjenično gube i pojavljuju dok hodaju lavirintima Treštenog vrha, oduševljenju nije bilo kraja. I one su nas ugledale i prijatno se iznenadile. Znale su gdje smo ostavili auto i već su mislile da smo odustali. Sa ove strane je vidljivost bila mnogo bolja. Prepoznali smo mnoge vrhove i za još toliko njih smatrali da jesmo.
Zadovoljni pogledom s prevoja počeli smo da se dvoumimo: Da li da se penjemo do vrha? “Čemu?” – što bi rekao moj drug Đole. Šta može s vrha da se vidi što ne vidimo odavde? Umor je počeo da nas sustiže, prisjećali smo se šta nas sve čeka u povratku. No, najviše nas je brinuo snijeg koji se pretvorio u led i jedno eksponirano spuštanje između prevoja i posljednjeg uspona. Poslije vijećanja odluka je donešena konsenzusom – nećemo ostavljati posao nedovršen. I… bilo je baš čupavo, prvenstveno zbog leda, od kojeg ja, inače, imam fobiju. Ali čvrsta volja i namjera savladaju sve pa smo se i mi nedugo zatim našli kod piramide sa oznakom “Maganik – Međeđi vrh – 2139 mnm”. Dok smo se borili sa ledom, fotoaparat je bio spakovan. Izvadila sam ga neposredno prije samog vrha.
Na vrhu je bilo snijega, ali nije bio zaleđen. Što se pogleda tiče, bili smo u pravu: vidjelo se sve što i sa prevoja. Od svega naokolo Trešteni vrh je bio najupečatljiviji. Na njemu šarene figurice naših drugarica. Promijenila sam objektiv da primaknem pojedine vrhove i provjerim jesu li to oni za koje mislim da jesu. Bili su. Naglo je zahladnjelo pa se nismo previše zadržavali. Trebalo je opet nazad po onom ledu, pa onda po kamenju. Bar da nas je auto čekalo na katunu Poljane…
Spuštanje do prevoja je prošlo bolje nego što smo se nadali, ali spuštanje do katuna baš i ne. Kad god se uspinjem mislim da mi je uspon teži, a kad se spuštam shvatim da nije. Ipak, stigli smo do cilja brže i lakše nego što smo mislili. Usput smo se divili činjenici da smo konačno osvojili neki vrh Maganika, i to ne bilo koji, nego najviši. Čak su se otvorila vratanca i za uspon na Trešteni vrh. Naš drug Zoga koji je poveo već dosta ljudi do tamo, obećao je da će povesti i nas i da mogu ja to! Uzdam se u njegovu procjenu.
Bonus video:
