Obilaznica

Festival „Godinjske zvjezdane noći” održan je od 2. do 6. juna, u dvorištu kuće Lekovića, na bini koja nosi ime „Branko Miljković“. Učestvovalo je tridesetak pjesnika, proznih pisaca, profesora književnosti, arheologa, sineasta, novinara, muzičara… iz Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Program je bio osmišljen i kvalitetan. Festival je imao šarma, energije, ali bio je razbarušen i prepun improvizacije ili, kako je to rekao jedan od dvojice organizatora, pjesnik Srđan Leković, „njegova prva vrlina je improvizacija improvizacije“.

Sjajna ideja mogla bi da preraste u ozbiljan međunarodni festival ukoliko se dvojici organizatora, Lekovićima, Srđanu i Draganu, priključi tim ljudi koji se profesionalno bave ovakvim manifestacijama. Jer, ušuškano, drevno Godinje, koje kao da je izvučeno sa nekih slika renesansnih majstora, samo po sebi je pola posla. Sve ostalo: adekvatan smještaj, plovidbe Skadarskim jezerom, izleti po Crmnici, itd, ušlo bi u CV festivala, kao nezaobilaznog faktora kulture u Baru, na početku juna, a u susret „Barskom ljetopisu“ i ljetnjoj turističkoj sezoni.

* * *

Počele su gužve na cestama od tunela „Sozina“ i Čanja do Bara. Kako li će tek biti u julu i avgustu, ne može ni da se zamisli. Sva priča o uspješnoj turističkoj sezoni na barskoj rivijeri prestaje kad pomislim na ta dva nervozna i ljepljiva sata na putu koji se obično pređe za dvadesetak minuta. Obilaznica oko Bara nije nikakav hir nego nasušna potreba!

Još 2007. godine obilaznica se našla u Generalnom urbanističkom planu Bara. Njena trasa je planirana od mosta na Željeznici do sela Zupci i potom, kotom 180, do tunela „Sozina“. Napravljen je idejni projekat trase puta, glavni projekat geologije i projekat eksproprijacije, uz jednodušnu ocjenu da je drumska infrastruktura najveći limit razvoja Bara. Investicija je trebalo da košta 110 miliona evra.

Kako vrijeme bude odmicalo obilaznica će biti sve neophodnija a biće sve teža njena izgradnja.

* * *

Pratim intenzivno, i iz znatiželje i po službenoj dužnosti, predizbornu kampanju i drago mi je što se niko iz moje uže i šire porodice ne bavi politikom.

* * *

U četi vojne policije na Šubićevcu, u Šibeniku, 1985. godine, bio je i Davor Janjić iz okoline Šapca. Bio je malo veći od puške, ni po čemu se nije posebno isticao, osim kad smo jednom mjesečno išli na gađanje. I kad mu je stizao paket od kuće, jer bilo je tu za čitavu četu. On je, sa strane, zadovoljno gledao kako čerečimo paket. Na zakletvi sam upoznao njegove roditelje.

„Molim vas, recite mu da nam piše“, rekla mi je, na rastanku, njegova majka.

„Zašto se ne javiš roditeljima?“

„Neću.“

„Zašto nećeš?“

„Tako. Ne volim da pišem, niti umem.“

Onda sam pisao u njegovo ime. Nije pokazivao zahvalnost, ali sam je osjećao u njegovom pogledu koji više nije bio onako distanciran.

Sa Davorom se od vojske nisam ni čuo ni vidio. Pokušavao sam da ga pronađem preko fejsbuka, ali nisam uspio, a volio bih da znam kako živi i o čemu razmišlja taj neobični Mačvanin.

* * *

Gledajući Željka Obradovića i preporođeni „Partizan“, opet sam se vratio na svoju staru tezu, koja, čini se, nije kompatibilna sa demokratijom: sve zavisi od jednog, vodećeg, čovjeka – država, porodica, preduzeće, klub... Ako on ne valja, ne valjaju ni oni i obratno.

* * *

Poslije Oktobarske revolucije mnogo školovanih Rusa došlo je u ove krajeve. Crna Gora je dobila, pored ostalih, dobre ljekare i profesore. Ova potonja ruska (i ukrajinska) migracija dovela je u naše redove, osim biznismena od kojih, bojim se, dugoročno nećemo imati koristi, i neke umjetnike koji oplemenjuju naš životni prostor.

* * *

Davljenje našeg školstva počelo je odavno, ali je strmoglavo krenulo da tone od pojave privatnih fakulteta. To dobijanje diploma za novac je pokazalo mlađim naraštajima da znanje ne znači ništa. Onda nije ni čudo što skandali sa prepisivanjem prate malu i veliku maturu. I gle čuda: za ovu posljednju ujdurmu svi su krivi osim resornog ministra, koji je, formacijski, prvi i najveći krivac.

* * *

Barski maturanti su, prije maturske večeri, prodefilovali gradskim ulicama. Bila je to parada mladosti i ljepote, ali i zbunjenosti i kiča u vidu potpetica i garderobe. Pijanstvo je, moguće, došlo nešto kasnije.

Ali, ko smo mi, iz prošlog vijeka, da sudimo šta je danas kič, a šta nije?

* * *

Da li znate ko je bila Nšo Či? Znam da ne znate.

Bila je sestra Vinetuova, djevojka Old Šeterhenda. Kažu da su sve priče za djecu i omladinu bolje i maštovitije sada nego što su bile nekad. Moguće, ali ne bih mijenjao Vinetua za sve Hari Potere ovog svijeta.

* * *

Bugarski pisac Georgi Gospodinov, u odličnoj zbirci kratkih priča „Sva naša tijela“, kaže: „U san i smrt svako ulazi sam, ali dobro je da te do tih vrata neko doprati.“