Srbiju sam obišla davno prije nego što sam počela da pišem blog o putovanjima. Studirala sam u Beogradu i mnogo puta sam se vozila prugom Beograd–Bar. Bila sam učesnik radnih akcija u Užicama i Nišu, pa sam upoznala i ova dva grada. Ljetovala sam na Tari, a u prolazu sam zavirila i na Zlatibor. Od kad sam počela sa pisanijom na tu stranu sam slabo išla (posjete ljekaru ne brojim). Jer, do Srbije se iz Podgorice ne može na dan, a kad mi se pruži prilika da negdje pođem na više dana onda biram mjesta koja nisam vidjela.
Kod mojih omiljenih drugara planinara iz PSK Montenegro Guide vidjela sam fotografije sa ture “Slapovi Sopotnice”. Mnogo su mi se dopale i kovala sam plan kako da do tamo stignem. Zaključila sam da se za jedan dan ne može pa sam smislila kako da se primaknem. Iskombinovala sam izlet do Berana sa spavanjem u Bijelom Polju i u ranu zoru smo krenuli prema Dobrakovu. Plan je bio odličan da nas nije probudila kiša. Prognoza je bila da će brzo stati pa smo malo pretumbali redosljed obilaska. Planirali smo poslije Sopotnice da pođemo i do manastira Mileševa jer udaljenost ove dvije tačke nije velika, a šteta bi bilo da se propusti tako značajan kulturno-istorijski spomenik. Granicu smo prošli brzo. Kiša je padala na mahove. Iako sam više puta prolazila ovuda nikada ranije se nismo zaustavili da vidimo manastir Kumanicu koji se nalazi u međugraničnoj zoni, između graničnih prelaza Dobrakovo i Gostun. Ja sam ateista i svakom vjerskom objektu pristupam kao muzeju. Volim kad je nešto originalno, istorijski značajno i da se o tome vodi računa. Manastir Kumanica ispunjava sve te uslove. Ne liči na većinu ostalih manastira. Smatra se da potiče iz XIII vijeka. Tokom duge istorije je imao razne uspone i padove. Početkom ovog vijeka je u potpunosti rekonstruisan. Ovaj manastir, kao i manastir Ostrog, poštuju i u njega dolaze i pripadnici drugih vjeroispovijesti jer smatraju da su u manastiru moguća razna čuda kada su u pitanju izlječenja. Čuda se, valjda, dešavaju ako se u njih vjeruje. Tek, manastir Kumanica je na mene ostavio veoma pozitivan utisak. U povratku smo se zaustavili da pogledom obuhvatimo cijeli manastirski kompleks.
Od graničnog prelaza do Prijepolja ima 33 kilometra, a od Prijepolja do manastira Mileševa još 6, te nam do cilja nije trebalo mnogo. Dosadna kiša je i dalje sipila, a na parkingu pored manastira dočekalo nas je bezbroj auta i autobusa. Ušli smo unutra, ali od gužve nisam mogla skoro ništa da vidim. Bijeli Anđeo, najljepša freska među freskama Srpske pravoslavne crkve me malo razočarala. Mislila sam da je veća i da je u boljem stanju. Položaj freske pored prozora je onemogućavao da se napravi iole pristojni snimak. S obzirom na spoljni izgled manastira i dvorište u kojem je sve pod konac, iznenadilo me je dosta loše stanje freski u cjelini. Vjerujem da su na nekom spisku i da će brzo doći na red za restauraciju. Kad se već nije moglo unutra prošetali smo okolo-naokolo, oduševljeni kako se o svakom detalju vodi računa i kako je sve čisto i uredno bez obzira na ogroman broj gostiju koji svakodnevno posjećuju manastir.
Iako do svoje pedeset i neke godine do ovog nevjerovatnog zdanja nikad nisam uspjela da dođem, sticajem okolnosti, pet mjeseci kasnije opet sam bila tu. Opet je bilo malo kišice, ali je bilo popodne, radni dan i manastir je bio samo naš. Bez gužve i pod drugim svjetlom uvidjela sam zašto je freska Bijeli Anđeo tako posebna. U manastiru se nalazi i freska Svetog Save. Kažu, najvjernija od svih na kojima je predstavljen. Bila sam baš zadovoljna što nisam požurila da napišem priču iz onih prethodnih utisaka i fotografija.
Poslije prve posjete Mileševi uputili smo se ka slapovima Sopotnice, našem prvobitnom cilju putovanja. Kiša je prestala, sunce ugrijalo. Imalo je nade za slapove. Oni su vrlo blizu graničnom prelazu Gostun pa smo se vratili nazad istim putem tridesetak km. Pratili smo putokaze. Taman sam počela da hvalim domaćine kako su, za razliku od nas, sve fino objasnili, kad nas jedan nezgodni putokaz zamalo nije odveo na krivi put. Srećom, shvatili smo na vrijeme u čemu je greška. Na putu ka slapovima vidjeli smo i putokaz za ribnjak. Nije nam se žurilo pa smo skrenuli da vidimo kako izgleda. Inače, put se neprekidno uspinjao kroz lijepu šumu. Nisam precizno izmjerila početnu visinu i visinu na kojoj su slapovi, ali subjektivni osjećaj je bio da smo se prilično uspentrali. Ribnjak je bio tek u povoju, ali je vlasnik imao grandiozne planove. Oni su bili povezani sa vodopadom koji se nalazi u blizini ribnjaka. Kad smo već stigli dotle, pošli smo i do vodopada. Simpatičan, nema priče, ali je gospodin počeo da nas ubjeđuje da ovi ostali vodopadi nisu ništa bolji od ovoga. Štaviše, da nam je dalja vožnja čist gubitak vremena.
Znajući da svako hvali svoje, a i sjećajući se fotografija slapova Sopotnice koje smo vidjeli spremajući se na put – nismo ga poslušali. Nastavisi smo dalje i nedaleko odatle smo stigli do mjesta na kojem se već nalazilo mnogo auta. Prevladavale su registarske tablice Prijepolja, ali ih je bilo i iz drugih gradova Srbije, kao i iz inostranstva. Tek je bila sredina maja. Turisti tek treba da nagrnu. Ovo je veoma popularno mjesto za izlet. Neko šeta i uživa u prirodi, a neko raspali roštilj. Svako prema aspiracijama, a moguće je ovo i iskombinovati. Mi smo samo uživali u prirodi. Prvi prizor koji smo ugledali nam je bio dovoljan da vidimo da nismo džabe potezali toliki put.
Putokaz nas je usmjeravao ka kružnoj stazi u dužini od 2 km pa smo se i uputili njome. Odmah smo, sem vode koja je vrela i čula se na sve strane, primijetili i zanimljive primjere stare arhitekture ovoga kraja, a tu su bili i ostaci nekadašnjeg mlina. Kad smo se malo izdigli sa početne pozicije – pogled je pucao nadaleko. Vjerovatno smo došli i u pravom momentu, ali cijeli kraj nas je oduševio ljepotom.
Slapovi su se smjenjivali jedni za drugim, svaki različit i na svoj način lijep i interesantan. Pratila sam stazu, ali sam često znala i da skrenem s nje tražeći najbolji ugao da “uhvatim” pojedini slap. Koliko su bili lijepi slapovi, toliko je bilo zanimljivo i neobično drveće koje raste uz rijeku. Stara stabla neobičnih oblika privlačila su pažnju samo nešto manje od rijeke. Rijetko kad smo 2 kilometra prošli sporije nego toga dana. Malo kada sam baš toliko puta zavikala: “Jao! Pogledaj ovo!” Srećom, zvuk vodopada je zatomljavao moja oduševljenja pa nisam ometala ostale posjetioce.
I tako… Bio je ovo pravi pogodak. Posjeta u pravom momentu, kad ima dosta vode. Vremenski uslovi idealni. Duško i ja, kao i uvijek, ne bi bili mi kad ne bismo negdje zaglavili. Ponadali smo se da možda ipak ima još nešto pa smo “zapratili” jednu široku stazu. Šuma je bila lijepa, a mi smo uporno išli dalje stazom da vidimo gdje će nas dovesti. Staza se uspinjala, ali je na momente bila i prilično blatnjava. Vremenom je postala golo blato te smo se jedva iskobeljali i vratili nazad. Za sve smo okrivili kvadove čiji su se tragovi ocrtavali kroz blato. Kad se ova avantura na kraju ipak srećno završila, smijali smo se kako se često ponašamo kao mala djeca koja nikad nisu zadovoljna i kad dobiju ono što traže, uvijek bi htjela i još nešto. Do Podgorice smo imali dobar komad puta pa smo ubrzali obilazak i sa žaljenjem se pozdravili sa ovim izvanrednim kutkom kugle zemaljske.
Bonus video:
