Toponim “Velji vrh” je prilično čest na teritoriji naše zemlje. Ja znam za četiri takva vrha, a i za jednu Velju goru. Na onaj iznad Vranjine sam se pela dva puta. Od Veljeg vrha iznad sela Utrg u Crmnici sam odustala jer nema markirane staze, a teren nije baš gostoljubiv, dok je onaj na Grebenu kod Gusinja preambiciozan za mene. Tako mi je ostao još onaj u Krivošijama, dio masiva Orjena, koji se uzdiže iznad Dragaljskog polja. Kad god smo išli od Nikšića ka Risnu posmatrali smo njegov kupasti vrh. Djelovao je intrigantno. Kad sam vidjela fotografije sa ture jednog planinarskog društva i pročitala blog o vrhu na sajtu Vrhovi Crne Gore – odluka je pala. Čekao se pogodni momenat. Sanja je, naravno, opet prokrčila put. Pošla je prije nas i prenijela utiske: “Odlično je, mo’š ti to”.
Krajem marta su se stekli uslovi za uspon na, za mene, vrlo zahtjevan vrh. Manje zbog visine, a više zbog dužine staze. Mada, ispostaviće se da ni visina nije za potcjenjivanje, ako se uzmu u obzir sve nivelacije, tj. silasci i usponi. Upravo zbog njih i dolazak do cilja i povratak na početnu tačku nose podjednaku težinu. Bar meni.
Velji vrh, kao što već spomenuh, pripada masivu Orjena. To je najviši vrh istočnog kraja Orjena. Početak staze je u Crkvicama, ispod ostataka austrougarske tvrđave Kom. Bila sam tu nekoliko puta i bar sa startom nismo imali problema. Do ovog mjesta se može doći na dva načina: skretanjem udesno sa puta Vilusi–Risan na samom završetku Dragaljskog polja. Drugo skretanje je bliže Risnu. Pošto smo namjeravali da produžimo do Đenovića, odlučili smo da pođemo prvim, a vratimo se drugim putem. Prvi put vodi kroz prelijepu šumu. Išla sam ovuda u jesen. Utisak je bio nevjerovatan. U svakom slučaju, ovaj put u dužini od oko 7 km je izvanredan, pa čak i u vrijeme kad se drveće još nije bilo trglo iz zimskog sna. Cvijeće jeste. Prošli smo pored starog spomenika (kojeg ranije nisam uočila), koji je vjerovatno podignut nekom bivšem pripadniku austrougarske vojske. Na mjestu gdje se ostavlja auto i počinje tura ka Veljem vrhu nalaze se dvije info table: jedna prilično izblijeđela koja govori o primorsko-planinskoj transferzali (PPT), a koja prolazi ovuda i druga. Novija je iz projekta kojim se pokušalo da se ostaci austrougarskih tvrđava približe zainteresovanima.
Od kuće do početne tačke, bez trke, trebalo nam je tačno dva sata vožnje. Krenuli smo ka cilju u 9h. U samom startu poklapaju se trasa ka tvrđavi Kom i Veljem vrhu, ali se ubrzo razdvajaju. Ka Veljem vrhu se nastavlja pravo, a za tvrđavu se skreće u lijevo. Prošli smo neposredno ispod tvrđave Kom i vidjeli jedan dio oronulog zida sa južne strane. Osvrnula sam se za sobom i sa oduševljenjem uočila i tvrđavu Stražnik, moju omiljenu.
Čim smo malo odmakli suočili smo se sa čuvenim “dramatičnim” formama krečnjaka koje su prepoznatljivi znak Orjena, a čiji sam ja veliki obožavalac. Nisam znala šta bih prije pogledala i fotografisala, a tek smo bili krenuli.
Od Koma do blizu Veljeg vrha vodi put pravljen u periodu austrougarske vladavine nad ovim područjima. Put je širok oko 1,5 metar. Iako star više od sto godina, a sumnjam da je popravljan otkako je napravljen, u većem dijelu je u odličnom stanju. Ko god se nađe na ovom putu ne može da se ne divi neimarima koji su na ovako negostoljubivom terenu uspjeli da probiju put i to za prilično kratko vrijeme.
U jednoj stijeni se uočava uklesani natpis. Nije skroz čitljiv, ali se dobro uočava godina: 1882. Na putu ka vrhu smo prošli pored više jama, koje su inače još jedna od karakteristika kraškog reljefa. Orjen je poznat i po velikim padavinama koje dođu iznenada i praćene su grmljavinom. Zato smo pored staze uočili i više zaklona koji mogu da posluže u takvim situacijama.
Kao što rekoh, put je u većem dijelu izvanredan, ali ima djelova gdje su se stijene obrušile na njega i tu ostale, ili su ga tokom obrušavanja odnijele sa sobom u provaliju. Ovo se, u najvećoj mjeri, desilo tokom zemljotresa 1979. godine. Zato ima djelova koji treba da se prođu uz dodatni oprez. Vrijeme je bilo idealno za ovakvo okruženje. Treba izbjegavati ovu turu tokom toplijih perioda godine jer i silno kamenje kojim si okružen reflektuje dodatnu toplotu. Sad sam, međutim, mogla na miru da se divim stijenama i da ih bezbroj puta fotografišem. Zato mi je teško da izaberem najupečatljivije.
Napredovali smo brže i lakše nego što sam se nadala. Pokazalo se ono što je odavno poznato: pri malim usponima mogu da pratim i najbolje, ali kad se pojavi neka veća strmina, to je druga priča. Kad smo se malo uzdigli ugledali smo i more. Prvo samo jedan mali dio u daljini, a kasnije i dio zaliva ispred Perasta, prolaz Verige i Tivatski zaliv. S druge strane se vidio Orjen. Svuda je bilo po mrvu snijega, ali ga je samo na najvišem vrhu (Zubački Kabao) bilo više. Ispred nas smo konačno vidjeli i Velji vrh i shvatili da put ide oko njega i da je završni uspon sa suprotne strane. Imali smo još dosta do cilja.
Kad smo stigli s druge strane, kameni put je nastavljao ka Ledenicama (8,1 km), Risnu (11,5 km) i tvrđavi St. Andrija – Vranovo brdo (15,5 km), a mi smo skrenuli desno i kroz rijetku bukovu šumu bez problema stigli do vrha. Od početne tačke do cilja smo prešli 6,8 km, a stigli smo za oko tri sata što je vrlo dobro prolazno vrijeme. Vrh je prostran, mada pretežno kamenit. Na sve strane se pruža divan pogled tako da ne znaš šta bi prije pogledao i fotografisao. I pored vedrog dana, kako to često biva, vazduh nije bio baš bistar. Na jugu se kao i do sad vidio zaliv, samo smo imali malo širu sliku. Uočili smo i Orahovac. Prema zapadu smo pokušavali da uočimo vrhove Orjena. Zubački Kabao i Subru smo apsolvirali, ali ostala gomila vrhova Orjena su nam i dalje nepoznanica, kad ih gledamo iz daljine. Nagađali smo da vidimo Reovačke grede, Radoštak… Na sjeveru se pogled pruža nadaleko. Neposredno ispod je Dragalj i Dragaljsko polje, kao i Grahovo sa Dvrsnikom iznad njega. Dalje pogled seže do Prekornice i Garača, Vojnika, Maganika, Durmitora, Prokletija… Ma, ovo je zbilja jedan izvanredan vrh čak i sa ovim “mutnim” vazduhom.
Ostali bismo ovdje puno duže jer nije bilo, za divno čudo, ni jednog remetilačkog faktora koji se pojavi na većini vrhova u vidu: prijetećih oblaka, jakog vjetra i dosadnih muva ili letećih mrava. Sve je bilo kako treba, ali, valjalo je i nazad pješačiti tri sata. Kad smo u daljini ugledali Kom i Stražnik shvatili smo da pred sobom imamo još dosta posla. Idući nazad istim putem, pored istih jama i zaklona i fenomenalnih stijena ni jednog trena nismo osjetili monotoniju. Samo s vremena na vrijeme po neki fisak u koljenu. Ali, zadovoljstvo što smo sa spiska želja prekrižali još jednu stavku, što smo savladali još jedan vrh, stavilo je koljena u drugi plan. I uvijek na kraju ovako zahtjevne ture neko izgovori čuvenu rečenicu:”Nismo još za staro gvožđe.”
Bonus video:
