„Ako je politika ’vještina mogućeg’ onda u njoj nema mjesta za sujetu“, pomislio sam čim je, vjerovatno, budući premijer, požurio da saopšti (bez obzira na dobar razlog) sa kim neće u koaliciju.
* * *
Trebalo je da prođe punih 20 godina da pronađem morsku zvijezdu koju sam izgubio kod svetionika na Topolici. Bilo je hladno, klizavo i rizično. Zvijezda nije mogla da čeka da se okuražim i otisnula se ka pučini, na veliko razočarenje moje najmlađe, tada petogodišnje, kćerke. Našao sam je 11. juna ispod Bijelih litica, na plaži u blizini Dovera, na Lamanšu i vraćam je u Bar, tamo odakle je krenula na svoj dvodecenijski put.
* * *
Neke latinske poslovice su se nezasluženo održale vjekovima poput „Nulla dies sine linea“ – „Nijedan dan bez rada“. Mogao bih čitavog života ništa da ne radim ili što bi rekli Italijani: „Dolce far niente“.
* * *
Zašto ljudi na društvenim mrežama uporno pišu zajedno „ne mogu“ i „da li“? Da li smo baš toliko nepismen narod?
* * *
Kad polemišete s nekim preko poruka postoji mogućnost da se sporečkate i zbog neke bezazlene stvari. Jednostavno, kad ne vidite sagovornika, poruku možete da protumačite na razne načine. A ako se posvađate i dok se gledate u oči, to znači da je do svađe i moralo da dođe.
* * *
Često mi, reklo bi se, niotkuda, neka pjesma, kao kod Lesa, „pirne iz mladosti“. Uglavnom je to samo refren, koji mi se, onda, danima mota po glavi. Prošle godine, u ovo vrijeme, na ovom mjestu, bila je to „Mammy Blue“, Rikija Šejna iz 1971. godine, sada me pronašao Demis Rusos sa „Velvet Mornings“ iz 1973. Da li refren baš ide kako sam zapamtio prije pola vijeka: „Trigi, trigi, triiigi, trigi, trigi, manamur, trigi, trigi, triigi, triiii“, tek glasno sam ga zapjevao na šetalištu pored Temze, na zgražavanje supruge, začuđenost kćerke i oduševljenje mog zeta, Škota.
* * *
Bio sam uvjeren da ću u Londonu u nepreglednoj koloni ljudi, sresti nekog poznanika. Jednog dana blenuo sam satima u prolaznike, od Trafalgar skvera do Tauer bridža i nazad i – ništa. Nijedno „zdravo“, nijedan „dobar dan“. Imam utisak da je život u Londonu znatno jeftiniji nego u Baru. Oko vas su, u svakom momentu, na hiljade ljudi, kao mravi u mravinjaku i ako jedan čovjek fali, makar to bili i vi, nebitno je za osmomilionski London. Život ide brzo dalje, ni najbliži nemaju kad za predah i tugu.
* * *
Čovjek zapamti maršrutu i toponime kao orijentire samo ako putuje sam. Ako se osloni na drugoga i ako mu je sve „nacrtano“, ništa neće upamtiti i svaki naredni put istom trasom biće mu kao prvi, sve nepoznato.
* * *
Gledao sam sredovječne, pa i mlade ljude, na raznim mjestima, kako jurnu ka svom cilju kad se „podigne rampa“. Izgledaju unezvjereno i reklo bi se da su u stanju da zgaze sve pred sobom samo da prvi stignu. I kad vi, koji minut kasnije, dođete na to isto odredište zatičete ih krotke, prijatne, ponekad i naglašeno ljubazne. Kao da nemaju nikakve veze sa onim ljudima spremnim na sve iz malopređašnjeg stampeda.
* * *
I na Zapadu je, ponešto, slično kao kod nas: ko se uglavi u državno preduzeće i administraciju ne mora da strijepi za egzistenciju, dok zaposleni u privatnim firmama žive u psihozi ekonomske krize i svakodnevnih prijetnji otpuštanja s posla.
* * *
U veoma dobrom romanu „Porijeklo“, Saša Stanišić kaže: „Zavičaj je ono mjesto gdje si slobodan od svih moranja“.
* * *
U očekivanju Vimbldona…
Što ćemo ako ikad Nole batali tenis?
* * *
Posljednjeg junskog dana biće dvije godine od kada je otišao Novak Noco Brajović. I dalje Radio Bar emituje dobru muziku, vijesti na svaki sat, imamo zanimljive sagovornike, krenuli smo i sa video produkcijom, ali…
Nema Noca.
Bio je uspravan, tvrd, jedan od rijetkih za koje ste bili sigurni da to što ste mu povjerili ostaje, za sva vremena, tu, među vama.
Bonus video:
