Front

Kad treba da ih okuražim, mojim kćerima pričam isto ono što je meni, davno, moj otac.

Priča prva:

Uoči napada na Pljevlja, 1. decembra 1941, oficir stare Jugoslovenske vojske Pero Ćetković je rekao mladim saborcima, partizanima: „U slučaju neuspjeha, zborno mjesto ovdje, pod ovom jabukom.“ U metežu koji je nastao poslije neuspješnog napada, stradali su i mnogi golobradi mladići koji, noć ranije, umalo nisu presudili na licu mjesta iskusnom oficiru zbog „izdaje i defetizma“.

„U slučaju neuspjeha, zborno mjesto ovdje, pod ovim krovom“, rekao mi je otac kad sam krenuo u Beograd, na studije. Poslije neuspjeha, vratio sam se na „zborno mjesto“. Neokrznut.

Priča druga:

Očekivao se poraz srpske vojske na Suvoboru, u Prvom svjetskom ratu, kad je đeneral Živojin Mišić, pozvao vrhovnog komandanta, prestolonasljednika Aleksandra, i saopštio mu da namjerava da sa svojom Prvom armijom, na kratko, napusti front. Da se vojska odmori, naspava, istrijebi vaške, najede pasulja, da ne čuje, makar 24 časa, švapske topove... Prestolonasljednik nije htio ni da čuje. Bio je uvjeren da će se čitav front raspasti, odnosno i oni djelovi koje drže Druga i Treća armija. Mišić je bio nepokolebljiv i prestolonasljednik je, teška srca, pristao na taj manevar. Samo desetak dana kasnije poslao je depešu: Đeneral Živojin Mišić unapređuje se u čin vojvode. Prethodno je Prva armija pod Mišićevom komandom jurnula kao preporođena i razbila, višestruko brojniju, neprijateljsku vojsku.

Moje kćeri nisu imale potrebu da koriste „institut zbornog mjesta“, ali mislim da bi im, s vremena na vrijeme, dobro došlo da malo napuste „front“.

* * *

Jedan od najboljih đaka u stogodišnjoj istoriji Barske gimnazije, pokojni Rajko Nikezić, koji je, pored ostalog, završio dva razreda u jednoj školskoj godini, svojevremeno mi je kazao da žali što ga profesori nisu naučili ništa o demokratiji, ni na ličnom primjeru ni u teoriji, niti su ga zainteresovali za engleski jezik. I zaista, gimnazijalci su godinama u punoljetstvo ulazili kao „tabula rasa“ kad su u pitanju demokratija i engleski.

Uprkos tome što engleski govorim kao indijanska skvo, dva sata sam, u pozorištu u Kembridžu, na Harvardu, netremice slušao rok-operu „Evita“, o kontroverznoj i harizmatičnoj supruzi argentinskog predsjednika Huana Perona, koja je „vladala“ samo šest godina, od 1946. do 1952. kada je, u 33. godini, umrla od raka grlića materice.

Bio je to spektakl, sa moćnim orkestrom u parteru, raspjevanim glumcima, razigranim baletanima, u ambijentu raskošne scenografije i gotovo nevjerovatne igre svjetala. A kad je Eva ili Evita, kako su je od milošte zvali, zapjevala „Don’t cry for me Argentina“, punu, akustičnu dvoranu, u kojoj je, do tada, vladao muk, preplavili su uzdasi i suze.

* * *

Prije odlaska u pozorište, svratio sam na Harvardski trg, na kojem sam bio prije ravno četiri godine. Tu i dalje stoji desetak šahovskih stolova i gužva je pred svakim. Osim čovjeka koji je i onda i sada igrao za pare, i to vrlo dobro, nikog nisam poznao. Odigrao sam tri brzopotezne partije, sa šahistima malo mlađim od sebe. Sa Meksikancem je bilo 1:1, a sa Kinezom sam odigrao jednu partiju i dobio. Šah je najunivezalnija igra u svijetu, šahovski jezik je razumljiv na svim meridijanima. S pravom je geslo ove drevne igre: Gens una sumus – Jedan smo rod.

Dobra ideja sa šahovskim stolovima u Baru, nije zaživjela. U parku, prekoputa kafe-bara „Planet“, na obali, četiri stola uglavnom služe turistima i domaćim kupačima da na njima rastambore mezu.

* * *

Otvorena je sezona kupanja na arlingstonskom Rezervoaru, kod nas bi rekli – vještačkom jezeru. Plaža se, naravno, ne može uporediti sa Kraljičinom ili Velikom, ali prija, pročišćena, topla voda. Tog prvog dana nikog nije bilo u vodi, uz dvoje-troje ljudi na pijesku, ali trojica spasilaca sve vrijeme su bila na svojim istaknutim mjestima, kao da je plaža krcata i kao da nije dugačka svega stotinak metara. Što bi rekao Džoni: „Pit, i to je Amerika.“

Taj Rezervoar je napravljen 1870. godine, kao dio opštinskog sistema napajanja vodom. Dvadesetak godina kasnije, Arlington se priključio na bostonski vodovod i od tada Rezervoar služi za rekreaciju. Popularan je u ovom dijelu Masečusetsa, posebno vikendom.

* * *

Masačusets se graniči sa Nju Hempširom. Te dvije američke države kao da nemaju veze jedna s drugom. Na granici vas dočekuje natpis: „Live free or die“ - „Živi slobodno ili umri“ i to je moto ove države, u kojoj kao da ne postoje ograničenja. Ne morate da vežete pojas u automobilu, niti da stavljete kacigu na motoru, porez se ne plaća na kupovinu mnogih artikala, pored ostalog i alkohola, pištolj ćete znatno lakše dobiti nego, recimo, u Masačusetsu…

Prštali su na sve strane vatrometi, uoči Dana nezavisnosti, 4. jula, a kad smo se vratili u Masačusets prvo upozorenje, velikim crvenim svjetlećim slovima, bilo je da je vatromet kažnjiv po zakonu.

Mislim da je Nju Hempšir idealan za Crnogorce.

* * *

Fama volat, kazali su stari Latini, ali ni slutili nisu da će glas da leti i bukvalno. Preko Atlantika je doletio onaj o hladnom junu: „U Baru će za vikend biti 30 stepeni, 15 u subotu, 15 u nedjelju“, kao i o Prigožinovom pohodu: „Poslije Francuza i Njemaca, nije ni Rusima pošlo za rukom da uđu u Moskvu.“

* * *

Danas je veoma teško pronaći ljude koji ne govore ni previše ni premalo…