Zadar mi je bio i ostao omiljeni grad sa ovih prostora. Posjećivala sam ga, nekad rjeđe, nekad češće, četrdesetak godina unazad. Tamo sam prije dosta godina stavila potpis u matičnu knjigu vjenčanih kao kuma. A “kum nije dugme”, to svi znamo. Tako mi, kud god krenemo, nađemo način da bar na kratko svratimo i do Zadra.
Prošle godine, kad smo išli za Istru, planirali smo da na putu za Zadar svratimo u Nin. To, međutim, nije bilo moguće. Iako se Nin nalazi sjeverno od Zadra, do njega vodi put koji ide s juga. Kumovi su rekli da će oni da nas povedu u Nin i da je vrijeme da pohvalim i njihov kraj u tim mojim pisanijama. Hvalila sam ja njih i ranije, ali malo ko je zaljubljen u ljepote svoga kraja kao što su to Dalmatinci. Ne bih im oponirala. Sama sam se uvjerila u dosta toga.
Nin je grad bogate istorije. To je prvo političko, kulturno i vjersko sjedište hrvatskih vladara. Zato gradom dominiraju dva velika spomenika: jedan posvećen knezu Branimiru, a drugi Grguru Ninskom. Za ovog drugog se vezuje i vjerovanje da ako povučeš nožni palac njegove biste ispuniće ti se želja. Čak se i na fotografiji vidi koliko se sija. Valjda svi pomisle: “Ne može da škodi”.
Na putu ka Ninu i u samom centru grada se nalaze dva baš stara vjerska objekta koja potkrepljuju istorijske podatke o starosti Nina i njegovog značaja u istoriji. U Ninu se nalazi i solana u koju smo samo zavirili jer smo imali i druge planove. Tek, Nin je simpatično mjestašce dugog istorijskog pamćenja u koje možeš doći samo “maksuz”, što bi rekle naše komšije iz Bosne.
Nismo tada imali vremena da se zadržavamo više dana, iako su kumovi planirali da nam pokažu još ljepota okoline. Izvukli smo se obećanjem da ćemo na proljeće opet doći. “Jedva” nas ubijediše. Kraj aprila i početak maja su bili kišoviti, sa prognozom da će i dalje biti tako. Poslije više odlaganja krenuli smo trećeg maja. Dan je bio kišan, ali smo rađe žrtvovali dan za put nego za kasnije obilaske.
Od kad se otvorio most na Pešlješcu imali smo želju da vidimo to graditeljsko čudo pa nam se tada ukazala prilika. Ušli smo na Pelješac skoro neosjetno. Divili smo se novom putu, novim zasadima vinograda (koje sam pokušavala da uslikam tokom vožnje) i odjednom smo bili na mostu. Potpuno nespremni. Duško je vikao: “Slikaj, slikaj”. Ali, to nije imalo svrhe. Kad si na mostu nemaš osjećaj nikakvog čuda. Vidiš samo put ispred sebe. Isto kao kad stupiš na most Moračica. Prešli smo most iznervirani pokušavajući da negdje stanemo. Dupla linija nas je u tome spriječila, ali se mi nismo dali omesti u nakani. Vratili smo se kad se to moglo i bacili pogled na most koliko se to moglo od kiše, izmaglice i udaljenosti. U svakom slučaju, građevinski poduhvat za divljenje.
Kumovi su nas smjestili u Tribnju (u blizini Starigrada – Paklenica) , jednom od brojnih mjestašaca na obali Jadrana, u kući koja ima komad obale samo za sebe. Rano je bilo za kupanje, ali ispijanje jutarnje kafe uz povremene krike galebova i posmatranje zalaska sunca sa ovog mjesta su nešto neprocjenjivo. Ova privilegija u sezoni košta oko 450 eura na dan. Mi smo imali sreću da ovdje boravimo besplatno.
Obala Jadranskog mora je u Hrvatskoj neuporedivo razuđenija nego naša, a njen dio oko i iznad Zadra je toliko zamršen da me je totalno zbunio. Bila sam dobra iz geografije u osnovnoj školi, ali sam ili zaboravila ili oko ovoga nismo toliko detaljisali. Da pohvatam gdje je Novigradsko more, Karinsko more, gdje je koje ostrvo, kuda vodi koji put… trebalo mi je vremena. Srećom, tu je bila Google mapa da mi otvori oči.
Dok smo ujutro ranom zorom pijući kafu razmatrali gdje bismo mogli da pođemo do ručka, shvatili smo da sve vrijeme gledamo u ostrvo Pag koje se pružalo paralelno sa obalom. Opet zahvaljujući Google-u, prvo smo iščitali ukratko najbitnije o ostrvu, a zatim se i orjentisali kako da do njega dođemo. Usput smo svratili do Starigrada (Paklenica) koji nam se našao na putu, a nismo mogli da ne stanemo na starom (obnovljenom) Masleničkom mostu i sa njega bacimo pogled na sada mnogo čuveniji most istog imena koji je na trasi autoputa ka Zagrebu, a koji je poznat jer se zbog jakih udara vjetra na njemu ovaj dio autoputa zimi često zatvara.
Pag je nevjerovatno razuđeno ostrvo. Površina mu nije značajna, ali linija obale je ubjedljivo najduža od svih hrvatskih ostrva. Nama su, dok smo iz Tribnja gledali u Pag, pažnju privukle stijene koje su upadljivo sijale na suncu. Prelaskom čuvenog Paškog mosta koji spaja ostrvo sa kopnom, a koji je dug samo 340 metara, stupili smo na ostrvo. Most je atraktivan, posebno zbog kamenog okruženja. Duvao je jaki vjetar, ali nas to nije obamelo da detaljno pogledamo neobično kamenje. Sa mosta se vidjela neka građevina. Kasnije sam pročitala da se zove Fortica. Samo smo bacili pogled, nismo do nje išli. Tu i tamo bismo vidjeli po neku ovcu i pitali smo se: “Odakle čuveni Paški sir od ovako malo ovaca?”. Kasnije smo saznali da su ovce, pretežno s druge strane ostrva. Kad smo vidjeli cijenu sira potpuno smo izgubili želju da ga probamo. Sindrom kiselog grožđa.
Malo po malo, iako smo u startu planirali “samo da virnemo” stigli smo do Paga, najvećeg mjesta na ostrvu. Turista na sve strane. Prednjačili su Poljaci. Prošetali smo uskim ulicama Paga koje liče na većinu ulica primorskih gradova na Jadranu. Vidjeli smo i bistu vajara i graditelja Juraja Dalmatinca koja krasi trg većine gradova u Dalmaciji i lagano se vratili nazad. Usput smo svratili do solane. Iznenadile su nas gomile drva pored nje. Saznali smo da se ovdje so dobija tako što se voda kuva i isparava, a ne na prirodan način kao nekad kod nas u Ulcinju. Pored solane je i mala prodavnica u kojoj su suveniri razna pakovanja soli. U povratku smo bacili pogled i na Veliko blato, ornitološki rezervat. Posred ostrva slatkovodna površina. Ptice nismo vidjeli, ali su na obali pasle nekolike ovce od kojih se proizvodi papreno skup sir. Kasnili smo na dogovoreni ručak, ali smo bili toliko puni utisaka pa nam je kašnjenje oprošteno.
Narednog dana smo se verali po vrletima Velebita u Parku prirode Paklenica. Taj izlet zaslužuje posebni blog.
Trećeg dana su nam kumovi pripremili iznenađenje. Plan je bio da se upoznamo sa dalmatinskim zaleđem ispod južnih obronaka Velebita. Trebalo je da obiđemo rijeke Krupu i Zrmanju, manastir Krupu, Kudin most i vodopade u Muškovcima. Nismo htjeli da se pripremamo. Prepustili smo organizaciju njima. Kum je ovuda prolazio motorom i znao je gdje ima nešto dobro da se pojede. Kuma je obilazila sela tokom predizbornih kampanja. Za šetnje u prirodi nisu imali vremena, kondicije, a kuma ni prikladne obuće. Ali… Početak je obećavao. Stigli smo do Obrovca i planirali da “časkom” stignemo do vodopada Jankovića buk. Ispostavilo se da do njega treba puno više nego što smo se mi nadali pa smo odlučili da ga “napadnemo” s neke druge strane. Zrmanja je ovdje skroz mirna, skoro kao jezero i toliko puna ribom da je to bilo fascinantno. Rekoše nam da je to zato što se zbog velikih kazni, a po malo i zbog sazrele svijesti, striktno poštuje ribolovni zabran. Voda je bila mutna od silnog polenovog praha, ali su se ribe jasno uočavale.
Kad već nismo vidjeli Jankovića buk, pošli smo do sledećeg, kojem ni ime nismo saznali. Trebalo je malo da se prepješači od puta do njega. Kuma je tvrdila da su joj cipele s platformom “preudobne”. Patike ne postoje u njenoj polici s obućom. O gojzericama da ne pričam. Ovo je jedna od rijetkih stvari u kojoj se mimoilazimo. Vodopad je bio simpatičan. Prošetali smo okolo-naokolo, napravili par fotografija i nastavili ka manastiru Krupa.
Predjeli koje smo posmatrali kroz prozor auta su bili više nego pusti. Prethodni rat, a i poratni period su mnogo uticali na migracije stanovnika. Tek, ovdje ih ima zanemarljivo. Manastir Krupa je smješten nedaleko od obale istoimene rijeke. Sagrađen je 1317. godine i spada u 3 najznačajnija pravoslavna manastira na prostoru Dalmacije (uz manastire Krka i Dragović). Manastir odiše patinom. Predstavlja izuzetno vrijedan kulturno-istorijski, a ne samo vjerski objekat. Obišli smo manastir, unutra i spolja, kao i rijeku Krupu u blizini, a onda nastavili ka čuvenom Kudinom mostu.
Postoji legenda da se izvjesni Kude, na prelasku iz 18. u 19. vijek, zaljubio u djevojku sa druge strane Krupe. Obećala je da će se udati za njega ako napravi most do nje. On nije časio časa. Kad je završio most svatovi su preko njega pošli za djevojku. Ima više verzija ove legende. Po drugoj verziji: dok je Kude napravio most, djevojka se udala za drugoga. Kakva god, legenda je učinila da most o kojem govori postane magnet za turiste iako pojedini tvrde da ovakva građevina ne može biti neimarsko pregnuće jednog čovjeka pa makar bio i zaljubljen kao što je to bio Kude. Most je urađen tehnikom suvozida od sedre. Sastoji se od 12 lukova i dug je 109 metara. Od glavne ceste do mosta neko se spusti za 20 minuta, a nekom treba i 40.
Predio ispod nas je svakim korakom bio sve ljepši, a kumi sve stresniji. Ispostavilo se da nikako, ali nikako ne podnosi visinu i da svaki pogled kom bih se ja divila njoj pričinjava neviđeni stres. Tako smo došli samo do mjesta odakle smo vidjeli Krupu i Kudin most. Mimoilazili smo se sa brojnim turistima iz raznih zemalja. Nije ni čudo. I most i Krupa izgledaju kao da su iz neke bajke. “Doći ću opet ovdje nekad i spustiti se do mosta, ili sama ili ću natjerati kumu da kupi patike”, donesoh odluku u sebi. I iznad i ispod mosta se nalaze brojni kaskadni vodopadi koji oduševe sve koji stignu dovde. Nedaleko od Kudinog mosta Krupa se uliva u Zrmanju. Do ušća se može doći pješačkom stazom.
Sljedeća tačka našeg izleta je bilo mjesto Muškovci u kojem se nalaze najljepši vodopadi na rijeci Zrmanji. Po broju ugostiteljskih objekata se vidi da je mjesto popularno. Kako i ne bi bilo pored ovakve ljepote. Prije nego što smo se smjestili u restoran tik pored vodopada, napravili smo široki krug i otkrili mnoga simpatična mjestašča sa manjim vodopadima. Došli smo u pravo vrijeme dok još turisti nisu nagrnuli u ove krajeve. Pripreme za sezonu su bile u punom jeku, a mi prezadovoljni lijepim danom i pored najavljenih padavina. Baš smo imali sreće. Iz Muškovaca se vidi i Velebit i čuvene Tulove grede gdje se u dva navrata snimao serijal filmova o Vinetuu (šezdesetih godina prošlog vijeka i 2015. godine). Brojni fanovi ovih filmova dolaze na lokacije gdje su snimani filmovi o njihovom omiljenom junaku. Turizam ima brojne grane. Filmski turizam je u Hrvatskoj pustio korijene još u prošlom vijeku, a kulminaciju je doživio posle emitovanja sezone serije “Game of Trones” snimljene u Dubrovniku.
Izlet je bio pravi pogodak. Pokazao nam je da nije samo more ono što privlači turiste da masovno idu u Hrvatsku, već da i u unutrašnjosti ima prelijepih predjela manje ili više poznatih ljubiteljima prirode širom svijeta. Ranije smo bili u prilici da odemo do Plitvičkih jezera i upoznamo se sa slapovima Krke, ali za ljepote Zrmanje i Krupe, priznajem, do sad nisam znala. U povratku smo pokušali još jedan “napad” na vodopad Jankovića buk, koji je neslavno završen. Iznerviran, kum je obećao da će stići do njega kako zna i da će nam poslati fotografije. Prođoše dva mjeseca, one ne stigoše. Nema druge nego da sljedeće godine ponovimo turu.
Bonus video:
