Niko ne može osporiti činjenicu da Crna Gora inače, a posebno u odnosu na svoju veličinu, ima mnogo prirodnih ljepota. Ukusi se, srećom, razlikuju, pa za svaki dio zemlje pojedini tvrde da je najljepši. Mada, uglavnom svako za svoj kraj. Kako ja nemam „svoj kraj“ odavno sam se zaljubila u Durmitor i prisvojila ga. Možda to ne bi bilo tako da se sa Prokletijama nisam upoznala tek jednu deceniju kasnije. Međutim, Durmitor tad više niko nije mogao pomjeriti s prvog mjesta.
Sa Prokletijama sam se upoznavala polako i na preskoke. Zakasnila sam za neke ozbiljnije uspone, a tamo teško i da ima neozbiljnog. Ono što je mojim fizičkim predispozicijama bilo dostupno obišla sam u više navrata. Naravno, ima tamo prelijepih lokacija za koje ti je potrebna samo dobra volja: Hridsko jezero, Plavsko jezero, Oko Skakavice, vodopad Grlja, Ropojanska i dolina Grebaje gdje možeš da prilegneš na prostirku i uživaš samo gledajući vrhove Prokletija.
Ovoga ljeta, kad mi se pružila prilika da negdje pođem na produženi vikend, prva opcija su bile Prokletije. Rezervisali smo smještaj, a onda počeli da pravimo planove. „Mogli bismo na Tromeđu. I ovo sa Čakora me privlači. Šta kažeš na Mokru? Vidi ovu Vezirovu bradu! Čula sam za neki vidikovac na Kofiljači. Gdje ono bi Abdijino jezero?“ – sipala sam iz rukava. „Ženo, idemo na 3 dana!“ – podsjeti me muž. I tako krenuh da krešem planove. Sanja mi se odavno ponudila kao vodič za vrh Tromeđa. Malo ko se tako brzo odlučuje na ture kao ona i ja. Za tri minuta je pao dogovor uz sve detalje. Iz kuće se kreće u 6. U Plavu se nalazimo na kafi i svi se prebacujemo u Dastera. Osim Sanje, i moj drug Đole i drugarica nam Suzana odlučili su da zajedno s nama uživaju u ljepotama Bogićevice. Kad smo stigli do Plava… Nemam riječi da vam opišem taj haos. Sve ulice raskopane. Oznaka nema. Znaš da tuda ne možeš da prođeš kad vidiš auto popriječeno na sred puta. Uz sve to, uvijek se nađe neko ko se parkira gdje ne treba ili neko ko sretne jarana pa stane na sred puta da proćaska ne obazirući se na kolonu ljudi iza sebe. Jedva smo čekali da napustimo „civilizaciju“ i da krenemo na neka neuporedivo ljepša mjesta.
Kad sam pokušala da se preko interneta malo upoznam sa Bogićevicom naišla sam isključivo na tekstove i klipove u kojima se ona opisuje u zimskom ruhu pa sam odustala i prepustila Sanji da komanduje. Iz Plava smo krenuli ka Hridskom jezeru. Međutim, nismo skrenuli ka Bajrovića katunu i jezeru već smo nastavili dalje ka Babinom polju. Put do skretanja je bio tradicionalno očajan. Pisala sam o tome previše puta tako da sad na to neću trošiti riječi. Odatle do katuna Bogićevica put je makadamski i nije toliko loš. Katun nas je oduševio. Ja koja smatram sebe solidnim poznavaocem katuna na teritoriji naše zemlje bila sam zatečena veličinom, brojem ljudi i grla stoke i, prije svega, ljepotom okruženja. Jedva smo krenuli dalje.
Od katuna do lokacije Hodžina Ravan nije daleko, ali se popne nešto visinskih metara što uvijek dobro dođe. Tu smo parkirali auto. Do prevoja (ćafe) se išlo širokim putem. Sa desne strane su nas pratili Hridski Krš i Krš Bogićevice. Prvo se pojavio samo ovaj drugi pa se lagano pomaljao i Hridski Krš. Svakim korakom smo ih vidjeli bolje. Iskrivila sam vrat okrećući se i fotografišući. Na kraju dana sam imala nebrojeno fotografija sa ova dva ljepotana na njima. Na Hridski Krš sam se pela prošle godine pa smo usput evocirali uspomene na dogodovštine sa te ture.
Većim dijelom ove ture ispod sebe smo vidjeli katun Bogićevice i malo iznad njega malu travnatu površinu – Hodžinu Ravan. Na katun Bogićevica se nastavlja Babino polje, a iznad njih se vide Starac i Bandera, na koje smo se peli prije neku godinu. Ta tura mi je jedna od najdražih, a bilo ih je dosta. Sanja je odmah prepoznala da krajevi “potkovice” pripadaju Velikom Starcu i Banderi, dok smo joj Suzana i ja, misleći da je Bandera visočija, oponirali. Na kraju smo morale da joj se izvinimo.
Do prevoja smo stigli brzo i neosjetno. Bilo je toplo, ali ne previše. Pirkao je lagani vjetar. Uz dobro društvo, prepričavanje detalja sa brojnih tura (tu su Sanja i Suzana neprikosnovene) došli smo na prevoj Bogićevica. Na tablama se miješaju albanski i crnogorski jezik pa je pisalo Ćafa Bogićes. Lijevo je put vodio do vrhova Orlov Krš i Pasji vrh, a desno do Tromeđe. Od cilja nas je dijelilo četrdesetak minuta. Na prevoju se može vidjeti i info tabla koja prolaznike obavještava da se nalaze na prekograničnoj planinarsko-biciklističkoj turi.
Na koju god stranu da smo se okrenuli prizori su bili za divljenje. Ne mogu ni da zamislim koliko je ovdje lijepo zimi kad o ljetnjoj varijanti Bogićevice skoro da nema tekstova. Trebalo je da se popnemo na jedno uzvišenje, siđemo i opet se popnemo. Sanja i Suzana su bile daleko od nas dok smo mi govorili da nam se nigdje ne žuri, a u stvari nam je bila duša u nosu. Ipak su to visine preko 2000 metara, razrijeđeni vazduh i to… Tješili smo se, ne priznajući da nam planinarenje jednom nedeljno (a kad zakiši ni jednom mjesečno) nije dovoljno kao jedina fizička aktivnost. Mimoilazili smo se sa planinarima iz brojnih zemalja. Nije čudo što je ovdje takva gužva. Nalazili smo se na trasi dvije značajne planinarske staze “Via Dinarica” i “Vrhovi Balkana” (Peaks of the Balkans”). Prva povezuje planine od Slovenije do Albanije, a druga vrhove Prokletija koji se nalaze u Crnoj Gori, Albaniji i Kosovu. Obje staze su veliki hit u planinarskom svijetu. Popularnost im raste iz godine u godinu. Često smo se osvrtali jer su nam iza leđa bili ljepši vidici. U jednom momentu su se u jednu liniju poređali vrhovi: Veliki Starac, Bandera, Pasji vrh, Orlov Krš i Bogdaš (Marijaš). Prizor za pamćenje. Ispred nas, na prvom uzvišenju, mimoilazili su se i pozdravljajali planinari, a u pozadini je izvirivao naš cilj – Tromeđa.
Ispred samog vrha ostaci neke građevine. Vjerovatno karaule. Tromeđa ima dva vrha. Na nižem je granični kamen između tri zemlje. Na drugom vrhu je kamena piramida. Tamo je već bila poprilična gužva. Bila je tu Kineskinja iz Londona, grupa Čeha i pojedini sa kojima nismo uspostavili komunikaciju. Česi su bili baš raspoloženi i orni za druženje. Đole je izvadio crnogorsku zastavu da se fotografiše na osvojenom vrhu. Jedan Čeh je izvadio češku, malo veću od maramice. Smijali smo se zajedno. Dok sam razmišljala gdje ćemo da sjednemo kad je ovolika gužva, Sanja i Suzana su krivile glavu ka vrhu do kojeg je vodio greben. “E?” “Ada, idemo do ovog Maja Bogićaja kad smo već stigli dovde”. I… kud svi…
Tromeđa je visoka 2366 metara, a Maja Bogićaj, koji se nalazi na teritoriji Kosova, 2405. Tu smo konačno napravili pauzu. Neki su tek tad doručkovali. Pogled je bio fantastičan. Ispod nas se vidio Doberdol, kamp koji se nalazi na teritoriji Albanije. Po broju objekata se vidi da im posao dobro ide. I na kosovskoj strani su se vidjela neka naselja. Sanja je spomenula da se sa kraja grebena na kojem smo bili vidi jezero Tropoja. Dok su oni doručkovali ja sam se spustila grebenom dok nisam ugledala jezero. Iznad njega vodi staza koja ide do najvišeg vrha na Kosovu – Đeravici (2656 metara). Poslije Maja Jezerca, to je drugi najviši vrh masiva Prokletija.
Dok sam sa ivice prevoja gledala u Tropoja jezero, sa desne strane, dosta više, vidjelo se još jedno jezero. Ono je na teritoriji Albanije. Kasnije sam saznala da se zove jezero Daš (Ovnovo jezero). Kad sam se vratila nazad na vrh, čula sam za novi plan: spuštamo se do jezera pa ćemo obići i Maja Bogićaj i Tromeđu sa sjeverne strane i negdje ćemo se uključiti na stazu koja vodi ka prevoju. Koliko sam spora uzbrdo toliko sam brza nizbrdo (do jedne ure). Stigla sam do jezera prva i posmatrala sam njihov silazak iz žablje perspektive.
Napravili smo pauzu tokom koje su se brčnule noge “jer se tako najlakše oslobodiš umora”, napravio se pokoji selfi, pored vode, pored snijega… Naišla su dva momka koja su se bacila u vodu, zaplivala i brže izašla nego ušla. Ja sam prva stigla, pa sam prva i krenula. Znala sam da će me brzo sustići. Pogledala sam prema Maja Bogićaju i bilo mi je drago što ga sada zaobilazim. Ispred mene je voda probijajući se napravila zanimljive oblike u travi. Možda postoji neka lokalna legenda o tome, ali nije imao ko da nam ispriča.
Pošto smo pješačili već duže vrijeme, a i sunce je bilo prilično upeklo, i pored neizmjerne ljepote okruženja, jedva sam čekala da se dokopam početne tačke. No, Sanja i Suzana su imale drugi plan. Htjele su da stignu do gornjeg prevoja (udaljenog od prvog 20 minuta hoda). Duško i Đole su odbili. Ostali su da nas čekaju na prevoju Bogićevica. Čim smo krenuli od jezera začuli su se zvuci kros-motora. Kako smo se približavale prevoju zvuk je postajao sve jači. Ispod prevoja smo vidjeli skupinu od tridesetak motora. Vjerovatno se neće svi saglasiti sa mnom, ali meni kvadovi i kros-motori ruše koncepciju uživanja u prirodi. Odaljiš se od svega u želji da čuješ samo cvrkut ptica i zujanje insekata, cvrčke… Odeš da uživaš u čistom vazduhu. Motori i kvadovi su bučni, a izduvni gasovi se desetostruko više osjete u netaknutoj prirodi nego negdje na ulici. Pomislila sam: sve je bilo savršeno, mogli smo, vala, i bez ovih motora. Najgore je bilo to što kad smo bili na pola puta prema prevoju svi ti motori su prozujali pored nas. Prašina, buka, smrad… Pokajala sam se što nisam ostala na donjem prevoju. Odavde se i nije imalo šta vidjeti sem puta koji od Kosova ide direktno do prevoja, a koji samo čeka na asfalt. Pasji vrh i Orlov Krš su iz blizine izgledali moćnije nego odozdo. Pao je dogovor da se sljedeći put penje na njih i na Maja Rops koji nije daleko. Za mene ambiciozno. Za Sanju i Suzanu mačji kašalj. Da nije bilo ostatka ekipe popele bi se one i toga dana. Pri silasku smo još jednom bacili pogled na Tromeđu i Maja Bogićaj. Zadivila sam se da sam sve to prošla. Sanja je gledala u Đeravicu i planirala ponovni susret s njom.
Bonus video:
