Rijetko prođe sedmica da moja drugarica Sanja i ja, zahvaljujući portalima i društvenim mrežama, ne otkrijemo neku novu turu, vidikovac, stećke, vodopad… i ne dodamo ih u spisak planova za buduće poduhvate. Tako smo prije mjesec dana tom spisku dodali i vidikovac Kofiljača iznad Plava. Kad smo moj muž, vjerni pratilac na svim putovanjima, i ja pravili plan za drugi dan boravka u NP Prokletije odlučili smo da to bude nešto laganije, da odmorimo od uspona na Tromeđu (o tome sam pisala u prethodnom blogu). Našli smo na Gugl mapi put i ranom zorom se uputili ka cilju. Prošli smo pored groblja i nastavili makadamskim putem kroz šumu. Put nije bio loš, ali se od šume slabo šta vidjelo. Gugl se svaki čas predomišljao i nešto preračunavao. Mimoišli smo se sa mještankom koja nam je rekla da smo na pravom putu i da čak imamo mogućnost da produžimo i vratimo se u Plav kružno. Na pitanje da li je put bolji s te ili ove strane dobili smo odgovor da je ovaj bolji pa smo odlučili da se s vidikovca, za svaki slučaj, vratimo ovuda pa ćemo krug uhvatiti nekom drugom prilikom. Ali… Ništa od plana. Prvo smo stigli do ograde od nečijeg imanja. Bočni pokušaji su nas odveli: jedan do kuće, a drugi do početka livade. Tu su se putevi završavali. Digli smo ruke. Što je neobično, čak se nismo ni iznervirali. Nabrali smo, potpuno neplanirano, gomilu pečuraka lisičarki i sa Kofiljače se vratili ne vidjevši vidikovac. Nisam mogla da shvatim i prihvatim činjenicu da neko napravi vidikovac i ne stavi putokaze do njega, ne omogući turistima, kojima je i namijenjen, da do njega stignu. Vraćajući se nazad, na jednoj krivini, imali smo prelijep pogled na Plav i Plavsko jezero, ništa gori nego s vidikovca (tješili smo se). U daljini se naziralo i Gusinje. Iznad njih se vidio greben koji povezuje Vezirovu Bradu i Maja Podgojs (što je bio naš cilj za treći i posljednji dan ove mini ekskurzije po Prokletijama).
Pošto smo imali dobar dio dana pred sobom, uprkos vrućini, odlučili smo da pođemo do Ropojanskog jezera, kojeg zovu i Čemerikino jezero i Jezerce. Čuh da ima još naziva, ali ne zapamtih sve. Mnogo naziva za jedno periodično jezero. Tačno šest godina ranije stigli smo do njega i naišli na livadu. Nismo htjeli da priznamo da nas nije sačekalo već smo uporno išli dalje i zašli smo “na svoju odgovornost”, kako je pisalo na info tabli, u albansku teritoriju. Da nas nisu neki preuporni obadi natjerali da se vratimo možda bismo stigli i do Teta. Na kraju smo priznali sebi: mora da je ova livada to jezero, nema druge. Ovo proljeće je bilo kišovito, a padavine su nastavile ne obazirući se ni na činjenicu da je počelo ljeto. Na društvenim mrežama su počele da defiluju predobre fotografije Ropojanskog jezera. Je li moguće da ona livada može da doživi takvu transformaciju? Kad smo poslije neuspješne potrage za vidikovcem na Kofiljači saznali da jezero još nije presušilo, krenuli smo mu u pohode. Primakli smo se autom koliko smo mogli, ali ne previše, jer je put, valjda zbog toliko kiše bio mnogo gori nego prošle godine. Projurili smo djelovima gdje smo bili na otvorenom, a kroz šumu smo išli bez žurbe. Bila je prava milina kretati se ovom dionicom. Jezero nije bilo u najreprezentativnijem izdanju, ali u mnogo boljem od onog u kojem smo ga zatekli prethodni put. Ponovo sam konstatovala da moje fotografije, čak i da sam mnogo bolji majstor nego što sam, ne mogu da budu konkurent dronu, ali šta je, tu je.
Spustili smo se do jezera. Čuh da su se neki i kupali. Mi smo došli nespremni za tu aktivnost. Kad smo sišli do jezera vidjela sam da se voda spustila najmanje 5 metara u prethodnih mjesec-dva. Prošetala sam da vidim dokle se pruža. Jezero se povuklo stotinjak metara i od granične linije. Kad je u punoj veličini, ono je granica sa Albanijom. Kroz bistru vodu se uočavala pješačka staza kojom se ide u periodu kad jezero postane livada. Čak sam uspjela da pronađem i uporednu fotografiju snimljenu istog dana, samo šest godina ranije.
U povratku sam insistirala da stanemo pored Oka Skakavice iako sam ga do sad vidjela mnogo puta. Koliko god puta da ga vidim, prikaže se na drugačiji način. Zbog velike količine vode učinilo mi se da ga nikad nisam vidjela u svjetlijoj nijansi. Možda je u pitanju i svjetlost, doba dana… Tek, Oko Skakavice je dragulj prirode, kako god da u momentu izgleda.
Uveče smo izašli smo u večernji izlazak u Plavu. Iskoristila sam priliku da se upoznam sa Enesom, koji mi je do tad bio samo virtuelni, FB prijatelj, što sam odavno planirala i željela. On je najveći poznavalac i promoter NP Prokletije kojeg sam ja imala priliku da sretnem. Tri debela sata smo jedno drugom upadali u riječ nadovezujući se na misao jedno drugom. Odavno nisam srela sagovornika sa kojim sam imala toliko zajedničkih tema za razgovor. U ponoć smo pošli kućama dogovarajući se da uskoro nastavimo s pričom i planovima.
Prije dolaska na Prokletije sam imala više ideja za obilaske. Svakako previše za samo tri dana. Čakor i Mokra su otpali (ovaj put) u korist Vezirove Brade. Raspitala sam se kod FB prijatelja Ćazima, eksperta za Prokletije, koji mi je rekao: “Put ide kroz šumu. Moglo bi se i autom, ali postoji rampa.” Na karti Prokletija koju imam već 6 godina i sa kojom se stalno “svađam”, ali je i dalje konsultujem staza za Vezirovu Bradu je okarakterisana kao “planinarska, izletnička”. Spominju se dva prilaza: jedan od Ali-pašinih izvora i jedan iz doline Grebaje. Mi smo se odlučili za ovaj drugi. Išli smo ka Grebaji, ubijeđeni da ćemo negdje naići na strelicu koja će da nas uputi ka cilju. Nismo. Malo uz pomoć Gugl mape, malo uz pomoć sreće, a dijelom i iskustva, nabasali smo na početak. Ugledali smo makadamski put koji sa glavnog puta skreće lijevo. Ispred sebe smo imali fantastičan pogled na Prokletije. Parkirali smo auto, opremili se i startovali.
Staza se u startu spušta, a zatim lagano i bez prestanka penje širokim šumskim putem. Stigli smo i do rampe. Bila je otvorena. No, put je na pojedinim mjestima bio takav da nikad ne bih pomislila da tuda može proći neko motorno vozilo. Svježi tragovi džipa, kamiona, kvada (nisam uspjela da identifikujem čega) pratili su nas do izlaska iz šume. O kome i čemu god da se radi, skidam kapu. Ja sam se ježila pri pomisli da se neko tuda provezao. Malo sam svilena po ovom pitanju, očigledno.
Puna dva sata smo se uspinjali kroz najljepšu bukovu šumu koja se može zamisliti. Stabla su izuzetno visoka, zdrava. Bila su nam idealna zaštita od sunca i temperature. Put je u obliku serpentina. Pratili smo stazu uz pomoć aplikacije maps.me. Brojali smo serpentine u nekoliko serija. Nikad im kraja. Jedini znak civilizacije su bili tragovi nepoznatog vozila. Pri kraju šume smo se mimoišli sa dvije djevojke: Čehinje, Šveđanke ili nešto treće, gatali smo. U povratku smo prepali dva zeca. To su bila jedina 4 živa bića koja smo sreli tokom čitavog dana. Čule su se i ptičice, ali ih nismo vidjeli pa ni prebrojali. Očigledno ova tura nije prepopularna. Svi jure neke teže vrhove. Mi smo rijetki koji idu linijom manjeg otpora i trude se da se što više vinu na najlakši način. Ne zato što smo lijeni i razmaženi nego što objektivno ne možemo. Srce želi, ali noge ne daju podršku.
Pri vrhu šume smo stigli do jednog proplanka na kojem se nalazi poveća kuća. Aplikacija nas je obavijestila da smo na mjestu koje se zove Vezirova Gropa. “Kako je donio materijal za ovoliku kuću dovde? Valjda je put tad bio bolji”. U kući nije bilo nikoga. U njenoj blizini su rasle preukusne divlje jagode. Morali smo da napravimo pauzu i da im posvetimo pažnju. Kad smo poslije dva sata hoda konačno izašli iz šume nismo se obradovali. Sunce je žestoko peklo. Napravili smo kratku pauzu u posljednjoj hladovini. Opet smo konsultovali maps.me. Kad se izađe iz šume skreće se lijevo, pa opet kroz šumu (što nas je obradovalo). No, staza baš i nije. Bila je uska i po njoj je bilo mnogo lišća po kom se proklizavalo. Moralo je da se hoda baš oprezno. Odahnula sam kad smo izašli iz šume. Odmah mi je pogled pao na Vusanje koje se nalazilo tik ispod nas. “Baš dobro izgleda. Ko bi rekao da ima baš ovoliko kuća. Jao, kako je strmo i klizavo…”
Staza kroz šumu je bila aerodromska pista u odnosu na ono što nas je čekalo: gola padina sa usponom, po subjektivnom osjećaju, od bar 80 stepeni. Nismo odmah odustali. Probili smo se nekoliko metara u vis i onda, za divno čudo, donijeli odluku: “Povlačenje!” Povratak onom šumskom stazicom koja mi je u dolasku bila teška ispostavio se kao pjesma u odnosu na onu strmen. Bili smo strašno razočarani što nismo stigli do cilja, a bili smo blizu. “Možda staza ne ide ovuda. Možda aplikacija griješi. Je li moguće da nema nikakve, ama baš nikakve markacije, iako se tura reklamira na mapi?” Imali smo mnogo pitanja i nedoumica i onda smo opet zajednički i odlučno rekli: “Idemo na Maja Podgojs”. Do tad tu mogućnost nismo ni spominjali jer 1000 visinskih metara je daleko iznad mojih mogućnosti. Prije tri godine kad sam se vratila planinarenju poslije dužeg bolovanja bila sam zadovoljna sa popetih 350 metara. Vremenom se ljestvica podizala do 500, rijetko 600 metara. Ali, inat je čudo. Posle neuspješnog uspona na Vezirovu Bradu morali smo dobiti neku satisfakciju. Krenuli smo poletno, po priličnom žaropeku. U početku je bilo poneko drvo pored puta, a onda samo golet i 400 metara u vis ispred nas.
Osvrnuli smo se i bacili pogled na Vezirovu Bradu. Strmina je stvarno… prestrma. Dobro je što smo odustali. Možda nekom drugom prilikom probamo da je osvojimo s neke druge strane. S desne strane su se pojavili Volušnica, Talijanka i Popadija. Obradovali smo se kao da smo sreli dragog prijatelja. Desno od Vezirove Brade vidjeli su se Gusinje i Plav. Tad smo tačno znali da se nalazimo na sredini grebena sa one prve fotografije na kojoj se vidi Plav sa Kofiljače. Kako volim kad pohvatam relacije u prostoru. Ispred nas se nazirao naš cilj, Maja Podgojs, dok su se desno od njega pomaljali vrhovi Karanfila. Fantastično okruženje i prizori koji se ne srijeću često dali su nam vatre petama. Vatre u drugim djelovima tijela nije falilo. Za to se pobrinulo sunce.
Vrlo brzo posle skretanja ka Maja Podgojsu ugledali smo prvu i jedinu tablu koja nam je rekla da ovi iz Nacionalnog parka ipak znaju za ovu lokaciju. Jedna poveća livada sa visokom travom i ničim više je, prema tabli, katun Vezirova Brada. Nekad bio, sad, da nije table, to nikad ne bismo pomislili. Oni koji su boravili nekad na ovom katunu imali su fenomenalan pogled, nema priče. Uspinjući se ka cilju, korak po korak, osvrtala sam se i fotografisala, dajući sebi prostor za predah. Sa svakim novim korakom Karanfili su se sve više otkrivali. Na kraju smo pogledom dobacili i do doline Grebaje.
Do vrha Maja Podgojs (2022 mnm) smo stigli mnogo lakše nego što smo mislili da ćemo. Staza nije tehnički zahtjevna. Na skali od 1 do 10 ne znam da li bi do dvojke dobacila. Ali, kilometar u vis nije mala stvar, posebno za ženu u mojim godinama sa ovim kilogramima i to u sred jula. Zasmijem se kad poneki čitalac bloga prokomentariše: “Bravo, djevojko”. Eh… Davno sam se ja djevojkom zvala. Na vrhu, umjesto da se odmorimo, mi smo pokušavali da uhvatimo što više “duha Prokletija”. Trojac Volušnica, Popadija, Talijanka je bio u našoj visini. Virio je i Trojan. U daljini su se nazirali Komovi, a uočila sam i Berizdolit, vrh Prokletija koji se nalazi na albanskoj strani, a na koji sam se pela prošle jeseni. Najbolji je pogled bio prema Karanfilima. Ovo je i jedan od načina kako da se do njih dođe. Očekivala sam da ću čuti: “Mogli bismo, vala, trknut tu do njih, kad smo već tu”, ali nisam. Bilo je dosta napora za ovaj dan.
U povratku smo se samo nadali da će nas koljena podržati do auta jer smo tek pri spuštanju shvatili koliko je jak uspon bio. I izdržala su. Osjećanja su nam bila pomiješana. Nismo se popeli na Vezirovu bradu, ali uspjeli smo da osvojimo Maja Podgojs koji je viši. U povratku smo pravili planove za ponovni susret sa Prokletijama. Ovih 1000 pređenih visinskih metara daje nam nadu da ćemo na jesen da se popnemo bar do prevoja Trojana, što nam je odavno velika želja.
Bonus video:
