Desetak godina unazad moj kum Miško iz Zadra priča da me mora povesti na Paklenicu kad dođem sljedeći put. I tako svaki put. Znala sam da me on neće provesti vrletima Paklenice jer ni do prodavnice ne ide pješke. Nije ni kuma Vedra od neke šetnje, ali nas je ipak prijatno iznenadila prošle jeseni, kad smo svratili u povratku iz Istre. Uvela nas je u NP Paklenica, tek da osjetimo atmosferu. Prošetali smo “Poučnom stazom Pjeskarica”, stazom za početnike, dugom tačno 1506 metara. Staza kreće od mlina i ide kroz šumu. Krivili smo vratove gledajući u kamene vrhove, a kasnije smo uočili i penjače na njima. Pored staze, na više mjesta smo primijetili stolove i klupe koji izgledaju kao učionice na otvorenom. Takođe ima puno info tabli o svemu što posjetioca može da zanima, a posebno o flori i fauni ovoga područja. Kratko je trajala šetnja koja se završila posjetom muzeju, “Posjetiteljskom centru – Podzemni grad Paklenice”, koji je svojevrsna atrakcija, a na čije se otvaranje čekalo punih sedam godina. Za izgradnju izuzetno modernog muzeja je iskorišten podzemni tunel. Kad se spoje brojne digitalne mogućnosti, znanje i mašta onda nastane ovakav muzej iz koga izađeš očaran i sa željom da se opet vratiš da “pritvrdiš gradivo”. Čekao nas je ručak pa smo odoljeli tom porivu. U muzeju nisam fotografisala ništa. Možda je bilo zabranjeno, a možda sam i zaboravila na fotoaparat pokušavajući da upijem sve audio i vizuelne efekte koji su se ukrštali oko mene.
U oktobru smo se pozdravili sa Zadrom i kumovima uz obećanje da se vraćamo početkom maja. Od oktobra do maja posjeta Paklenici je bila na prvom mjestu plana našeg budućeg putovanja. Kad smo stigli, dali smo sebi fore prvi dan da se malo odmorimo od puta, a i da sačekamo da se skroz razvedri, i drugi dan zorom, pravac – Paklenica. Kumovi su, naravno, imali neke “ranije preuzete obaveze”. Paklenica je proglašena nacionalnim parkom sada daleke 1949. godine. Dio je Velebita. Površina parka je 95² km. Najviši vrh je Vaganski vrh, visok 1757 metara, što je poprilično kad znamo da uspon počinje skoro sa nivoa mora. Kako smo prethodni put stigli tek do muzeja i oko sebe vidjeli samo ogromne kamene gromade, a kako se Paklenica i iz daljine doima kao jedan veliki komad kamena, imali smo brojne predrasude, koje su redom padale u vodu. Prvo, mislili smo da je svaka staza naporna i rizična. Onda, mislili smo da ćemo sve vrijeme biti izloženi suncu. Odabrali smo stazu do planinarskog doma, do kojeg se stizalo za dva sata. Skromno, rekli smo, ali niti smo u formi, niti možemo da se pržimo duže. Tokom tih dva sata trebalo je da pređemo nekih 490 visinskih metara što se taman uklapalo u moj limit. Cijena ulaznica je bila 5,30 eura po osobi. To je cijena van sezone. Tokom sezone je 10 eura. Prošli smo dio koji smo znali od ranije i odmah smo, kako smo i pretpostavili, naišli na ljuti kamen. Pored nas je tekao potok Velika Paklenica kojeg tokom oktobarske posjete nije ni bilo, već smo prolazili pored suvog korita. Početkom maja, prije bih ga nazvala rijekom nego potokom. Bio je prebogat vodom, a zbog karakteristika reljefa i velikog pada, često smo nailazili na manje i veće vodopade. Oni su mi, pored ciklama, privukli svu pažnju tokom prvog dijela staze.
Staza sve vrijeme ide pored potoka, ali vremenom su stijene preuzele primat. Posebno kad smo stigli nasparam Anića Kuka, najviše i najčuvenije stijene za penjanje u okviru parka. U stvari, to je najviša stijena u cijelom masivu Velebita. Visoka je preko 300 metara i veliki je izazov za penjače iz čitavog svijeta. Mi smo samo bacili zadivljen pogled prema njoj.
Do ovog mjesta smo stigli za možda pola sata. Zadržavale su nas i zanimljive info table. Svakoj smo posvetili pažnju. I onda… poslije još nekoliko minuta, našli smo se na širokoj kamenoj stazi koja je vodila kroz šumu i takvom stazom smo, poslije 2 sata stigli i do planinarskog doma. Bili smo zatečeni. Ništa lakše, prvo i prvo. Šuma, svuda oko nas, gusta, prelijepa bukova šuma i kroz nju ciklame. More ciklama. U jednom momentu smo začuli neobičan zvuk. Bilo je dosta ptica, a na jednoj tabli stoji da je na širem području Paklenice uočeno čak oko 260 njihovih vrsta. Ali, zvuk koji smo čuli nije bio ptičji. Pogledali smo kroz šumu i ugledali savršeno ravnu livadu (čudima nikad kraja), a na njoj čovjek sa rogom. Melodija je bila čudesna. Oduševljeno smo odslušali kratki koncert i produžili dalje.
Prošli smo pored skretanja za pećinu Manita Peć. Dvoumili smo se na tren, zbog fotografija koje smo vidjeli na info tabli, ali smo ipak nastavili ka planinarskom domu, prvobitno planiranom cilju. Staza je i dalje bila ravna, široka. Štapovi su nam bili višak u ovom dijelu staze. I dalje su nam pažnju privlačile ciklame i potok, a onda smo kroz grane počeli da naziremo i vrhove. Tad je staza konačno počela značajnije da se uspinje. Mimoišli smo i ostatke nekadašnjih mlinova. Mada, najljepše nisam fotografisala ostavljajući to za povratak, a vratili smo se drugim putem. Naišli smo i na cijev iz koje je išla voda za piće. To nas je oduševilo. Pored nas su prošla dva natovarena konja sa vodičem i turistima koji su vjerovatno kampovali obilazeći najviše vrhove.
Prošli smo i pored objekta Lugarnice i restorana, bez svraćanja, takođe ih ostavljajući za povratak. Sve vrijeme smo išli kroz prelijepu šumu koja je ovdje postala još ljepša. I taman dok smo joj se divili naišli smo na info tablu na kojoj je pisalo da:
“Bukove šume nacionalnog parka Paklenica i nacionalnog parka Sjeverni velebit uvrštene su 07. srpnja 2017. godine na Unesco -v popis svjetske baštine, te zajedno sa bukovim šumama Albanije, Bugarske, Italije, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije, Španjolske i Ukrajine sačinjavaju cjelinu “bukove prašume i izvorne bukove šume karpata i ostalih regija evrope”
Ček, ček… Pročitali smo još tri puta misleći da su nam oči preskočile Crnu Goru. Kako i zašto nas nema na ovoj listi? Bili smo frapirani. Je li moguće da se bar neka naša šuma nije mogla pridružiti ovoj evropskoj porodici? Razlog za zaštitu je što obična bukva raste samo u Evropi, a tu se proširila na cijeli kontinent, ali je sa 90 miliona hektara koliko je bilo “prije ljudske intervencije” spala na 90 hiljada hektara. Nastavili smo dalje potpuno poraženi. No, srećom, krajolik je postajao sve zanimljiviji pa smo ostavili nerviranje za kasnije. Pažnju nam je privuklo jedno zmijče kojem sam se ja poprilično primakla da ga što bolje uslikam. Kasnije sam shvatila da je vjerovatno u pitanju šarka i da moj potez nije bio prepametan, bez obzira na to što se radilo o mladunčetu. Inače, na Paklenici obitavaju zmije otrovnice i treba biti veoma oprezan tokom ljetnjeg perioda kad su najaktivnije. Ispred nas su se ukazali vrhovi u magli. Rekosmo, šaleći se na svoj račun: “Eto, dobro je da nismo tamo krenuli”. I tako smo neosjetno stigli do planinarskog doma, a da se nismo ni umorili.
Sjeli smo da popijemo kafu i isplaniramo nastavak šetnje. Poslužio nas je momčić od nekih 16, 17 godina. Pitali smo ga koliko poznaje okolinu i kad smo dobili potvrdan odgovor tražili smo savjet gdje bismo mogli da odemo da bar malo vidimo more. Bacio je pogled na nas, iz njegove dobne perspektive vidio je dvoje starčadi: “A… svuda vam ima mnogo kamenja i sipara”. “Mi smo iz Crne Gore!” “A, dobro onda, možete ovuda…” I tako, kad je shvatio da smo mi sa kamenjem na ti, pokazao nam je kuda možemo da pođemo da osjetimo Paklenicu na pravi način. Jer, do sad asocijaciju na njeno ime i stazu kojom smo prošli nismo mogli da povežemo. Brzo smo i poletno krenuli i odmah smo prešli na pravu planinarsku stazu, usku i strmiju. Mada, i ona je imala i ravnih djelova. Iako je bila neuporedivo teža od staze do planinarskog doma, i dalje je bila lakša od većine tura koje smo mi već preturili preko nogu, a posebno onih na Orjenu. Iako nas je momčić iz doma upozorio na kameniti teren, samo smo u jednom momentu naišli na stijene koje bi mogle da se primaknu onima sa Orjena i Subre, onim “dramatičnim oblicima reljefa”, kako volim da citiram Popovića iz Vrhova Crne Gore. Vidik nam se širio, a u dva navrata smo ugledali i djelić mora. Nije bilo mnogo, ali smo se isto obradovali. Prošli smo i pored ostataka davno napuštenih kamenih koliba. Nekad davno, ovdje se možda izdizala stoka. Sad je sve prekrila gusta šuma, samo su se nazirali kameni temelji pokriveni mahovinom. Pri silasku smo naišli na priličnu strminu sa siparom. Iako je staza vijugala u obliku malih serpentina, zahtijevala je iskustvo i oprez. Tako smo mi, sa gojzericama i štapovima mislili dok nam u susret nije naišla grupa Poljaka ili Čeha sa patikama i papučama. Morali smo se nasmijati. Znači, ona upozorenja da se ne kreće u japankama nisu vicevi nego imaju ozbiljan razlog za postojanje. Mada, izgleda da slabo ko čita. Velika Paklenica se čula duboko dolje. Imalo je do početne tačke još dosta, ali, za čudo, nismo osjećali veliki umor.
Sve u svemu, kasnije smo preračunali, popeli smo se preko 700 metara visinskih. Ja sam dobrano probila svoju granicu. Na vrijeme nismo obraćali pažnju. Hodali smo svojim tempom i stajali kad i koliko smo htjeli. Divili smo se okolini bez žurbe. Bilo je skroz vedro, imali smo sreće sa vremenom. Malo je reći da smo bili prezadovoljni i preponosni na sebe. NP Paklenica je prije svega popularan zbog svojih stijena na kojima treniraju penjači. Na putu do auta smo ih posmatrali i u sebi im skidali kapu, ali bez pomisli da bismo se i mi nekad mogli upustiti u takvu avanturu. Za to smo zakasnili, i nije da mi je žao. Ipak negdje treba povući crtu.
Pišući blog i birajući reprezentativne fotografije naišla sam na mnogo fotografija ciklama, koje su bile hit ture do planinarskog doma. U drugom dijelu staze koji je manje gostoljubiv za živa bića, pa i biljke, naišli smo na nekoliko zanimljivih cvjetova. Sjetila sam se da je bila i jedna info tabla o cvijeću (koju sam preskočila da fotografišem), ali sam sigurna da je pisalo da na Velebitu ima dosta endemskih vrsta cvijeća, među kojima je i perunika. Pa… ima je i kod nas. Ima i narcisa i divlje orhideje pčelice (mada se baš rijetko naleti na nju). Jedino se ne sjećam da sam tokom tura kroz naše planine naišla na cvijet sa četvrte fotografije.
Vratili smo se u bazu prepuni utisaka i presrećni što smo konačno ostvarili davnašnju želju da makar malo prošetamo po Paklenici. Ispostavilo se da uopšte nije onakva kakvom smo je zamišljali i da nema razloga da imenom plaši eventualne posjetioce.
Bonus video:
