Iznenada je otišao Jagoš Marković, pozorišni reditelj. Sad znam da nikad neće režirati „Marpukinicu“ u Baru.
Jednom smo „zapucali“ iz Bara u Beograd, samo da, na petom spratu Narodnog pozorišta, gledamo Jagoševu „Hasanaginicu“. Pokojni Marinko Madžgalj bio je Hasan-aga. Odličan, kao i čitava predstava, kao i sve što je na pozorišnim daskama uradio podgorički rapsod, blistave imaginacije i čudesne energije.
Na završnici tivatskih „Purgatorija“, 31. avgusta, bili smo među nekoliko stotina ljudi na Jagoševom poslednjem javnom nastupu. Bio je radostan zbog nagrade, šarmantan, razigran.
Glumci su se u Beogradu dostojanstveno oprostili od njega, izuzimajući onaj aplauz nad odrom. Aplauz na komemoraciji, pa još u pozorištu, možda i može, ali na groblju, gdje govore mrtvi, gdje caruju tuga i tišina, naprosto, ne ide.
* * *
Na novinarima i piscima je da pišu istinu i afirmišu prave životne vrijednosti i dobre ljude. Mladima koji su s „pola mozga“ uključeni u svakodnevicu, neko uporno mora da objašnjava da poštenje i lopovluk, čast i nemoral, obrazovanje i „snalaženje“, nisu isto, niti će ikada biti.
* * *
Gledam kako djeca iz osnovne škole prekoputa, na velikom odmoru, trče po pljusku, gologlava, u majici kratkih rukava, da kupe užinu. Vraćaju se potpuno mokra. Samo nekoliko minuta kasnije kiša prestaje i neka druga djeca, bez žurbe, odlaze po svoj obrok.
Od malih nogu nam nedostaje strpljenje i tako to, uglavnom, traje do starosti, jer nam je u genima. I džaba su nam roditelji govorili: „Strpljen – spašen“, nisu ni oni bili ništa bolji od nas.
* * *
Godinama mi „ne radi“ čulo mirisa. S proljeća, kad se budi priroda i sve miriše, to je veliki hendikep, ljeti, kad se „čuju“ ljudi, to je veliki dar.
* * *
Mislio sam da bez mobilnog telefona ne mogu zaspati. Onda sam pročitao da je Francuska zabranila prodaju Ajfona 12 zbog prevelikog zračenja.
Od tada moj Ajfon 12 spava u dnevnom boravku.
* * *
Lijepo li je imati prijatelja za koga bi naši stari rekli: „Ne može sve jedna majka da rodi“.
* * *
Samo četiri dana i tri noći proveli smo, polovinom septembra, u našoj ljetnjoj oazi u Podbišću, u „Eko selu Ćorić“. Usred vreve životnih nedoumica, premišljanja, skorih obaveza i rastanaka… mi smo se u Podbišću osjećali spokojno, sigurni u sebe i sve što dolazi.
* * *
U kafiću, u Mojkovcu, u podnožju Sinjajevine i Bjelasice, koje obiluju biljem, pili smo čaj u vrećici iz Hrvatske, sa medom iz Srbije. U prodavnicama su se zorile crvene jabuke – uvoz iz Poljske, a po Podbišću i čitavom sjeveru Crne Gore sočne i, što bi rekao Soćo iz „Vrućeg vetra“ – neprskane jabuke, trule, jer neće niko da ih bere.
* * *
Ispraznile se komode, ormari, cipelarnik… Od sedam, ostale su dvije četkice za zube. Tin bi, u kolutu dima, rekao: tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem.
* * *
U subotu, 7. oktobra, na Bar Infu, nastavljamo serijal „Bar u hodnicima sjećanja“. I ovaj će trajati godinu. Za prvi sam bio pomalo skeptičan, nisam bio siguran da ću pronaći 52 autora. Prevario sam se: Barani su rado, s ljubavlju i poštovanjem, pisali o svom gradu i o svojim sugrađanima kojih više nema.
Vjerujem da će i ovaj serijal, sa novim autorima, biti najmanje ravan onom prvom.
Bonus video:
