Na ture najčešće idem subotom i u društvu muža jedinca. Ponekad sa nama ide i Sanja, a nekad nam i Zoga učini čast da prošeta s nama. Uglavnom uranimo što najviše možemo da damo sebi vremena da idemo sporo, zastajkujemo, odmaramo se, izgubimo se i vratimo na pravi put… Zato sam bila zatečena kad nas je Zoga pozvao tokom radnog dana krajem juna, da krenemo na turu u četiri sata popodne. Zar se i to može? On reče da je za kružnu turu po Lovćenu, od Ivanovih Korita, preko Majstora, Koložunskih greda i Babine glave i nazad do Ivanovih Korita to idealno vrijeme. Povjerovala sam mu jer je rekao da je već prošao ovu rutu. Inače, Koložunske grede su već odavno bile na mom spisku želja za ovo ljeto, samo sam ja razmatrala neki drugi prilaz do njih.
Loše podnosim vrućinu i teško se odvajam od klime tokom ljetnjih mjeseci, ali mi je ova ponuda bila sve primamljivija kako se vrijeme polaska primicalo. Požurili smo s posla da s nogu ručamo i presvučemo se. Na putu ka Cetinju su se razmjenjivale poruke: “Kolaps je u saobraćaju!”, “Pokupite Đoleta”, “Đole će ipak sa mnom, vi pokupite Jane na Cetinju”… Uprkos saobraćajnoj gužvi na početnu tačku za šetnju, Ivanova Korita, stigli smo tačno na vrijeme. Auta smo ostavili nedaleko od česme na Ivanovim Koritima, jer je neposredno prije nje skretanje prema selu Majstori koje je bilo naš prvi cilj. Do njega se moglo i autom, ali smo planirali da malo protegnemo noge poslije osmočasovnog sjedenja za kancelarijskim stolovima (većina od nas desetak) pa smo tako i uradili.
Šetala sam po Lovćenu i ranije, u više navrata, ali do Majstora nisam dopirala i uopšte nisam imala predstavu gdje se nalaze. Od skretanja ka Majstorima, kao što rekoh, dio puta je asfaltiran, a dio je makadamski. Bili smo izuzetno poletni, valjda svi iznenađeni ovim nenadanim susretom sa prirodom u sred radne nedjelje.
U selu Majstori je oduvijek živjelo samo jedno bratstvo: Kustudići ili Kustudije, što nije čest slučaj. (Znam i za selo Radomir u Riječkoj nahiji u kojem su živjeli isključivo Vojvodići). Selo je naseljeno Kustudijama krajem XIX vijeka. Tokom II svjetskog rata dosta stanovnika je stradalo, a preživjeli su otišli iz sela. Poslije rata, dio stanovnika je kolonizovan u Vojvodini, a dio je otišao u okolne gradove, a i širom svijeta. Majstori su vremenom postali više katunsko naselje. Sa 1211 metara nadmorske visine Majstori su nekada bili najviše selo Stare Crne Gore. Na ulazu u selo naišli smo na obrise nekadašnjeg povelikog gumna, kao i na brojne ostatke kuća, po čemu se može zaključiti da je selo nekad bilo poveliko. Šteta što nemam dron. Ovo bi se njime moglo mnogo bolje vidjeti i dočarati. Ali, šta je, tu je.
Sada u selu postoji samo jedna naseljena kuća. Na malom uzvišenju u centru sela nalazi se spomenik posvećen svim stradalim Kustudićima (Kustudijama) tokom minulih ratova.
Nismo se mnogo zadržavali. Trebalo je da stignemo na Koložunske grede u vrijeme zalaska sunca. Od Majstora je počelo lagano uspinjanje. Od njih do Koložunskih greda ima oko 200 metara visinske razlike. Bila sam na začelju kolone jer je oko mene bilo puno cvijeća, a ja ni pored jednog žbunića nisam mogla da prođem da se ne sagnem i fotografišem ga. Od cvijeća su se žutjele i čitave padine. Svuda je bilo i majčine dušice, a tu i tamo bise pojavio i lovćenski zvončić.
Koložunske Grede su, kako kaže Predrag Popović u “Vrhovima Crne Gore”, jedan od vrhova vijenca koji se pruža u dužini od 2 km, od Babine glave do Kolovijera, i zauzima centralni dio masiva Lovćena. Lagano smo se peli po meni skroz nepoznatom dijelu Lovćena, koji mi se mnogo dopao. Bila sam preoduševljena. Sve sam u sebi govorila “Je li moguće da ovo do sad nisam vidjela?” Često sam se osvrtala za sobom gledajući zatalasanu okolinu sela Majstori sa usamljenom crkvicom u daljini. Ali, ubrzo je počelo da se pojavljuje more i sve oči su se usmjerile na tu stranu. Dobacili smo čak do Jaza i Trstenog, ali su Bečići i Budva sa ostrvom Sveti Nikola ipak bili u prvom planu.
Na vrhu Koložunske Grede (1427 mnm) nalaze se ostaci nekadašnje stanice za mjerenje brzine vjetra. Sada služi kao odlična scenografija za fotografisanje, posebno u sumrak. Još uvijek se vidjelo, ali je nedostatak direktne sunčeve svjetlosti uticao na kvalitet fotografija. S lijeve strane su se ređali poznati vrhovi: Velji Kosmač, Vrsuta, Rumija, Lisinj. Naša pažnja je ipak mnogo više bila usmjerena na desnu stranu i mjesto gdje je sunce iza Luštice i Tivatskog zaliva “poniralo” u more. Prizor za pamćenje radi kojeg je više nego vrijedjelo poći u ovu poslijepodnevnu ljetnju avanturu.
Iako smo željeli, nismo imali vremena da duže ostanemo na ovom mjestu, pa sam ja, kao i obično, dala sebi riječ da ću se ovdje vratiti opet i da ću tada moći više da mu se posvetim. Nastavili smo ka Babinoj Glavi. Padine Lovćena sa ove strane izgledale su mi nestvarno. Mora da je i sumrak doprinio tom utisku. Morali smo da grabimo naprijed. Bila je to trka sa mrakom. Još uvijek je bio sumrak kad smo se dokopali Babine Glave (1474 mnm). Luštica nam je i dalje privlačila pogled iako je sunce već bilo zašlo. Još smo mogli da vidimo, na desnoj strani Štirovnik, a na lijevoj vrh one skalamerije kojom se mjerila brzina vjetra, a koja nam je govorila da su tu Koložunske Grede. Kad smo ugledali tablu na kojoj je pisalo da do Ivanovih Korita imamo još punih osam kilometara, tad smo izistinski dali vatre petama.
Brzo smo izgubili bitku sa mrakom. On je pobijedio. Ali, nismo imali izbora. Morali smo da nastavimo dalje iako nismo baš spremno dočekali ovu situaciju. Ja sam, na primjer, imala kući lampu za noćno pješačenje, ali mi u 4 sata, kada smo krenuli iz kuće i dok je sunce sijalo punim kapacitetom, ona nije pala na pamet. Srećom, sad svako ima lampicu na telefonu pa smo, malo uz pomoć nje, malo zahvaljujući mjesečini, idući Zoginim prečicama, svi na broju i nepovrijeđeni stigli do auta. Trebalo je još odvesti se od Ivanovih Korita do Zlatice, a sjutradan nas je čekao novi radni dan. Ali, ne da se nismo pokajali, nego smo bili prezahvalni Zogi što se sjetio da nas pozove na ovu nevjerovatnu turu.
Bonus video:
