Rat

Svijet je na korak od trećeg velikog rata, a tek je prošlo 105 godina od završetka prvog. Zapadne zemlje su od početka uključene u rat Rusije i Ukrajine. Islamske zemlje se povijaju zbog krvoprolića u Gazi.

Mržnja između Rusa i Ukrajinaca, poslije ovog rata, trajaće decenijama, možda i vjekovima, baš kao što traje netrpeljivost između Palestinaca i Jevreja.

Da je još, recimo, pedesetak godina potrajala SFRJ možda bi se jugoslavenski narodi, zaista, izmirili. Ovako, rastali su se u krvi, otvorili nove i produbili stare rane.

Ratom se, definitivno, ništa ne rješava.

* * *

„Protiv sam Hamasa, ali sam za Palestinu“, odzvanja i u Baru. Zašto? Zato što u Gazi na svakih deset minuta pogine dijete. Za mjesec dana poginulo ih je više od 4.000.

* * *

Zašto je neuporedivo više velikih slikara, kompozitora, reditelja, pijanista, pisaca, sportista… muškaraca nego žena, pitam svoje kćerke.

Zato što su žene vjekovima bile obespravljene, marginalizovane, smatrane za nižu ljudsku vrstu.

Potrajaće dok sasvim ne zaživi rodna ravnopravnost.

* * *

U svjetlu toga: dobro je za Crnu Goru što je sadašnji predsjednik bezrezervno podržao Draginju Vuksanović Stanković poslije odvratnog Šešeljevog ataka. Njegov prethodnik se, svojevremeno, obrukao kad je „dosolio“ umjesto da zaštiti Vanju Ćalović, nakon još gnusnijeg napada „Informera“.

* * *

Radio Bar, s vremena na vrijeme, ode na neko zajedničko putovanje. Da, kao, pojačamo koheziju u našoj maloj firmi. A mi smo trideset godina zajedno, ne obnavljamo kadar, znamo se „u prste“. Jedni druge možemo da iznenadimo samo negativno… Pozitivno – teško.

Ovoga puta smo, poslije desetak godina, ponovo bili u Ohridu. Iako smo bili na istom mjestu („kod Joceta“), ništa nije bilo kao nekad. Možda i zbog toga što smo deset godina stariji ili samo zato što je (povremeno) padala kiša.

* * *

I Makedonci su se komercijalizovali. Evro više nije tako superioran u odnosu na njihov denar.

* * *

U barskom bioskopu prikazan je film „Sirin“, crnogorski kandidat za Oskara, snimljen prošle godine u Ulcinju. Znatiželjno sam se namjestio u udobnom sjedištu, ali sam poslije sat i dvadesetak minuta, umjesto raspleta ovog razvučenog i sjetnog filma, vidio odjavnu špicu.

Da nije do mene shvatio sam kad je i ostalih dvadesetak posjetilaca gledalo u prazno na izlazu iz Doma kulture.

* * *

Crna Gora je prvi put domaćin ekipnog prvenstva Evrope u šahu, u muškoj i ženskoj konkurenciji. Ne igra Rusija, ali nastupaju mnogi ruski velemajstori, raspoređeni u druge reprezentacije. Recimo, Petrov je treća tabla u ekipi Crne Gore, Predke i Sarana predvode Srbiju, Fedosejev Sloveniju.

Sve je organizovano na vrhunskom nivou u budvanskom hotelu „Splendid“. Tišinu u sali za igru povremeno poremeti tek nečiji prigušeni kašalj. Između stolova prosto se osjeća pulsiranje moždanih vijuga. Evropsku šahovsku elitu predvodi najveći na svijetu, Norvežanin Magnus Karlsen.

Dobro je što je Šahovski savez Crne Gore, suorganizator šampionata sa Evropskom šahovskom unijom, uspio da progura tri reprezentacije Crne Gore, „A“, „B“ i „C“.

* * *

Kakva je veza između najvažnijih činilaca mog kosmosa (mimo porodice i dragih ljudi) – šaha, knjiga i radija? Pa, moglo bi se reći: magija zamišljanja likova. Onih protiv kojih igram šah preko interneta; onih iz književnih djela; onih koji govore preko radija. Samo tu dajete mašti na volju, samo vam tu nije sve servirano… Ti likovi su onakvi kakvim ih vi u mislima stvorite, vizualizujete. I nebitno je kako stvarno izgledaju.

* * *

Ovaj produženi vikend proveo sam uz TV. Odgledao sam, davno snimljenih, 12 epizoda britanske serije „Saga o Forsajtima“, po romanu Džona Golsvortija. O britanskom plemstvu najbolje serije prave Britanci („špageti“ vesterni nikad ne mogu biti kao američki, bez obzira na lucidnost Serđa Leonija).

Sjećam se sa koliko je radosti moja majka, prije pola vijeka, iščekivala epizode prve TV verzije „Sage o Forsajtima“. Jednom nedjeljno to je bio praznik i za nju i za našu kuću. Ona je uživala tri mjeseca, ja sam to smandrljavio u dva dana.

Možda mi sada lakše i brže živimo, ali naši roditelji su znali bolje da se raduju.